8. veljače – SLOVENSKI KULTURNI PRAZNIK
Naši susjedi Slovenci današnji dan slave kao kulturni praznik na državnoj razini, a to znači da je ujedno neradni dan. Dodijeljuju se nagrade zaslužnicima u promicanju kulture i umjetnosti pod imenom Franca Prešerna, najvećega slovenskog pjesnika. Kad je riječ o povijesti slovenske književnosti onda je svakako zanimljiva misao Otona Župančiča (1878-1949) u vrijeme onoga međuraća koju je negdje zapisao: „Primož Trubar je prvi, ali France Prešern je jedini” uzdignuvši ga tako u „oca domovine”. Kada to kaže pjesnik za pjesnika, onda valja iskreno promišljati da je Prešern zapravo duhovni (stvaralački) otac Župančiču. No, valja navesti da našu susjedi Slovenci kudikamo više poštuju djelo Franca Prešerna od njegovih suvremenika; o tome je napisano mnogo ogleda, a svjedoče i njegova pisma prijateljima, osobito našemu preporoditelju Stanku Vrazu (1810-1851, pravim imenom Jakob Frass, slovenskog je podrijetla).
France Prešern, rođen je u selu Vrba 3. prosinca 1800, a preminuo je u Kranju 1849. O veličini toga pjesnika koji je prilično mlad umro, odnosno, u najboljoj dobi za književnika, već sam nešto pisao, a s njegovim duhom susreo sam se davno, prije točno pola stoljeća (1971) u njegovu rodnom domu. U to vrijeme navršio sam 12 ljeta i već sam bio itekako svjestan da je čitav svijet preda mnom; ona Francetova „hiža” ostat će mi duboko u mislima, a posvetit ću joj se kroza priču „Posjet Francu”. U tim dječačkim godinama Franc završava osnovno školovanje u Ribnici i odlazi u Ljubljanu na gimnaziju i već u tome razdoblju pokazuje pjesnički talent, djelomice zahvaljujući i podpori svoga nešto starijeg prijatelja Matije Čopa (1797-1835), budućeg filologa, te bivšeg franjevca i pjesnika Valentina Vodnika (1758-1819) koji je u to vrijeme bio ravnatelj Gimnazije sv. Jakov (danas ljubljansko pregrađe Šentjakob). Uzgred, moram priznati da me je iznenadilo saznanje kako je Vodnik godinu ili dvije (?1780-1783) proveo u Franjevačkom samostanu na Trsatu, a posvećen je na Krku, vjerojatno u Košljunu; točni podatci mi nisu poznati.
Slovenci su već pri koncu Drugoga svjetskog rata (1944) započeli obilježbu Dana Franca Prešerna na dan njegova preminuća, 8. veljače, a dvije godine kasnije postaje državni kulturni praznik i konačno od 1989. iz Prešernove poeme „Zdravljica” (1844) sedma kitica postaje državnom himnom (uglazbio ju je 1905. svećenik Stanko Premrl, 1880-1965). Istom, Slovenska vojska ima svoju himnu „Naprej zastava slave”, budnicu koju je napisao Simon Jenko (1835-1869), a uglazbio skladatelj Davorin Jenko (1835-1914). Zanimljivo, spomenuti Davorin Jenko (pravim imenom Martin) neko vrijeme živio je u Srbiji i djelovao ondje kao skladatelj u pjevačkim društavima i za potrebe kazališih predstava, a posebno je poznata iz njegove opere „Markova sablja” (1872) završna zborska skladba „Bože pravde” koja je kasnije postala srbskom himnom.
