Vidite to su moja iskustva o Stepincu. Kada su mene kao mladog asistenta ovdje u Rijeci u Jadranskom institutu, u vrijeme procesa protiv Stepinca, tražili da dam izjavu, naravna stvar, protiv Stepinca, pritiskali me, ja govorim: » Mogu pisati o Stepincu, ali samo na temelju mojih iskustava, ali vi to tiskati nećete. A drukčije ja ne mogu pisati, jer ne mogu govoriti protiv mojih najosobnijih iskustava.«
Dragi i poštovani, uoči drugog Papina dolaska u našu domovinu u meni se živo bude uspomene na čovjeka iz moje mladosti, iz mojih gimnazijskih i studentskih dana, koga će Papa uzdignuti na čast oltara. To je Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal. U životu sam ga kao student sreo nekih pet, šest puta. Bio sam tada kod njega u audijenciji, s njime sam razgovarao. Sjećam se još kao gimnazijalac, kako je senzacionalno djelovala vijest da je on, mladi svećenik sa svega nekoliko – godina svećeničkog staža, izabran i posvećen za zagrebačkog biskupa, nadbiskupa koadjutora s pravom nasljedstva, cum iure successionis. Sjećam se komentara, jer je to bila iznenadna vijest. Neki su likovali: »Pa konačno, hvala Bogu, jedanput se ta stara, učmala, ta feudalna, ta srednjovjekovna Crkva konačno pomlađuje. Drugi su se sprdali s time i kritizirali. Među njima i neki zagrebački kanonici: “Pa kaj, taj šmrkljivec!” Takvi su to bili komentari.
Šmrkljivec u akciji
A kad je on, nakon smrti nadbiskupa Bauera, jednog pametnog čovjeka, preuzeo kormilo zagrebačke Crkve, taj šmrkljivec zasukao je rukave i dao se punom parom, punim srcem na akciju kao pastoralac. Zagreb je rastao, stvarali su se cijeli novi kvartovi. Odmah je Stepinac počeo organizirati nove župe i podizati nove crkve. Novac, koji je Kaptol ljubomorno čuvao, počeo je trošiti. Trošiti na što? Na katolički tisak. Organizirao je katoličku akciju za laike.
A onda je došao rat sa svim strahotama, s teretom, s diktaturom. Mi smo proživjeli i u ratu i u poraću dva totalitarizma: jedan desni, drugi lijevi. Tvrdim da svaka ideologija koja je u teoriji zabluda, u praksi je ona, uvijek i neprestano, zločin.
Bilo je strašno vrijeme. Nama, mojoj generaciji, ukradene su najljepše godine. Stepinac se našao u općoj pometnji, jer su mnogi ljudi u Hitleru gledali osloboditelja, vidjeli su novog proroka koji će preobličiti lice Europe. Mnogi, pa čak i neki svećenici su prvih dana, u općoj euforiji, u ustaškim akcijama, u pokušaju da se likvidiraju Srbi, vidjeli, doduše tešku operaciju, ali jedanput za sva vremena. To su one strašne riječi. To je strašna misao da se jedanput za sva vremena neke stvari mogu likvidirati. A Hitlerov valjak gazio je Europu. Vladao je opći strah od Gestapoa. Za jedne audijencije nadbiskup mi je rekao; »Nisam siguran da mi Gestapo nije namjestio prislušne aparate. Ako jednog dana nestane zagrebački nadbiskup, znajte da je završio u nacističkom logoru.«
U toj općoj pometnji Stepinac je pred našim očima rastao kao svjetionik. Taj krhki čovjek, sa slike ga znate – s asketskim svetačkim licem, nije bio miran čovjek, nije bio mrtav čovjek, nije po temperamentu bio hladan. To je bio vrući temperament. Bila je to eruptivna narav. Kada bi njemu, kad bi se pravedno razljutio, navro adrenalin, čulo bi se iz njegovih usta: »Isuse!!!« a to je bilo adekvatno teškoj riječi, samo što je taj čovjek znao snagom volje sebe krotiti, potiskivati svoj adrenalin, smirivati se…
Savjest Hrvatske
U ono vrijeme Stepinčeve propovijedi u katedrali bile su vrelo nade za sve nas. Jedini je taj čovjek javno, otvoreno s punim autoritetom zagrebačkog nadbiskupa govorio protiv rasizma, protiv terora, protiv sile, protiv zločina. Za mene i za moju generaciju Stepinac je ono vrijeme bio savjest Hrvatske. U razgovoru s njim čuo sam nekoliko puta iz njegovih usta da treba spašavati glave, da treba pomoći onima koji su nepravedno progonjeni i to je on provodio u djelo bez imalo diplomatskog takta. Riskirao je svoj ugled spašavajući ugrožene.
