Nakon Prvog svjetskog rata, godine 1919. osnovan je Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca, a neovisno o njemu 1922. godine ponovno je osnovan Hrvatski sokolski savez. Ovaj potonji organizira 1925. godine u Zagrebu III. svesokolski slet, povodom tisućgodišnjice Hrvatskog kraljevstva. Tada je izrađena sokolska mogila u koju su društva koja su pripadala Hrvatskom sokolskom savezu donijela zemlju i ugradila poklone. Prema zapisanim prilozima na ovom su sletu sudjelovala društva iz Bakra, Crikvenice, Fužina, Grižana, Lokvi i Senja. Društvo sa Sušaka nije zabilježeno. Na vrhu mogile trebala se nalaziti skulptura sokola koju je izradio Ivo Kerdić. No to nikada nije ostvareno, jer su redarstvenici skulpturu razbili u ljevaonici Oblak nakon njezina lijevanja te uništili kalupe. Zanimljivo je da su dijelovi skulpture pronađeni 1941. u podrumu redarstva u Petrinjskoj ulici.
Kralj Aleksandar proglasio je 1929. godine Zakon o osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije, kojim je u članku 12. naredio ukidanje svih postojećih sokolskih društava ukoliko se u roku od tri tjedna od dana stupanja na snagu ovog Zakona ne ujedine ili ne stupe u Sokol Kraljevine Jugoslavije. Posljednja glavna skupština Hrvatskog sokolskog saveza održana je 15. prosinca 1929. godine u Zagrebu. Policija je zabranila svaki govor, te je samo savezni starješina Milan pl. Praunsperger iznio zaključak savezne uprave da Hrvatski sokolski savez prestaje postojati, a okupljeni su otpjevali Lijepu našu. Iako su hrvatski sokolovi nastali u duhu sveslavenskog bratstva nisu uspjeli preživjeti južnoslavensko jedinstvo.
Sokolsko društvo na Sušaku udružuje se 1919. godine u Novom Sadu u Jugoslavenski sokolski savez. Te gubi hrvatski predznak u imenu. Na Sušaku je tada sjedište Sokolske župe „Rijeka“. Ovdje se 28. i 29. lipnja 1924. održava veliki sokolski kongres i slet povodom proslave dvadesetogodišnjice osnutka sokolskog društva, te je tada izdana i njegova spomenica. Slet župe „Rijeka“ održao se također od 6. do 8. kolovoza 1928. prilikom koga je posvećena nova sokolska zastava. Slet je održan i 1933. godine, a na njemu je prisustvovala i kraljica Marija sa svoja dva sina, Petrom i Tomislavom.
Član sokolskog društva na Sušaku bio je i Dragutin Ciotti (rođen 19. listopada 1905. godine na Sušaku). Poznat je kao osvajač brončane olimpijske medalje u gimnastici, u momčadskom višeboju, za Kraljevinu Jugoslaviju na olimpijskim igrama 1928. godine u Amsterdamu. Time je postao drugi Hrvat koji je osvojio olimpijsko odličje.
Još jedan sušačanin koji je ponikao iz sokolskog pokreta te je ostavio traga u gimnastici, bio je Rafael Ban. On je 1928. godine kao prednjak Sokolskog društva Sušak imenovan saveznim prednjakom Jugoslavenskog sokolskog saveza sa sjedištem u Ljubljani. Sudjelovao je 1930. godine na svjetskom prvenstvu u gimnastici u Luksemburgu gdje je osvojio treće mjesto u momčadskom višeboju. Kasnije je živio u Beogradu te je bio zaslužan promicatelj fizičke kulture u obje Jugoslavije. Napisao je više knjiga o gimnastici („Terminologija vežbi na spravama“, Partizan, Beograd, 1966.; „Gimnastička početnica“, Partizan, Beograd 1967.; „Terminologija vežbi sa loptom, čunjevima, vijačom i obručom“, Jugoslavenski savez organizacija za fizičku kulturu, Beograd, 1972.).
Moramo biti iskreni te primijetiti da je sušačko društvo od 1919. pripadnik Jugoslavenskog sokola te nema veze s Hrvatskim sokolom obnovljenim 1922. Mijenja i sam logotip društva ubacujući uz latinička i ćirilička slova. A od 1929. uklapa se u Sokolski savez Jugoslavije te je otvoreno promicalo jugoslavenski duh. No neki raniji članovi društva čuvali su uspomenu na ranije razdoblje. Tako je sušački trgovac Augustin Devčić predao Stijegu Sušaka udruge Hrvatski junak sliku Hrvatskog sokola koju je sačuvao nakon 4. travnja 1929. godine.
Kada već pišemo o sokolskom pokretu u Hrvatskoj osvrnuo bih se i na jednu poznatu sokolsku pjesmu „Oj, Hrvatska mati“ ili „Zovi, samo zovi“. Vrlo je popularna u Hrvatskoj. No isto ju tako pjevaju i u Srbiji, uz promjenu nekih riječi. I tako ju svojatamo i mi i oni, svađajući se o tome tko ju je od koga ukrao. No kako je čitav sokolski pokret nastao u Češkoj te je odonuda izvezen u ostale slavenske zemlje, nikome neće biti previše nevjerojatan podatak da se u stvari radi o obradi češke pjesme koja se zove „Šestýho července“ ili „Sokolíci“. Pjesmu je skladao František Kmoch, a izvorni češki tekst napisao Karel Tůma (youtube poveznica i tekst).
Šestý červenec je ustvari datum 6. srpnja, kada je zapaljen Jan Hus. I taj je datum dan Češkog sokola. Kao što je 30. travnja, kada su smaknuti Zrinski i Frankopan, dan Hrvatskog sokola. A 28. lipnja, tj. na Vidovdan, dan Srpskog, te kasnije Jugoslavenskog sokola.
Zanimljivo je da su Česi svoju uniformu oblikovali kao mješavinu slavenskih i revolucionarnih detalja. Tako su imali smeđe ruske hlače, poljsku revolucionarnu jaknu, crvenu garibaldinsku košulju i što je najzanimljivije crnogorsku kapu. I hrvatski sokoli imaju crvenu košulju, surka im je od smeđeg sukna, a hlače po francuskom kroju. Hrvatska sokolska kapa podsjeća na češku, tj. crnogorsku, kružnog je oblika, crne boje s crvenom tjemenicom. Srpska i jugoslovenska sokolska kapa je u stvari šajkača. A s takvom su slikani i Dragutin Ciotti i Rafael Ban.
Povijesti svojih sokolskih društava imaju mnoga hrvatska mjesta koja su puno manja od Rijeke. Stoga se nadamo da će se za pisanje povijesti sokolskih društava u Rijeci i njezinoj okolici iskoristiti bogata građa koju čuvaju Pomorsko povijesni muzej Hrvatskog primorja, Muzej grada Rijeke i Državni arhiv u Rijeci. Treba i pregledati glasila Hrvatski sokol, Glasnik hrvatskog sokolstva i Soko na Jadranu. A nadamo se da je i u ostavštini brojnih Riječana sačuvana pokoja memorabilija sokolskih društava, pa tako i one rijetke tiskovine koje su stvorila sokolska društva našeg zavičaja.
Željko Bistrović