U Hrvatskoj danas djeluje petnaest slovenskih kulturnih društava od Umaga do Dubrovnika i od Osijeka do Varaždina koja su objedinjena u Zvezu slovenskih društev na Hrvaškem (Savez slovenskih društava u Hrvatskoj) osnovanom 1992, a prvi predsjednik tog Saveza bio je naš sugrađan, pok. Vinko Žibert, istovremeno i predsjednik Slovenskoga kulturno-prosvjetnog društva Bazovica u Rijeci, jedno od najstarijih toga tipa osnovano je 1947, a temeljni osnivači su Zora Avsec, prva predsjednica SKPD Bazovica, te Sušačanka Zora Matijević, poslijeratna osnivačica Društva Naša djeca i Lutkarskoga kazališta „Domino” – danas Gradsko kazalište Rijeka, koja je odavno već posve zaboravljena iako je bila trostruka logorašica tijekom rata, gotovo je izbrisana iz riječke povijesti kulture i prosvjetne djelatnosti…
Već od prvih dana nakon osnutka, SKPD Bazovica djeluje kroza više kulturnih sekcija – Folklor, Pjevački zbor i Dramu, a povremeno ima i Glazbenu sekciju. Repertoarno tijekom godine održavaju programe na slovenskome jeziku te se djelomice posvećuju i hrvatskoj, odnosno, primorskoj stvaralačkoj baštini te tako promiču hrvatsku kulturu (pjesmu i ples) na brojnim gostovanjima u Sloveniji te osim Hrvatske i u drugim susjednim državama (Italija, Austrija, BiH) gdje žive veće ili manje skupine Slovenaca.
Naravno, meni je ipak najzanimljivija Dramska skupina za koju sam itekako vezan iako sam k njima došao doslovno na prijevaru! Naime, 1989. Kazališna grupa V. Cara Emina, nakon sudjelovanja na Festivalu u Sv. Filipu i Jakovu, gotovo je bila pred raspadom zbog nedostatka prostora za rad i potrebitih financija. Ja sam već tada sudjelovao u radu na predstavama Scenske radionice Porat (tada KUD Lučki radnik) i u Zajednici Talijana, ali naskoro me je redatelj Boris Lučić pozvao u Bazovicu, jer „ima za mene jednu malu ulogu koju ću ja lako savladati”! No, na prvoj čitaćoj probi bilo mi je jasno da sam prevaren, jer sam dobio najvažiju ulogu u „Lepoj našoj dolini” (obradba triju drama Ivana Cankara) – ulogu Zlodeja (Zloduha)! Morao sam dolaziti na posebne instrukcije slovenskoga jezika i nakon nekog vremena počeli smo zahtjevne scenske probe s koreografijom (osmislila je Sonja Kern Svoboda). Bilo me je svuda na sceni i mnogi, osobito na gostovanjima u Sloveniji, nisu vjerovali da nisam Slovenac. Tako sam te godine bio proglašen najboljim glumcem na Smotri tadašnje Općine Rijeka, a meni je to ipak više značilo kao odlično scensko iskustvo.
Dramskoj skupini SKPD Bazovica nekoliko puta sam se vraćao tijekom sljedećih dvadesetak godina. Već 1991. usporedo s glumačkim radom u KG V. Cara Emina pripremio sam u Bazovici svoju prvu redateljsku predstavu „Glej kako lepo se začenja dan” („Gle, kako lijepo počinje dan” Zvonimira Bajsića). Sljedeće godine pripremio sam moju antiratnu grotesku „Horizont”, a 1994. i moju komediju „Eros u offu” („Eros v offu”, slov. prijevod Pia Bakič). Bila su zgodna gostovanja s ovim predstavama širom Slovenije i mnogi nisu niti znali da u Hrvatskoj postoji nekakav slovenski dramski ansambl.
Iako je Alojz Usenik bio godinama „alfa i omega” Dramske skupine i uporno obnavljao svoje dvije predstave „Piknik s tvojo ženo” Andreja Jelovčana i „Ponoćnu provalu” Miroslava Mitrovića, ipak sam od njega imao veliku podržku u redateljskom radu. Jest, često smo se svađali, no uvijek je to bilo na stvaralačkoj osnovi, često sam ga morao suzdržavati tijekom rada, jer bi uvijek malkice pribjegavao „vanjskom šarmu”, odnosno prenaglašenoj glumi, ali na posljetku njegove zahvale i pohvale značile su mi više od bilo kakvih nagrada.