Ja imam vlastita iskustva s njime. Nikad neću zaboraviti posebice tri audijencije kod njega kad sam išao zamoliti da intervenira za ljude.
Oduševili su me laki pristupi k njemu. Danas, kad treba ići jednom prelatu, trebam dugo »antišambrirati« (čekati u predsoblju). Mi smo kao studenti lako dolazili do Stepinca. Primao nas je, i ono što je mene oduševljavalo, prema nama žutokljuncima imao je puno poštovanje, puni respekt.
Intervencija za Franu Zlatića
Prva audijencija i prva molba za intervenciju bila je za Franu Zlatića. To je bio brat pokojnog kompozitora Slavka Zlatića, Istranin. Kao Istrani, oni su bili progonjeni od Talijana, od fašista, dakle nužno je bio antifašista. Međutim za vrijeme rata bio je oficir hrvatske vojske, ali kao antifašist pokušao je paktirati s onima u šumi. Naravna stvar, bio je otkriven, priveden pred ratni sud, osuđen na smrt. Prijatelji mog oca, Istrani, neki učitelji, ai moji kolege, koji su bili lijevo orijentirani, zamolili su me: »Pa pokušaj ti, ti imaš lakše od nas pristup do Stepinca, Zamoli ga da intervenira,« Ja sam išao, izložio sam mu stvar, on je sve bilježio, a onda mi je rekao: »Ja ću pokušati intervenirati, ali bojim se hoću li uspjeti. Vi morate znati da svaka vojska na svijetu ima svoju logiku. On je oficir. On nije običan vojnik, rat je, a paktira s drugom stranom, s neprijateljem.«
Spašavanje Branke Pribić
Druga moja intervencija bila je za jednu mladu Srpkinju, za moju kolegicu koja je upisala nakon mature povijest umjetnosti u Zagrebu. Branka Pribić, kći bogataša, kći industrijalca i veletrgovca, Srbina iz Like, kome su ustaše najprije izmuzli novac, a onda ga bacili u logor, gdje je bio on i likvidiran. To ona nije znala i dala se kao mlada lavica u bitku za oca. Ulovila je sve moguće veze. Dospjela je čak do ministra Lorkovića, ali u to se dogodio puč Vokić-Lorković i bio otkriven, oni su bili smijenjeni, kažnjeni, a na strahovladu došle su one crne ustaše bobanovci. Jedne večeri kad se Branka Pribić vraćala kući, ne kući, jer joj je bio konfisciran stan (ona je stanovala kod svojih tetaka), jedna susjeda izleti na ulicu njoj u susret s one strane s koje ona obično dolazi.I zaustavi je: »Branka, ustaše sa šmajserima, bobanovci te traže, likvidirat će te, bježi, skrivaj se!« Ona je otišla k našoj kolegici Ljerki Kuntić, tada studentici povijesti koja je kasnije bila i sveučilišni profesor. To je kći moga profesora Pavla Kuntića iz gimnazije. Drugo jutro Kuntićka dolazi k meni: »Branko, dogodilo se to i to. Ona je skrivena kod mene. Branko, shvati me, ja ne mogu riskirati glave svojih roditelja, razumiješ me, cijele moje kuće, izmisli nešto, daj, što ćemo učiniti?«
Poznavao sam tada jednog isusovca, patra Šenka koji nije stanovao u samostanu u Palmotićevoj, nego u prvoj kući na početku Palmotićeve br. 1 ili br. 3. To je kuća koja je pripadala Crkvi. On je tamo imao sobu, a služio je kao kapelan u bolnici. Izložio sam mu stvar, a on mi govori: »Čujte, ja Vam mogu za par dana pomoći, tako da ona spava u mojoj sobi, a ja ću spavati u bolnici. Ja ću njoj donositi bolničku hranu«, ali to nije moglo biti trajno rješenje.
