Riječki pabirci XX.: Enigma Petra Teslića

Temom Prvog svjetskog rata bavi se zanemariv broj hrvatskih povjesničara. Jedan od rijetkih koje je ova tema zaokupila je Nikola Tominac, pukovnik Hrvatske vojske u mirovini. On je obradio ratni put 79. pješačke pukovnije, tzv. Jelačićevaca, koji su svoje sjedište do pred kraj rata imali u Rijeci. Pobuna Jelačićevaca zanimljiv je događaj koji nije stran hrvatskoj historiografiji, a za sada ga je najbolje obradio Ferdo Čulinović. Riječ je o jednoj od značajnijih pobuna vojske u Austro-ugarskoj monarhiji koja je obilježila kraj rata i simbolički označila slom austrougarske vojne stege. Započela je 23. listopada 1918. godine, šest dana prije proglašenja raskida svih odnosa s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom. Sam povod pobuni najvjerojatnije je bilo nezadovoljstvo protiv odlaska na ratište. Ali se pretvorila u nešto više, pobunu protiv mađarske vlasti u gradu. Pobunjenici su uspjeli razoružati mađarske domobrane, zauzeti vojarnu i na njoj izvjesiti hrvatsku zastavu. Nisam uspio shvatiti kako i zašto je ova pobuna ugušena. Niti gdje su njezini učesnici završili. Podaci iz literature su kontradiktorni te na jednom mjestu ispada da su odvedeni u vojni zatvor u Pulu, na drugom mjestu da su otišli u Zeleni kadar, a na trećem da je dio vojnika završio u primorskom dobrovoljačkom odredu.

Istražujući ovaj događaj naišao sam na ime Petra Teslića (sl. 1). Na jednom mjestu sam naišao na to da je on predvodio pobunu, a na drugom kako je bio zamjenik zapovjednika grada koji je s Jelačićevcima pregovarao oko predaje. Kako je on bio prvo jasno navedeno ime na koje sam naišao prilikom istraživanja ovog događaja njegova osoba me je zaintrigirala te sam o njemu otkrio sljedeće.
Petar Teslić rodio se u Ostrovici 1883. godine. Odrastao je u Gospiću gdje je završio gimnaziju. Kadetsku školu završio je u Pečuhu, a u Beču viši tečaj Glavnog stožera i operativni tečaj Ratne škole. Krajem Prvog svjetskog rata zatječe se u Rijeci, u turbulentnim događajima kojima i sam postaje jedan od važnijih sudionika. Da li je Teslić predvodio pobunu Jelačićevaca ili ih pasivizirao ostaje za otkriti. Činjenica je da je Teslić 29. listopada 1918. preuzeo vojno zapovjedništvo na području nadležnosti Narodnog vijeća, Sušaku i Rijeci, nad osam bojni Jelačićevaca i dragovoljaca Narodne straže. U isto vrijeme Rikard Lenac preuzima dužnost guvernera, a redarstvenu upravu dr. Rojčević. U svojim sjećanjima spominje ga i Viktor Ružić, navodeći kako su zajedno iz Austro-ugarske banke podignuli 2 milijuna kruna koje im je poslalo Narodno vijeće iz Zagreba.
Ubrzo je u Rijeci 3. studenoga 1918. utemeljeno Međusavezničko zapovjedništvo, na čijem se čelu nalazio general Franchet D’Espérey (zaslužan za uspjehe protiv Bugara na Solunskom frontu, a od 29. siječnja 1921. nositelj počasne titule Vojvode koje mu je dodijelila Jugoslavenska monarhija). Sutradan talijanski brodovi ulaze u riječku luku. Narodno vijeće u Sušaku traži od Narodnog vijeća u Zagrebu i vojnih vlasti u Beogradu da u Rijeku pošalju srpske jedinice. Iz Zagreba 15. studenoga stiže 2. pješački bataljun 5. pješadijskog puka Prve jugoslavenske dobrovoljačke divizije, potpukovnika Ljubomira Maksimovića (sl. 2.), koji preuzima zapovjedništvo nad Teslićevim postrojbama.

