Crkva Sv. Romualda i Svih svetih, Rijeka, 1928.–1934.
Crkva Sv. Romualda i Svih svetih (ili Zavjetni hram), na Kozali u Rijeci, riječkog arhitekta Bruna Anghebena, predmetom je višegodišnjeg sporenja povjesničara umjetnosti i arhitekture. Dok joj jedni (uglavnom zagrebački kolege), osporavaju bilo kakvu vrijednost, nazivajući je nesporazumom moderne arhitekture, dotle je drugi (uglavnom riječki povjesničari umjetnosti), smatraju malim remek-djelom kojim je upisana jedna od nedostajućih, ali bitnih stranica povijesti arhitekture u Hrvatskoj.
O Zavjetnom hramu se dosta pisalo [ref]Glavočić, Daina, Votivni hram na Kozali, Čovjek i prostor, br. 5 (422), Zagreb 1988., str. 16.; Todorović, Jolanda, Sakralna arhitektura, u katalogu izložbe Moderna arhitektura Rijeke, Moderna galerija Rijeka, Rijeka 1996., str. 100.–110.[/ref], a još više raspravljalo, ali se gotovo uvijek sagledavao isključivo u kontekstu moderne arhitekture, poglavito unutar onoga odjeljka koji se odnosi na talijanski racionalizam kraja dvadesetih i tridesetih godina stoljeća na izmaku. Ta vrsta nesporazuma na razini teorijskog promišljanja rezultirala je i negiranjem bilo kakvih oblikovnih vrijednosti ovoga zdanja.
Uvodno, nekoliko riječi o samom arhitektu. Bruno Angheben rođen je 1891. godine u Rijeci. Studirao je i diplomirao (1922.) na Politehnici u Budimpešti. U ono doba arhitekti iz Rijeke obrazovali su se većinom u Beču, Grazu, Budimpešti i Zagrebu (Sušačani), a ne u centrima Italije, kao što se obično vjeruje. Od 1919. do 1921. godine, kada se vraća u Rijeku i zapošljava u gradskom Tehničkom uredu, radi na obnovi u krajevima anektiranim Italiji (Rovereto). Uz Zavjetni hram izveo je Dom Hrvatskog sokola za crkvu Sv. Antuna Padovanskog (projekt 1929./30.), zgradu današnjeg Filozofskog fakulteta i osnovne škole (1932.), u klasičnom stilu talijanskog racionalizma, te Caffe Panciera u Opatiji (1937.). Nakon II. Svjetskog rata preselio se u Veronu, gdje je projektirao škole i javne objekte. Umro je u Veroni 1977. godine.
Zavjetni hram najznačajnije mu je djelo. Današnjem izgledu crkve prethodio je projekt iz 1926. godine, rađen u duhu neoromanike i neogotike, inspiriran bazilikom Sv. Franje Asiškog. Novi projekt, prikazan na Izložbi revolucije u Rimu, podloga je današnjem izgledu crkve. Hram je trebao obilježiti uspomenu na sve talijanske žrtve I. Svjetskog rata. Gradnja je započela 1928. godine (uz potporu samoga Mussolinija), a dovršena je 1934.
Ključ za razumijevanje Anghebena na primjeru Zavjetnog hrama možemo pronaći u duhu vremena, u vremenu velikog citatnog dijaloga. [ref]Oraić Tolić, Dubravka, Citatnost u europskoj kulturi 20. stoljeća, u: Teorija citatnosti, GZH, Zagreb 1990., str. 6.[/ref] U prvom desetljeću 20. stoljeća trajala je, naime, kako kaže Dubravka Oraić Tolić, velika citatna polemika s prošlošću, ali monološka i destruktivna, »polemika« koja je pokušavala raščistiti teren umjetnosti opterećen prošlošću za nove ideje o umjetnosti i za nova djela. Nasuprot tome, u tzv. dijaloškom vremenu avangarde, koje nastupa krajem dvadesetih i u tridesetim godinama, odnos prema prošlosti i s prošlošću nije bio opterećen isključivošću s početka stoljeća. Uvelike i zbog iskustva I. Svjetskog rata, kada je u pitanje došla opstojnost europskih kulturnih vrijednosti, prevladavalo je mišljenje da kulturu treba čuvati i uspostaviti dijalog s tradicijom. Primjera koji podupiru ovu tezu ima u europskoj umjetnosti toga vremena bezbroj, od talijanskog Novecenta i pokreta Valori plastici, preko Picassoa, sve do američke arhitekture Art décoa s pripadajućom arhitektonskom plastikom. Unutar tog teorijskog diskursa naći ćemo uostalom i Plečnika, i našeg Kovačića, a i Loosa s nekim promišljanjima.
