Literatura o Ivanu Krstitelju Agatiću nije obilna. Među prvima o njemu vijesti donosi Giovanni Kobler. Od tada historiografska šutnja o Agatiću traje skoro stotinu godina, do monografske obrade povjesničara augustinskog reda J. Gavigana iz 1980. godine U razdoblju od Koblera do Gavigana o njemu je napisano tek nekoliko enciklopedijskih natuknica koje vrve netočnostima i pojednostavljenjima. U novijoj hrvatskoj historiografiji su nešto opširnije pisali, ali opet ne monografski, već u studijama koje se bave drugim temama, tek Mile Bogović i naposljetku Marko Medved.
U vrelima se na Agatiće nailazi u Rijeci i Labinu u 16. st. U Labinu se spominje neki Zaccharia. U Rijeci je gradskim vijećnikom u drugoj polovini 16. st. bio neki Anton. U knjigama riječke mitnice spominje se njegov rođak Georg. Kako je otac Ivana Krstitelja Agatića nosio ime Juraj, moguće je da se radi upravo o njemu. Među značajnijim nositeljima ovog prezimena nalazi se i neki Lovro Agatić koji je u drugoj polovini 17. st. carsko kraljevski kapetan i zapovjednik utvrde Koprivnica.
Ivan Krstitelj rodio se u Rijeci 1570. godine. U novicijat ulazi u riječkom augustinskom samostanu koji je tada pripadao koruško-štajerskoj provinciji. Tonzuru prima od pulskoga biskupa Klaudija Sozomena, podđakonat od krčkog biskupa Giovannija della Torrea. Pretpostavlja se da školovanje nastavlja u Italiji jer je đakonat primio od Pietra Tussignana, biskupa Senigallije, a svećenički red od Rodolfa Libertana, biskupa u Cagliju. Bogović tvrdi da se školovao u Urbinu. Unutar svoje provincije obnašao je dužnosti definitora i prokuratora. Najvišu funkciju unutar augustinskog reda obnašao je kao provincijal koruško-štajerske provincije od 1614. do 1617. godine. U vrijeme svoga službovanja u augustinskom redu zabilježena je o njemu i epizoda u kojoj general augustinskog reda priopćuje neugodne glasine kako je Agatić naveo nekog talijanskog novaka iz Praga na napuštanje samostana te ga je sa sobom poveo u Graz. Ovaj podatak Gavigan tumači pripisujući Agatiću homoseksualne sklonosti.
Oko 1607. godine Agatić otvoreno izražava spremnost da zauzme katedru senjskog biskupa. Podaci njegova životopisa prepliću se s dvorskim spletkama. O njemu tada određeni crkveni dužnosnici pišu kao o redovniku loše reputacije. Gavigan je u arhivskim vrelima naišao na ovakve formulacije kojima ga je opisao Marzio Malacrida (krivo ga imenujući kao Marina), tajnik kardinala Scipionea Borghesea.
Međutim Gaviganu je promaknulo tko je glavni Agatićev protivnik. Nije precizna niti tvrdnja hrvatskih enciklopedista da se radi o bečkom nunciju, pošto je tih godina na tome mjestu bio Antonio Caetani. Radi se o tadašnjem gradačkom nunciju Giovanniju Battisti Salvagu. O tome svjedoči njegovo pismo iz tajnog vatikanskog arhiva koje je objavio Karlo Horvat (u svojim Monumenta historiam Uscocchorum illustrantia) U njemu nuncij piše osobno državnom tajniku kardinalu Scipionu Borgheseu te spominje Agatića opisujući ga slijedećim riječima: “A ovaj je fratar, osim što je vrlo neuk, čovjek loših navika, odan vinu i predan opijanju i ostalim stvarima koje iz toga proizlaze.”
Ne možemo utvrditi koliko su ove riječi točne i da li je Salvago prema Agatiću bio neraspoložen iz nekog drugog razloga. Neporočni nisu bili ni tadašnji biskup Senja, Marcel Marchesi koji je postao senjskim biskupom 1605. godine, a do svoje smrti 1613. nikada nije došao u povjerenu mu biskupiju. Zabilježena su Agatićeva nastojanja da se domogne biskupije otkupom od Marchesija, koji je bio spreman odreći se službe uz određenu novčanu nadoknadu.