Onda sam odlučio i pošao do nadbiskupa Stepinca. Ništa nije bilježio. Gledao me u oči i rekao mi: »U redu, sklonit ću je u Brezovicu. Brezovica je biskupsko imanje, tamo su časne sestre strogog reda, to su karmelićanke. Samo, molim Vas, upozorite je da bude oprezna, da tamo ne razgovara sa svima. Tamo Vam je ustaška straža. Neka se ne druži ni s kim. Najpametnije bi bilo da radi u kuhinji i da zapravo odglumi kako je seljanka, da je pomoćna radna snaga u kuhinji.«Veli: »Sad će doći k meni danas na referat prebendar, ekonom biskupije. Ja ću njega zamoliti da je on prebaci tamo. Najveći je problem probiti kordon oko grada. Na savskom mostu je ustaška straža. Ja ću mu reći, a nakon što budem razgovarao s njim, ho’te popodne k njemu pa se dogovorite kako ćete je prebaciti.«
Bio je to neobično živ, zgodan, živahan čovjek. On mi govori: »Dobro, u redu stvar. Sutra u deseti pol budite u Branjugovoj ulici (to je točka preko puta današnjeg spomenika Šenoi) na trotoaru. Ja ću doći iz smjera Ribnjaka. Nema nikakvog pozdravljanja i rastajanja, ona mora diskretno ući u moj auto i ja je vozim dalje preko Savskog mosta. Ali dajte, kupite jedan rubac, pretvorite je u seljanku, stavite joj na glavu seljački rubac.«
Ni danas ne mogu zaboraviti kako su joj cvokotali zubi od straha dok sam joj podvezivao pod bradom tu seljačku rubaču. Na mostu straža. Poznavali su ga. »Dečki, danas slavim. Slavite i vi, evo vam vina!« i dade im pet litara, demižonku s pet litara vina. »Kaj, stari voziš mladu pucu?« Pa, ne bum staru babu’«. I tako ju je prešvercao preko granice, tako joj je spasio glavu.
Audijencija za Zdravka Grafa
A treća moja audijencija kod nadbiskupa Stepenica bila je za jednog Židova, sina pravog Židova i prave Židovke. To je bio: Zdenko Graf, student tehnike, sin Grafa violiniste, člana onog poznatog zagrebačkog sastava: Graf, Aranji, Fabri. Otac i majka su se rastavili. To je bila rasklimana obitelj. Tog malog praktički nitko nije odgajao. U kući, gospodarskoj kući, bila je sluškinja koje je bila kuharica. Mog malog Zdenka kuharica uzima sa sobom: »Zdenek, srce moje, idemo na plac… moram kupiti stvari za ručak.« Kad su bili na placu govori: »Zdenek. Ja se idem malo Bogu pomoliti.« I otišla je franjevcima na Kaptol u crkvu. Bila je na misi. Bila je na pričesti. Zdenek prvi puta k’o dijete gleda, ude, prvi puta »njuši« crkvu, »njuši« jed nu atmosferu religioznu, »njuši« Boga. Kasnije se preko nje upozna s fratrima i da skratim priču, u petom razredu gimnzije on se pokrstio. To je bilo daleko prije progona, prije svih onih ratnih strahota. Upoznao sam ga na ulici kao študenta koji je s jedne strane na prsima imao značku trećega reda, one dvije prekrižene ruke, ali s druge strane. na prsima i na leđima, žutu krpu sa slovom »Ž« i sa Salomonovom zvijezdom. Svi su Židovi morali nositi tu oznaku. Mi smo se sprijateljili. Ja sam stanovao na Šalati, u predjelu gdje je Židovima bio zabranjen pristup. On je dolazio k meni. S Ribnjaka preko vrtova krišom bi se probio do mene i tad je uživao slobodu na Imom tavanu, na mom »Olimpu«. Ja bih dolazio k njemu, ali on je radije dolazio k meni. Jadnog mi dana reče: »Branko, ako ja preživim strahote ovog rata, odlazim u redovnike, idem u fratre.