Sl. 1 Riccardo-Gigante

Iako su glavne teme mojih povijesnih istraživanja vezane uz srednjovjekovlje, u zadnje vrijeme posvetio sam se proučavanju novije povijesti Rijeke, tj. perioda od 1918. do 1947. godine. Za kojeg smatram da je mračnije razdoblje od prvo navedenog. No i ovo turbulentno razdoblje koje je donijelo najveće „tektonske poremećaje“ u povijesti Rijeke, vratilo me mojim srednjovjekovnim pustolovinama. Istražujući fašističko razdoblje Rijeke nezaobilazna je osoba Riccardo Gigante (sl. 1.), povjesničar, političar, gradonačelnik Rijeke i jedan od najzaslužnijih riječkih fašista. Među njegovim brojnim povijesnim radovima nalazi se i jedan koji je ranije privukao moju pažnju, “Le antiche campane di Fiume” objavljen u Rivista Fiume, 1926. godine.

U navedenom članku Gigante opisuje stara riječka zvona, među kojima se nalazi i tzv. Patricijsko zvono. Uredno spominje dvije ranije objave zvona, Littrowa i Koblera, no ne spominje Kukuljevićevu objavu (Ivan Kukuljević Sakcinski, „Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih zgradah u Hrvatskoj i Slavoniji“, Zagreb, 1891. – sl. 2.).

Sl. 2 Kukuljevićeva-skeda-o-zvonu

Na zvonu se nalazio natpis te crteži gradskih zaštitnika (sl. 3.) i grbovi obitelji Devin i Walsee. Gigante smatra kako ovo zvono potječe iz srušene crkve Sv. Vida te da je iz njega preneseno u kaštel, a kasnije u gradski toranj. No njegova je pretpostavka netočna. Stare fotografije kaštela svjedoče da je lijevo od ulaza postojala preslica za zvono (sl. 4.).

Zvono je najvjerojatnije nastalo upravo za kaštel jer se na njemu nalaze grbovi zemaljskih gospodara, Devinaca i Walseeovaca (sl. 5.). Stoga se može datirati u period kada su ovi potonji vladali Rijekom, a to je od 1390. do 1468. Djelovanje pak venecijanskog zvonoljevača Iohannesa, čije je ime zapisano na zvonu, potvrđeno je između 1440. i 1449. godine. U Istri je izradio zvona za crkve svetih Kuzme i Damjana u Labinu, svetog Basa u Kopru, svetog Križa u Milju, župnu crkvu u Roču (nalazilo se u zbirci Samassa u Ljubljani) te svetih Petra i Pavla u Trvižu. Izvan Istre njegovo je zvono zabilježeno u crkvi svetog Kuzme u Martinšćici na Cresu.

Sl. 5 Grbovi-Devinaca-i-Walseeovaca

Pretpostavio sam kako je zvono nestalo tijekom rekvizicija u Prvom svjetskom ratu. Međutim u Državnom arhivu u Rijeci, u fondu Konzervatorskog zavoda u Rijeci, naišao sam na dopis Aleksandera Perca u kojem tvrdi da je ono zaslugom Riccarda Gigantea odnijeto na rimsku izložbu fašizma. Ovaj navod ponukao me da doznam nešto više o navedenoj izložbi. Ona je pod imenom „Mostra della Rivoluzione Fascista“ bila postavljena u Rimu od 1932. do 1934. godine (sl. 6), a ponovljena je u skromnijem obliku 1937. i 1942. godine. Godine 2009. na Bolonjskom sveučilištu doktorirao je Fabrizio Giannone s radnjom „Ricostruzione virtuale della Mostra della Rivoluzione Fascista (Roma, 1932).“. U njegovom radu naišao sam na podatak kako su na izložbi 1932. godine Rijeka i Dalmacija zajedno predstavljene u dvije sale, L i M. Te da su autori ovog dijela postava Giannino Marchig, tršćanski umjetnik, te Riccardo Gigante. No o zvonu nigdje spomena. Bezuspješno sam pokušavao u hrvatskim knjižnicama pronaći prvi katalog ove izložbe.

No kako sam se posvetio istraživanju novije riječke povijesti naišao sam na knjigu Francesca Gargana, „Italiani e stranieri alla mostra della rivoluzione fascista“ (sl. 7). Ova kaotična knjiga dokumentira posjetitelje ove izložbe te je zanimljiv izvor i svjedočanstvo o fašističkom režimu. Vrlo malo je fotografija na kojima je prikazana sama izložba, prvenstveno su prikazane brojne straže pred zgradom na kojima su se izmjenjivale raznolike fašističke postrojbe. Ipak se u knjizi nalaze dvije fotografije na kojima se nalazi neko zvono (sl. 8). I to sudeći prema njegovoj silhueti radi se o gotičkom zvonu. Nigdje nije navedeno u kojoj se sali ovo zvono nalazi. No istinitost Perčevog podatka sada je postala izvjesnijom.

Sl.8 Fotografija zvona u publikaciji Francesca Gargana

Tako da sam si dao više truda te sam na stranicama talijanskog Državnog arhiva naišao na brojno slikovno gradivo fonda „Mostra della Rivoluzione Fascista“. Među fotografijama koje prikazuju salu M nalaze se tri na kojima je zabilježeno i naše zvono (Sl. 9, 10. i 11.). Kako se upravo u sali M nalazio dio izložbe posvećen Rijeci više nema sumnje da je patricijsko zvono s riječkog kaštela završilo u Rimu.

Eto, nadam se da će se naći netko u našemu gradu koji će postaviti pitanje povratka ovoga zvona. Ili netko tko je dobar s riječkim esulima da ih zamoli da pokažu svoje riječko domoljublje te da se angažiraju oko povratka u njihov rodni grad jednog od njegovih najznačajnijih srednjovjekovnih spomenika. Kao i ostalih riječkih kulturnih dobara koja se nalaze u Italiji, a koji su mi inspiracija za pisanje slijedeća dva priloga.

Željko Bistrović

Prethodni članakSiniša Posarić: KAMOVIANA ZA SVA VREMENA
Sljedeći članakLice Marije u Rijeci