Zgrada: stambena zgrada
Naručitelj: Industrogradnja d.d., Zagreb
Adresa: Supilova 6 i 8, Rijeka
Arhitekti: Saša Randić, Idis Turato
Suradnici: Maja Matulja, Branka Andrić, Boris Cimaš, Silvije Novak
Projektni ured: Randić – Turato arhitektonski biro, Rijeka
Izvođač: Industrogradnja d.d., Zagreb
Godina projektiranja: 1995.
Godina dovršetka gradnje: 1997.
Rekonstrukcija zgrada br. 6 i 8 u Supilovoj ulici u Rijeci, autora arhitekata Saše Randića i Idisa Turata, već je dvije godine predmetom (usmenog) sporenja u Rijeci, ali isključivo unutar relevantnih struka (arhitekata i povjesničara umjetnosti), dok je vox populi jedinstven u osudi ove – kako će svaki prolaznik reći – neprimjerene rekonstrukcije koja je Rijeci oduzela dah i duh Mediterana. Mogli bismo se, u jednom dijelu, čak i složiti s tvrdnjama šetača, ali tek ako zanemarimo činjenicu da Rijeka već nešto manje od stotinu godina ima lice srednjoeuropskog, a ne mediteranskog grada.
Supilova ulica je klanac s dva lica, mjesto na kojem se susreću Stari grad i Civitas Nova, prolaz u kojem se sučelice gledaju arhitektura nastala nakon rušenja gradskih zidina (od 1780., kada Josip II. dopušta rušenje bedema i kula), tj. urbano tkivo na kakvo nailazimo u većini primorskih gradova i zgrade s razmeđa stoljeća, visokoestetizirana pročelja historicističkih, secesijskih i modernih gradskih palača. Vizura Supilove ulice flankirana je s gornje strane Guvernerovom palačom, izvanrednim Hauszmanovim ostvarenjem kasnog (zrelog) historicizma, te otvorenim pogledom prema luci i moru s donje strane. U neposrednoj blizini je i mikrourbana zona Dolca, tršćansko-riječkog arhitekta Giacoma Zammatija, te zgrada hotela Bonavia s jednim dijelom Art-décoovskih, a drugim modernih, poslijeratnih karakteristika.
Promatran u tom kontekstu, istočni je dio Supilove ulice relikt jednog vremena koje je opkoračilo gradske bedeme i našlo se na krivoj strani (fuori le mura), jer su zgrade prislonjene s vanjske strane zida, te je time cijeli niz zgrada suzio, gotovo zatvorio jednu od možda najvažnijih gradskih osi koja spaja reprezentativnu Guvernerovu palaču, kao simbol »mjesta moći«, s Korzom, gradskom šetnicom koja je riječka zamjena za mediteranski trg (agoru, mjesto plebiscitarnog izjašnjavanja).
Tek na ovome mjestu možemo postaviti prvo i osnovno, relevantno pitanje: je li istočni dio Supilove ulice trebalo sačuvati (kao memoriju gradskog bedema i dio starogradske jezgre) ili ga je trebalo odstraniti i cijelu ulicu osloboditi vizualno, prostorno i prometno?
Provedbeni urbanistički plan Stari grad odredio je da se zgrade trebaju sačuvati i time eksplicitno stao na stranu kapitala kojem trebaju poslovni i stambeni prostori, te je time Randića i Turata doveo u poziciju da pokušaju dati točan odgovor na krivo postavljeno pitanje. Točnost njihova odgovora sadržana je u samo jednom elementu rekonstrukcije, a koji jedini rekonstrukcija nije, tj. načinu na koji su riješili krov. Zgrada br. 6, kojom istočni niz Supilove završava, trudeći se da se ne »skotrlja« na Trg Republike Hrvatske, oko 1890. imala je na svom užem dijelu slobodnog pročelja zabatni trokut, da bi oko 1900. pročelno dobila treću kosinu krova čime je definitivno zaustavljena bilo kakva mogućnost komunikacije s okolnim prostorima, a naročito s onim koji se proteže ispod niza.
Riječki arhitekti dosjetili su se jedne prilično jednostavne inverzije. Nadogradivši posljednju zgradu u nizu (br. 6) za jedan kat, čime su izjednačili razine krovova obiju rekonstrukcija i zaustavili kaskadno spuštanje niza koje je akceleriralo prema pločniku, izvrnuli su treću kosinu krova. Time su postignuta dva efekta; umjesto prema dolje, vizualne silnice su usmjerene prema gore, rasprostirući se preko trga, Korza, sve do obale i mora. Stvoren je efekt skakaonice, kako mnogi zgradu i nazivaju, dok je u isto vrijeme pročelje postalo potpuno otvoreno, komunicirajući s golemim prostorom ispred sebe. S istom namjerom stvaranja reprezentativnog pročelja, lica koje neće biti tek puki zbir funkcija unutrašnjosti i pripadajućih otvora, prozorski otvori su pretvoreni u balkonske – plitke francuske balkone s maksimalno jednostavnom ogradom.
U detalju i ukupnom dojmu, u duhu gradnji, Randić i Turato trudili su se unijeti što je moguće manje vlastitih intervencija, osim, naravno, krova i nadograđenog dijela, što je zaštitni znak svih njihovih elaboracija. Tako su sačuvani osnovni prostorni gabariti i izvorni zidovi, tamo gdje su postojali, s izvornim rasporedom i veličinom otvora (osim već spomenutih izmjena koje su ujedno zgradi dale simetrično lice), koji su ostali uokvireni kamenim gredama (erte) in situ. Žutosmeđa žbuka pročelja (pigmentirana fina žbuka s efektima štukature), dala je zgradama ton nenametljive jednostavnosti. Osim različitim razinama nizanja prozorskih otvora, zgrade su okomito odvojene linijom bakrenih cijevi za odvod kišnice koja je u gornjem dijelu »utisnuta« u spoj dva pročelja.
Posebno mjesto zauzimaju rebrenice (grilje) kojima su zastrti balkonski otvori i staklena stijena nadograđenog dijela. U duhu i tradiciji mediteranskog načina zaštite od sunca i nevremena, u prirodnoj boji drveta i u rasteru, one vode uspješan dijalog s rebrenicama Guvernerove palače, kao i s istim elementima Emilijeve interpolacije na obližnjem Korzu (zgrada Kraša iz 1968.). Tlocrtnu shemu unutrašnjih prostora Randić i Turato u potpunosti su izmijenili prilagođavajući je željama investitora i potrebama suvremenog poslovanja i boravka.
Možemo, dakle, zaključiti da je rekonstrukcija zgrada br. 6 i 8 u Supilovoj ulici u Rijeci, zahvaljujući prvenstveno jednom hrabrom obratu, posezanju za inverzijom umjesto nekreativne reverzije detaljističke rekonstrukcije unutar zadanosti »nekada postojećeg«, izvedena uspješno. Jedan dio grada dobio je novo lice pokušavajući se vrlo jednostavnim oblikovnim vokabularom prepoznati u suvremenosti, a da ne naškodi memoriji povijesti. Sličnim načelima, koja su spajala metode rekonstrukcije i interpolacije u jedan vrlo specifičan amalgam, bio je vođen i Igor Emili u Starome gradu. No, čini nam se da je eklekticizam postmoderne Randića i Turata puno »mekši« jezik oblikovanja koji je i primjereniji u potrebi za povezivanjem morfoloških idioma koje dijele stoljeća.
Čovjek i prostor, br. 1/2, Zagreb 1999.
Berislav Valušek/Primorski Hrvat