«»Zdenko, jeli se ti zafrkavaš ili ozbiljno misliš?« »Branko, s ovakvim stvarima se čovjek ne zafrkava. To je zvanje.« »Pa, to načini sada, ti imaš na to pravo da bi si samo spasio glavu, ti imaš pravo na to u ovom nepravednom vremenu. Imaš pravo na azil.«»Ne, ne, neću da se komentira krivo.« »Onda prepusti stvar meni.« Ja tražim audijenciju kod nadbiskupa Stepinca. Obrazlažem mu stvar. Ništa on ne piše, nego me primi za ruku, pa mi govori: »Kad bi on htio biti svjetovni svećenik, tada bih ga ovoga trenutka primio i smjesta poslao u Sarajevo, jer je u Sarajevu daleko lakši režim na Židove nego u Zagrebu. No, nemojmo praviti dvostruki posao. Ovdje, drugi ili treći iza vas koji je danas na spisku kod mene za audijenciju, je otac Mihael Troha, Slovenac, provincijal franjevačke provincije. Razgovarajte Vi s njim, razgovarat ću i ja, ali Vam savjetujem ako Vam Je taj dečko prijatelj, brinite se za njegovu glavu, spremite ga tako da danas on prespava u samostanu. Po mojim informacijama noćas će biti racije.« Ja se rastanem, pristupim do patra Trohe. Pa, krasna jedna figura. Imao je bijele vlasi k’o ovčje runo, k’o krunu oko velike tonzure, okolo, naokolo glave. Stari mene primi za ruku i suze mu dođu na oči: »Pa sinek, pa svaki dan je kod nas, pa mora drugi za njega govoriti!« Ja velim, uvijek je lakše da drugi govori za Vas nego Vi sami. »Sinek moj, ak Vam je prijatelj, spakujte ga odmah, dođite, otpratite ga, on mora noćas prespavati kod nas. Noćas će biti racije.« No, po noći su de facto bile racije. Zdenka su tražili doma. Završio bi negdje u logoru na Rabu ili na Pagu. A znate li tko je bio taj mladi Židov, taj student Zdenko Graf? Postao je fratar, franjevac, otac Pavao Graf, Bio sam na njegovoj mladoj misi u Zagrebu, u franjevačkoj crkvi na Kaptolu. Proživio je svoj život kao svetac, obljubljen od ljudi. Neko vrijeme služio je i među nama, u samostanu na Trsatu.
Vidite to su moja iskustva o Stepincu. Kada su mene kao mladog asistenta ovdje u Rijeci u Jadranskom institutu, u vrijeme procesa protiv Stepinca, tražili da dam izjavu, naravna stvar, protiv Stepinca, pritiskali me, ja govorim: » Mogu pisati o Stepincu, ali samo na temelju mojih iskustava, ali vi to tiskati nećete. A drukčije ja ne mogu pisati, jer ne mogu govoriti protiv mojih najosobnijih iskustava.«
Tog Stepinca, toliko osporavanog, najveći će moralni autoritet koji u ovom ludom svijetu danas postoji, a to je naš papa Poljak Ivan Pavao Il. sljedeću subotu proglasiti blaženim. Kako mogu tu beatifikaciju komentirati nego onim riječima koje ćemo i danas čuti u liturgiji: »Uistinu je dostojno i pravedno.«
Zvona,1998./11 ~ Novi list 10.02.2021. ~ Primorski Hrvat