Marchesijevo nerezidiranje u Senju bilo je suprotno odredbama Tridentinskog koncila da biskup mora obitavati u biskupiji koja mu je povjerena. Zbog navedenoga je postao neželjen i od samog cara Rudolfa II. te Ferdinanda, nadvojvode Unutrašnje Austrije. Kao kandidati za biskupa pojavljuju se dominikanac Brandel i naš Agatić. Potonjega su godine 1607. predložili dvoru za svoga biskupa sami Senjani. S njegovim imenovanjem bio je suglasan i Nikola Zrinski (brat Jurja III.) koji mu je iste godine priznao upravu Modruškom biskupijom.
No do papine potvrde njegova imenovanja prošlo je čak deset godina. Salvago kasnije postaje carskim nuncijem u Pragu. S ovoga mjesta odstupa 21. srpnja 1612. godine, mjesec dana nakon smrti cara Rudolfa II. Međutim niti nakon odlaska Salvaga Agatić ne postaje senjskim biskupom. Papa 12. kolovoza 1613. postavlja Vincentiusa Martenu za senjskog biskupa. I ovaj je uglavnom izbivao iz Senja. Tek nakon njegove smrti Agatić zadobija milost pape Pavla V. Dva dana nakon Martenine smrti papa mu udjeljuje počasni magisterij iz teologije. O njemu svjedoci sada iznose samo neporočne podatke. Za biskupa je zaređen 21. prosinca 1617. godine u crkvi sv. Egidija u Grazu.
Iako su i prije njega senjski biskupi bili administratori modruške biskupije, tek je pod Agatićem konačno došlo do formalnog ujedinjenja Senjske i Modruške biskupije, ali i njezinog odvajanja od Splitske i pripajanja Ostrogonskoj metropoliji. Ovo ujedinjenje inicirao je sam Agatić, a formalizirao ga je 1630. godine papa Urban VIII. Za razjasniti ostaje zašto je car Ferdinand II. tek 1643. godine izdao Agatiću povelju kojom ga potvrđuje Modruškim biskupom. Agatić je dobio naslov carskog i kraljevskog savjetnika koji će od tada nositi i njegovi nasljednici na stolici modruško-senjske biskupije. Počevši od Agatića, sačuvani su nam portreti senjsko-modruških biskupa koji su pohranjeni u Biskupskom arhivu u Senju.
Među svim biografskim podacima o Agatiću, najveću pozornost hrvatskih povjesničara privukla je dijecezanska sinoda u Bribiru koju je ovaj sazvao 1620. godine. Uglavnom zbog odluka o tiskanju glagoljskih bogoslužnih knjiga. Biskup Agatić ovlastio je Franju Glavinića, da od cara Ferdinanda II. izmoli zaplijenjenu glagoljašku tiskaru iz Uracha te da se ona dopremi u Rijeku. Glavinić je to uspio te je tiskara dopremljena u kapucinski samostan. No nedostatna materijalna sredstva nisu bila dovoljna niti da se plati carina za tiskaru. Agatić je 1624. godine tražio od Rima tiskanje knjiga na glagoljici. No tiskara je 1626. godine dopremljena u Rim zalaganjem Zbora za širenje vjere (Sacra Congregatione de Propaganda Fide, osnovana 1622. godine).
Navedene godine su ključne u hrvatskoj povijesti iz dva razloga. Tada se u Rimu odlučivalo o jeziku novih glagoljskih izdanja i o sudbini Kašićevog prijevoda Sv. Pisma. U oba slučaja značajnu je ulogu imao Rafael Levaković, franjevac opservant provincije Bosne Hrvatske, Glavinićev pomoćnik. Glavinić je predložio da nova glagoljska izdanja budu na govornome jeziku, koji bi određena grupa stručnjaka prihvatila kao univerzalni jezik za sve južne Slavene. No nakon toga Levaković postaje glavnim suradnikom Zbora za širenje vjere. A godine 1631. dovršava tiskanje novog glagoljskog misala, koji je pod utjecajem rutenskih bazilijanaca značajno rusificirao.