Eh, kad smo kod nagrada, moram priznati da ih baš ne volim, a razlog tome je što je moja kandidatura za Nagradu Grada Rijeke 1995. propala iako su me predložile čak četiri udruge; KG V. Cara Emina, Scenska radionica Porat, Otvorena scena Belveder i SKPD Bazovica. I danas vjerujem da sam tu nagradu zaslužio, jer su dvije moje predstave u protekloj godini bile na državnim festivalima – „Tragedija mozgova” J. P. Kamova u Pulju (Puli), a „Eros v offu” u Slovenj Gradecu. S obzirom da tu nagradu smatram političkom, možda je i bolje da je nisam dobio.
Dramskoj skupini Bazovica vraćam se 2008. i opet na prijevaru! Gotovo istim riječima poput Borisa Lučića zamolio me je Milan Grlica da im se pridružim, tobože „mala je uloga, a to ću ja lako savladati”… I opet glavna uloga, sada već propala mjesnog redatelja u komediji „Romeo in Julija in še kaj” suvremena pučkog pisca Vjeke Alilovića (prijevod na slov. Jasna Zazijal Marušić) u režiji Serđa Dlačića. Osim u Rijeci, ova je predstava bila na niz gostovanja u Sloveniji, čak na dva slovenska festivala i dobila je brdo pohvala, a jedno gostovanje bilježimo i u Sarajevu.
Nakon toga posvetio sam se pripremi četiri veseloigre po humoreskama Ephraima Kishona, od kojih sam „Surround” postavio na scenu, a dvije – „Likalnik” i „Inkognito” – mlada redateljica Renata Fugošić; četvrta veseloigra „Sadna solata”, ostala je neizvedena. Sve veseloigre prevela je na slovenski Jasna Zazijal Marušić kao i moju veseloigru „Balada o dvogledu” („Balada o daljnogledu”) koju sam napisao upravo za Alojza Usenika i njegovu dugogodišnju glumačku partnericu Loredanu Jurković; Lojzek mi je sam priznao već nakon sedme probe da teksta više ne može pamtiti, ali i njegova žena već je u to vrijeme bila teško bolesna i na umoru…
Te 2011. prekinuo sam suradnju sa Dramskom skupinom SKPD Bazovica, što opet ne znači zauvijek, valjda nam se zvijezde opetovano moraju poklopiti za neku novu suradnju, jer Bazovicu smatram itekako značajnim dijelom riječke stvaralačke kulture, a onih osam predstava koje sam ostvario s mojim dragim prijateljima, uza još dvije režije scenskih ostvaraja sa polaznicima Škole slovenskog jezika, ostaje za povijest, kako Bazovišku, tako i moju.
Hm, da… kad smo kod povijesti Dramske skupine SKPD Bazovica priredio sam svojedobno popis svih njihovih kazališnih predstava došavši do spoznaje da su između ostaloga svih 49 cjelovečernjih predstava složili između dva Čehova. Prva službena jest „Snubec” („Prosidba” A. P. Čehova) koju je 1951. režirao Antun Koren, inače slovenskog podrijetla i tadašnji tajnik u HNK Ivana pl. Zajca, a kasnije (1963) njegov dramski tekst „907 radi Ok” na sceni KG V. Cara Emina režira Sonja Braović poznatija kao slikarica svrstana u „prokletnike” (zaboravljene hrvatske umjetnike).
Do neke sljedeće prigode, posljednja predstava Dramske skupine, ona 49. redom, jest simpatična komedija „Srečno, mladoporočenci” (2019), prilično zanimljiva i duhovita obradba četiri Čehovljeve jednočinke koju je na scenu postavio Serđo Dlačić.
Moram ovdje priznati kako se već godinama bavim hrvatsko-slovenskim vezama na području kulture, osobito kroza našu povijest značajnim književnim vezama, došao sam do spoznaje da je to prilično bogato područje za ozbiljnije proučavanje o čemu ću nekom drugom prigodom pisati – s osobitim zadovoljstvom, jer mnogo je slovenskih umjetnika dalo svoj doprinos u hrvatskoj kulturi, a u posljednje vrijeme, naravno, i u športu, poglavito u riječkome nogometu.
Vsem našim prijateljem slovenskega rodu na Hrvaškem
in njihovim družinam želim prijeten Kulturni praznik,
poimenovan po velikem pesniku Francu Prešernu!