Pregledamo li konkretan primjer, Zavjetni hram, naići ćemo na lako uočljiv duh gotike: krajnje zašiljeni (trokutasti) »lukovi« glavnog portala, prozora i »krova« zvonika (u navodnicima, jer o klasičnom krovu i ne možemo govoriti), zatim transparentna prozračnost zvonika koji se sastoji od četiri snažna, profilirana stupca (četvrtasta osnova) i staklenih opni između njih, te vitraji na prozorima. Vertikalno usmjerenje svih elemenata (koje je doslovno i preneseno strelovito), također je gotičke provenijencije.
Zanimljivo je da po duhu (gotičkom, prvenstveno) slična crkva, djelo arhitekta Oskara Wiktora Sosnowskog (1880.–1939.), postoji u Bialymstoku u Poljskoj, a njena je gradnja započela 1927., godinu nakon što Angheben izvodi svoj prvi projekt. Crkva Sv. Roka u Bialymstoku (dovršena 1939.) ima potpuno otvoreno tijelo zvonika, bez zidnog plašta, te dekoracije na tijelu crkve koje u potpunosti odgovaraju našoj crkvi na Kozali. Ta vrsta dekoracije ili dekorativnog uzorka – što se prvenstveno odnosi na vitraje i dva pojasa vijenaca krova – porijeklo nalazi u kubizmu: slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi.
Usporedimo li kubističku kristaličnu reljefnost konstrukcije stakala vitraja sa sličnim europskim ostvarenjima toga vremena, neizbježno ćemo doći do češke kubističke arhitekture iz vremena prvog desetljeća pa sve do tridesetih godina 20. stoljeća (Pavel Janak, Vlastislav Hofman, Josef Chochol, Jiři Kroha, Josef Gočar i drugi). Ta vrsta kristalične dekorativne sheme postala je zaštitnim znakom europskog i američkog Art décoa, od arhitekture do oblikovanja namještaja i primijenjenih umjetnosti.
Tipičnih Art déco oblika su i dva anđela na glavnom portalu, koje je isklesao riječki umjetnik Romolo Venucci. Duh moderne očitavamo u upotrebi umjetnog kamena i armiranobetonskoj konstrukciji, koju Angheben u unutrašnjosti crkve ostavlja vidljivom, kao i u jasnoj, čistoj i pravilnoj organizaciji i dekoraciji unutarnjeg prostora, u čijoj je realizaciji sudjelovalo više riječkih umjetnika i obrtnika (Ladislav de Gauss, Edoardo Trevese, Edmondo Dal Zotto i Giuseppe Valerio iz Milana).
Potporu ovakvoj interpretaciji Zavjetnoga hrama pruža i sam arhitekt tekstovima objavljenim pod nazivom Il credo di un architetto (izdanje autora, Rijeka 1935.), u kojima, između ostalog, spominje ljubav prema prošlosti, entuzijazam za sadašnjost i vjeru u nastupajuće, ezoteričnu tradiciju mističnog kulta prirode, mnogoliku eklektičnu umjetnost i sintetičku reprezentaciju, pokušavajući pronaći nacionalni (talijanski) stil.
Drugim riječima, estetski smisao crkve Sv. Romualda i Svih svetih na Kozali trebamo tražiti unutar dijaloškog eklekticizma s kraja dvadesetih i tridesetih godina, unutar onih plodonosnih rješenja koja su se napajala klasičnom tradicijom povijesnih stilova (gotika), recentnom tradicijom avangardnih pokreta s početka 20. stoljeća (kubizam), te rješenjima vlastitog vremena (moderna) koje je svoj sintetski izraz pronašlo u stilskoj varijanti što je nazivamo Art déco. Anghebenovo djelo važno je i zbog pripadnosti europskom Art décou i zbog svoje neskrivene citatnosti, koja je izravan priključak vremenu postmoderne.
Berislav Valušek
Oris, br. 4, Zagreb 1999.