Da je na današnji dan 8. kolovoza 1910. godine Gospodnje u Barceloni, ne navršivši niti 24 godine, preminuo riječki književnik Janko Polić Kamov. A u našoj obiteljskoj knjižnici još u mlađoj dobi pronašao sam njegova Sabrana djela u četiri knjige koja je uredio Dragutin Tadijanović 1957. godine Gospodnje, a moja mati kao knjigoveška radnica uvezala u tiskari. Te stare i rasklimane knjige požutjelih stranica nekako su se nametale za čitanje, a sve mračno, jezično razdrljeno, pljuvački i lizački bezobrazno. Mulac koji okuplja vršnjake iza crkve u Sv. Kuzmu predlaže da se Hrvati povežu s razseljeništvom preko kojega bi se nabavio dinamit i zapaljiva sredstva, e da bi se čitava Hrvatska doslovno digla u zrak i zapalila; ako ne će biti hrvatska Hrvatska, onda ne će biti ničija! ..ba te led, ne znam što su ti mulci pili u zaleđu crkve, ali sreća naša da je Kujin Hedervarević maknut sa banskoga položaja odlukom cara Franje Josipa pa nije trebalo spaliti zemlju naših pređa.
Da vrijeme nosi svoje, kažu a da postoji sumnja u nadnevak Jankova preminuća (prof. Mladen Urem), jer je može biti preminuo dva dana kasnije od nepoznate zaraznice koja je u Katalunji odnijela na tisuće života i da su svi pokopani u zajedničkoj grobnici… Bo! Dance macabre novoga vijeka… Nešto kao danas kada moramo svuda hoditi s gubičnjacima, e da ne bi slinili ili da ne bi bili zaslinjeni što bi navodno bila zla kob za nas i naše bliske. Sunce mu užareno, kvarna vremena se ponavljaju kao da izniču iz Staroga zavjeta.
Rekoh sebi jednom kad pročitah “Tragediju mozgova” toga talentiranog mulca, idem u kazalište, želim raditi na toj predstavi! 1982. pročitah novinski članak u kojemu je redatelj Anđelko Štimac, umjetnički voditelj AK V. Cara Emina i stari gavellijanac, najavio rad na spomenutoj predstavi, odmah sam se predbilježio, pa makar samo prodavao ulaznice! Stari Štile u kratkom razgovoru sa mnom vidio me je u ulozi Draga, a ja bih rado pao u nesvijest od veselja… No, ništa od “Tragedije mozgova”, ansambl je tražio veselo igre za naše drago radništvo i omladinu. Tek 12 godina kasnije, odnosno 1994. režirao sam “Tragediju mozgova” i odveo ansambl na državni festival u Pulj (Pulu, Polu). Te godine iz nekakvih neobičnih razloga nije bilo nagrada, prvi i posljednji puta, ali prosudbeni odbor našu je predstavu uvrstio među tri najbolje festivalske izvedbe na što sam ponosan. Eto, neka bude za povijest.
2000. godine Gospodnje opet sam posegnuo za jednim Kamovljevim djelom. Nedovršeni dramski tekst “Iznakaženi” pronašao je akademik Nedjeljko Fabrio i objavio ga u književnom časopisu Forum 1987. Praizvedba ove drame bila je 1988. u negdašnjoj Čakavskoj sceni pod režijom pok. Vlade Vukmirovića za koju je Darko Gašparović uztvrdio “mora se zaključiti da ta predstava ostaje ipak samo podatkom iz Kamovljeve teatrografije”. No, pok dr. Gašparović nije niti meni ostao dužan te je zapisao u bilježki: “Isto se, još u većoj mjeri, može kazati i za komornu izvedbu Iznakaženih sa svega dva glumca koju je u proljeće 2000. postavio Siniša Posarić u riječkom amaterskom kazalištu Viktor Car Emin” – iako predstavu nije niti vidio, a te smo godine pozvani na 40. državni festival u hvarski Stari Grad izvan konkurencije!(?) No, kako se povremeno vraćam Kamovu, najvećemu riječkom književniku koji niti jednu riječ u svojim djelima nije posvetio Rijeci, pače niti Sušaku gdje je rođen, uvijek nekako vidim sceničnost u njegovim djelima te sam 2015. radeći na mješovitoj predstavi “Monolog-i-ja” (Viktor Car Emin, Antun Gustav Matoš, Ferdo Živko Miler i Janko Polić Kamov) posegnuo za odlomcima iz Kamovljeva “Maminog srca” koje je odlično scenski izveo moj sinak Matko u ulozi Dušana na tatin (moj) ponos! I opet ću, kada dođe vrijeme za to, posegnuti za Kamovljevim djelom, ja sam spreman!
Siniša Posarić