V. Beograd, 9. ožujka
Beograd je građen amfiteatralno na brežuljku s jedne i s druge strane silazi k Savi i Dunavu. Nalazeći se na ušću dviju rijeka, njegov je trgovački položaj vrlo važan. Njegov profil gledan iz daljine čini dojam kakvog amerikanskog grada u dizanju. No, taj dojam djelomično nestaje, čim se krene iz kolodvora u grad. Ulica, koja spaja kolodvor s centrumom grada – Balkanska ulica – puna prljavih drvenjara, nečistih kafanica i aščinica uočljivo dokumentira društvenu sadržinu ovog grada, koji smo ocrtali u prošlim pismima. I tu, kao i na drugim mjestima, pada u oči ogromna ljudska bijeda, siromaštvo i prljavština. Jer sve je koncentrirano na Terazijama, koje se nalaze na hrptu brežuljka, kao kruna amfiteatarskog uspona.
U sredini Terazija nalaze se još uvijek ostaci dekoracija s kraljeve svadbe, kao znak lijenosti i neurednosti beogradske gradske općine. Arhitektonskih starina, kao Zagreb, osim nekoliko ostataka iz turskih vremena, Beograd nema. Od starog, predratnog Beograda može se spomenuti tek nekoliko zgrada: kolodvorska zgrada, barokna kuća Krsmanović na Terazijama (bivši privremeni dvor), Stari dvor, Državna hipotekarna banka, Saborna crkva, zgrada Beogradske zadruge i nekoliko privatnih obiteljskih kuća u talijanskoj renesansi. Interesantne su stare turske kuće, ali ne s arhitektonskog, već sa slikarskog gledišta.
Novi, poslijeratni Beograd, to je pele-mele arhitektura. Građen bez ikakvog stila i sistema, pruža sliku svih mogućih ukusa i neukusa, svih stilova, od mađarsko-židovskog do neke čudne mješavine srpsko-bizantinskih pokušaja. Građeno je sve po slučaju. Pokraj neukusne peštanske građevine, stoji zgrada projektirana od nekog Švicarca, pokraj rafinirane francuske renesanse nezgrapna ornamentalna izvedba nekog srbijanskog arhitekta. Ima masa ruskih produkata, koji su, osim Vasiljeva, svi neuspjeli. Najsolidnije, a i ponajbolje, su češke građevine.
Od novih građevina ističu se: Jugobanka, National, Jadranska banka, Narodna banka, Češka banka, Predsjedništvo ministarstva i Ministarstvo vanjskih poslova. Ovu posljednju građevinu je projektirao zagrebački arhitekt Bastl, ali ne kao javnu zgradu, već kao poslovnicu većeg industrijskog poduzeća.
Zanimljivo je, da Srbijanci ne podaju svojim javnim zgradama karakter monumentalnosti. Za jedno ministarstvo je, na primjer, bio natječaj odbijen s tom motivacijom, da je inače vrlo uspio nacrt suviše ozbiljan. Beogradski ministri vjerojatno vole da i zgrade u kojima sjede, budu šaljive i neozbiljne. Tako je taj vodviljski ton u arhitekturi došao do izražaja kod preudešavanja nekada jednokatne zgrade Ministarstva građevina.
Nekoje su javne zgrade u bizantskom stilu – kao Ministarstvo prosvjete, zgrada brzojava i telefona – za koje se ovdje tvrdi da je to srpski stil.
Od privatnih zgrada uspjela je zgrada Politike, Ninčićeva palača i zgrada Kasine. Duž Kalimegdana ima nekoliko boljih novih stvari, pa čak na jednom objektu i interesantni pokušaji u kubističkom pravcu.
Ogromna palača Akademije nauka općenito čini dobar dojam, ali je vanjska arhitektura sasvim bazarska, neukusno secesionistički židovsko-bečka. U istoj zgradi nalazi se najljepša i najveća beogradska kavana Akademija, koja je također kopija peštanskih kavana rađena u stilu zagrebačke kavane Corso. Francusko-srpska banka sagrađena je u francuskoj neorenesansi.
Na Terazijama stoji još uvijek kao balkanski kontrast niska potleušica kafana Albanija, nasuprot palače Izvozne banke, što je najviša građevina u državi. Osim te glomaznosti, ova zgrada nema nikakove naročito arhitekture. Zgrada Moskve, koja je nekad za Beograd bila senzacija, izgubila je na važnosti.
Nekoliko koraka iza Terazija, u Aleksandrovoj ulici na tzv. Bataldžamiji, gradi se već četrnaest godina novi parlament, pa je to zidanje novog parlamenta postalo u Beogradu legendom, kao zidanje Skadra. Po proporcijama i po konturama vidi se već sada da će to biti najmonumentalnija zgrada u Beogradu, naravno ako skoro bude gotova.
Beogradska opera je neukusna adaptacija starog teatra i ne odiše nikakvom intelektualnošću.
Za sadašnju skupštinu već smo rekli da naliči na izložbeni paviljon ili provizorno javno kupalište.
Pred izvjesno vrijeme stvoren je generalni regulatorni plan Beograda, u kojem je kao glavni boulevard predviđena Aleksandrova ulica. Ali i kod toga odlučuju veze i korupcija, pa je već kod prvog objekta, koji je građen iza donošenja ovog regulacionog plana – čitav plan bio narušen. Radilo se o kući Miloša Savčića, koji je zbog veza i položaja uspio da poništi regulatornu osnovu. Kao i svugdje, tako i kod regulacije ne pobjeđuju interesi kolektivnosti, komune, nego hirovi bogatih i moćnih pojedinaca.
Interesantna je bila izložba studenata arhitekture na beogradskom univerzitetu. Bilo je dobrih radova (Vasić, Krstić) ali uglavnom su to slikarski, a ne arhitektonski talenti, nesumnjivo u jakom napretku prema primitivnosti njihovih predšasnika.
Čitav Beograd čini dojam jednog grada bez stila i harmonije. Sve je nabacano kao u nekom velikom stovarištu svih mogućih arhitektura, pravaca, ukusa i kombinacija. Vele, da svaki grad ima dušu, ali sudeći po vanjskom obliku Beograda čudna je ta beogradska duša.
U toj arhitekturi Beograda, u tom naglom zaletu iz turske primitivnosti u velegradsku utakmicu ima mnogo dokumenata psihološke i društvene sadržine današnje Srbije. To je slika bogatog parvenija, koji nije mogao sa svim šminkama da prekrije svoje nedavno porijeklo.
Igor Žic, Primorski Hrvat