Maksimović, zajedno s Teslićem i kapetanom korvete Emanuelom Dworskim, pregovara sa saveznicima na brodu admirala Reinera. Postignut je sporazum da se Maksimović sa svojim pukom povuče u Kraljevicu, a u gradu ostanu samo vojnici Jelačićeve regimente, dok se Talijani neće iskrcati. Maksimovićeve postrojbe 17. studenog napuštaju Rijeku i odlaze brodom za Kraljevicu. Ovdje ostaju do svibnja 1919., nakon čega se povlače u Beograd. U Rijeci je ostao samo odred dobrovoljaca Narodne straže pod zapovjedništvom Petra Teslića. Na jednom se mjestu spominje da su razoružani, a na drugom da se po višem nalogu povlače 18. studenog. Rijeku okupira talijanska vojska koju predvodi general Enrico Asinari, markiz od San Marzana (sl. 3. i 4.). General Asinari odlikovan je kasnije križem Savojskog vojnog reda za energično zapovijedanje talijanskim trupama prilikom okupacije Rijeke. Talijani su s oklopljenim automobilima iz Rijeke prešli u Sušak, odakle se hrvatska vojska povukla u Bakar.

Petar Teslić zatiče se 21. studenoga u Zagrebu gdje postaje komandant zagrebačkog pješadijskog puka. Nakon toga je komandant puka u Bjelovaru. Ovdje je početkom 1919. godine odredio kaznu od dvadeset i pet udaraca batinom svakome tko bi se usudio viknuti “Živjela republika” ili “Dolje kralj”. Kazna batinanja izrečena je i onome tko blago batina te se “imade istomu toliki broj oštrih batina odmjeriti”. Među ostalim austrougarskim časnicima umirovljen je 1919., u činu potpukovnika vojske Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ubrzo je kao član Samostalne demokratske stranke biran za poslanika zagrebačke oblasti. U povijesti će ostati zapamćen i kao prvi koji je pokušao atentat na Stjepana Radića, na koga je u Sisku 1922. ispucao četiri hica iz pištolja. Godine 1929. prestao je suradnju sa Seljačko-demokratskom koalicijom u kojoj je Svetozar Pribičević koalirao sa Stjepanom Radićem. Ostao je u politici i nakon zavođenja diktature kralja Aleksandra. Imenovan je 1930. godine za banskog vijećnika za grad Sisak, a na senatskim izborima 3. siječnja 1932. godine postaje senator u Savskoj banovini.
Ujedno je postao jedan od najbogatijih ljudi u kraljevini Jugoslaviji. U razdoblju kada mnogi industrijalci propadaju Teslić se razvija zahvaljujući povoljnim kreditima i osobnim vezama u Beogradu. Iako nije jasno odakle mu početni kapital kojim je otvorio destilerije u Sisku, Kozarcu i Brčkom te otkupio Pecaru d.d. sisačkih akcionara. Između 1922. i 1926. izgrađuje industrijski kompleks u Sisku koji je imao vlastiti industrijski kolosijek (sl. 5.).

Njegovo industrijsko carstvo obuhvaćalo je velepecaru rakije, tvornicu špirita, tvornicu likera, ruma i konjaka, sušionicu za stočnu hranu, tvornice ugljične kiseline, kvasca, potaše, sode, umjetnog gnojiva, tvornicu drvene ambalaže i tvornicu octa. Tražeći naftu pronašao je izvore jodne vode od kojih je napravio unosan posao. Izgradio je jodno lječilište, a vodu je počeo flaširati. No ubrzo ju je povukao iz prodaje jer je imala previše joda te je bila nezdrava za piće (sl. 6).

Vlasnik je i jedne od četiri tvornice stakla u kraljevini Jugoslaviji koja je proizvodila boce i šuplje staklo, a djelovala je od 1932. do 1938. godine. Vodeći je industrijalac Siska koji je zapošljavao 200 stalnih i 300 sezonskih radnika. Kako bi se shvatilo koliki je kapital imao u svojim rukama važan je podatak da je svoje tvornice osigurao na 15.694.058 dinara što je vrijednost kojom su tada u pravilu raspolagale samo dioničke tvrtke. Među nekretninama koje je posjedovao nalazio se ljetnikovac s paviljonima i teniskim igralištima u sisačkoj park-šumi Viktorovac.
Umro je u Sisku 1936. godine. Pred Drugi svjetski rat obitelj Teslić se odselila u Beograd, gdje su kupili zgradu u ulici Kralja Milutina 7.
Ovdje ispisana kronologija Teslićevog djelovanja i njegova kratka biografska skica pred nas postavljaju brojna pitanja, pogotovo njegove uloge u pobuni Jelačićevaca, zatim u Narodnom vijeću Rijeke i Sušaka, njegovog konvertiranja velikosrpskoj ideji te naglog bogaćenja. Pitanja su to koja zaslužuju detaljnije istraživanje.

Željko Bistrović/Primorski Hrvat