Među Levakovićevim tiskovinama su kanonske tablice iz 1637. godine koje su sačuvane samo u dva primjerka koji se čuvaju u Rimu. One nose posvetu biskupu Agatiću: “Cesarovu i Kralevu vičniku, č. Biskupu Senskomu, i Modruškomu, i preslavnoga Naroda i Ezika hrvatskoga Zercalu svake kreposti skazivajućemu.” Tablice koje se čuvaju u Vatikanskoj knjižnici pod signaturom Stamp. Chigi II 1080 (int.87) objavio je Tomislav Mrkonjić u Slovu. No ovdje ne donosi faksimil u kojemu se ovaj natpis može provjeriti. Drugi je primjerak tablica pronađen u knjižnici Angelica u Rimu, a objavili su ga Miroslav Palameta i Katarina Lozić Knezović u Zborniku o Rafaelu Levakoviću. No u faksimilu, mjesto na kojem treba stajati riječ “hrvatskoga” je oštećena. Kako su često stariji autori automatikom prevađali riječ ilirski s hrvatski, a poznavajući Levakovićev vokabular smatramo vjerojatnijim da je na ovomu mjestu stajalo “ilirskoga” ili “slovinskoga”.
Agatić se spominje u negativnom kontekstu zbog nepotpisanog pisma kojem je on navodno autor, a u kojem se protivi objavljivanju Kašićevog Novog zavjeta. Iako se i danas nekritički prepisuje ova tvrdnja, nju je raskrinkao već sam Bartol Kašić koji je u svojoj Apologiji ustvrdio da je navedeno pismo sastavio Rafael Levaković. Kako znamo da je Levaković pretendirao na stolicu Senjske biskupije sve nam ove činjenice bacaju novo svjetlo na odnose spomenutih aktera.
U svojoj je biskupiji Agatić dosljedno i energično provodio zaključke o vjerskoj i stegovnoj obnovi donesenima na Tridentskom koncilu. Tako je preuzeo i nadzor nad svim bratovštinama svoje biskupije. Sam je biskup sudjelovao u obračunu prihoda i rashoda Brašćine sv. Marije Tepačke u Grobniku, te se u ovom iznimnom glagoljskom spomeniku nalazi njegov zaključak napisan glagoljicom i vlastoručno potpisan latinicom. No kako je osobno sudjelovao u obračunu pretpostavljamo da je morao poznavati glagoljsko pismo.
U vrijeme svoga biskupovanja posvetio je više crkava i kapela među kojima ističem dvije koje su važne za riječku povijest. Godine 1625. posvetio je kapelu Sv. Ane u trsatskoj crkvi, u kojoj se pokopao riječki kapetan Stefano della Rovere. Sačuvana je medalja izrađena za ovu priliku koja se čuvala u tršćanskom muzeju. Godine 1628. posvetio je crkvu Sv. Marije na Drenovi. Sačuvan je natpis o posvećenju, otkriven prilikom jedne obnove. U ovom slučaju valja istaknuti da senjski biskup vrši čin posvete na prostoru druge dijeceze, tj. Pulske biskupije.
U svome rodnome gradu Agatić je veliku ulogu odigrao i prilikom dolaska Isusovaca. Dao im je na uporabu svoju kuću, a nakon prve njihove mise održao propovijed na hrvatskom jeziku. Agatić je zaslužan i za širenje kulta Gospe Žalosne i osnivanju njezine bratovštine, najdugovječnije u Rijeci.
Umro je u Rijeci, 30. listopada 1640. Svoje posljednje počivalište pronašao je u franjevačkom svetištu Majke Božje na Trsatu, pred oltarom Sv. Petra. Njegova nadgrobna ploča nije sačuvana, no zapisan je njezin tekst (u knjizi Andreasa Fidlera, Austria sacra. Oesterreichischee Hierarchie und Monasteriologie):
“D. O. M. Frater Joannes Baptista Agatich , Fluminensis , sacræ Religionis Augustinianæ Alumnus, Episcopus Segniensis , hunc locum usque ad novissimum Tubæ fonitum adhuc vivens sibi elegit ; cujus anima sit reposita in fasciculo viventium . Obiit die 30. Octobris , Anno F. O. F. 1630.” (Bogu najboljemu i najvećemu. Brat Ivan Krstitelj Agatić, Riječanin, učenik svete augustinske vjere, biskup Senja, odabrao je sebi još za života ovo mjesto do posljednjeg zvuka trube. Čija je duša pohranjena u sveščiću živih. Umro 30. listopada 1630. godine. – sic! treba 1640).
Iznesen je samo dio tragova o biskupu Agatiću koje smo smatrali zanimljivima zabilježiti i u našemu sveščiću.
Željko Bistrović