Mnogi Riječani i ostali Primorci veći su trag ostavili izvan svojega užega zavičaja, nego u samoj Rijeci i Primorju. Iz ove aleje velikana navest ćemo sljedeća imena koja to dokazuju: Nikola Host, Stjepan Dinarić, Marijan Derenčin, Eugen Kumičić, Adolf Weber Tkalčević, Ivan Mažuranić, Ivan Zajc, Ivan Kostrenčić, Ivan Črnčić, Ivan Milčetić …
Jedan među njima koji je ostavio trag u kulturnoj povijesti Hrvatske još je jedan Ivan. Dežman. Iako nije nepoznat stručnoj javnosti nepoznat je današnjem prosječnom Riječaninu. Od riječkih autora obradili su ga Irvin Lukežić, Milorad Stojević, Diana Stolac, a o njemu upravo piše doktorsku radnju Ivona Smolčić. U brojnim leksikonskim obradama, uz obaveznu natuknicu Hrvatskog biografskog leksikona ističemo i obradu Seasa (https://moja-rijeka.eu/rijeka_biografije_dezman_ivan.html) odakle smo preuzeli fotografiju Dežmanove nadgrobne ploče.
Iz nevelike literature i šturih leksikonskih podataka prepisujemo kako je živio u Zagrebu kao privatni liječnik, saborski zastupnik i književnik. Bavio se hrvatskom medicinskom terminologijom, te pisao rasprave iz higijene i praktične upute za liječnike. Pisac je prvoga tiskanoga hrvatskoga medicinskog rječnika “Rěčnik lěčničkoga nazivlja”. Osnovao je društvo za popularna znanstvena predavanja (1869.), u kojem je držao predavanja iz higijene (objavljena u knjizi “Čovjek prema zdravlju i ljepoti”, 1872.). Kao narodni zastupnik u Hrvatskome saboru sudjelovao je u izradi zakona o sveučilištu, kazalištu i dramskoj školi, te se zalagao za osnivanje medicinskog fakulteta u Zagrebu.
U Zagrebu je 1861. godine u listu “Naše gore list” objavio ep “Smrt grofa Rabate”. Zasebno je objavio veliki romantički ep iz narodnoga života “Smiljan i Koviljka” (1865.) te zbirku pjesama “Poletar”(1868.). Pjesme, pripovijesti, epove kao i znanstveno-prosvjetne članke pisao je i u Viencu, kojega je uređivao od 1871. do 1872. godine. U njemu su mu objavljeni epovi “Zrinijada” (1869.) te postumno “Ljutovid Posavski” (1874.). Osim vođenja Vienca pomagao je Matici ilirskoj u radu Kola. Napisao je i libreto za Zajčevu operu “Ban Legat”. U literaturi o njemu ističe se kako je jedan od najznačajnijih pripadnika Riječke filološke škole.
Moju pažnju naš je Ivan privukao dok sam izrađivao leksikon poznatijih članova Matice hrvatske Rijeke i Primorja. Tada sam počeo prikupljati tiskovine kojima su autori osobe iz navedenog leksikona, pa sam nabavio i knjigu “Izabrani spisi” u kojem je Dežmanove radove nakon njegove smrti uredio Franjo Marković. Preko stranica ove knjige ovlaš sam preletio, dok mi do ruku nije došla knjiga “Hrvatska antologija” objavljena 1892. godine u izdanju Matice hrvatske. A ona mi je zapela za oko jer je antologičar koji ju je pripremio Hugo Badalić, jedno vrijeme bio profesor na hrvatskoj gimnaziji u Rijeci. U njegovoj antologiji nalazi se tek jedan Riječanin, s jednom svojom pjesmom. Pogađate, radi se o Ivanu Dežmanu, a pjesma nosi naziv “Rieci”.
Nadam se da ste pročitali gore doneseni faksimil pjesme, koja je prvi puta objavljena na naslovnici 37. broja Vijenca, 14. rujna 1872. godine. Naš Ivan pjesmu piše neposredno nakon hrvatsko-ugarske nagodbe, kada je Rijeka utjelovljena Ugarskoj. Pjesma je suvremenicima morala zvučati moćnije nego nama danas, jer je Dežmanova trauma koju opisuje u pjesmi bila tadašnjem čitatelju bolna stvarnost. Danas tek rijetki povjesničari poznaju sve detalje tadašnjice, a koji su preduvjet da bi se moglo uživjeti u pjesmu. Nama je ona putokaz, svjetionik, amanet, podsjetnik kako se treba ljubiti svoju Domovinu.
Pjesma je kružne kompozicije, koju autor započinje svojim rođenjem (“Rieko, ti mog oka prvi vide, ti mog srdca prva boli…”) a završava svojom smrću, koja je prekinula njegov život niti godinu dana nakon objave ove pjesme. Iako je uzrok njegove smrti kolera, možda je i ova bol za izgubljenom Rijekom ubrzala dolazak smrti. Poznavajući kontekst zadnja mi je strofa još bolnije zazvučala. U odnarođenoj Rijeci koju Dežman zove svojom majkom, on sanja svoj grob i posljednje svoje počivalište. I svu svoju nemoć pretače u stihove o svojoj neznatnosti, o svome tijelu koje će postati šaka praha. Ali zadnji stih odzvanja i ječi svojom nenadanom snagom. U svome zadnjem kriku Dežman obećava kako će se taj prah pretvoriti u Hrvatsku zemlju!
Nažalost, njegovi se snovi nisu ostvarili. Pokopan je na Mirogoju. Na jednom od najvećih pogreba u hrvatskoj povijesti, na čelu kojega je koračao sam hrvatski ban Ivan Mažuranić. Jer su suvremenici vrlo dobro znali što znači njegov gubitak za hrvatsku znanost, kulturu i javni rad. Stoga se ne bismo mogli složiti s riječima Milorada Stojevića koji o njemu zaključuje kako je “ipak ostavio stanovit trag u kulturnoj povijesti Hrvata na zalasku hrvatskog narodnog preporoda i u osvitu nove književne epohe”. Diana Stolac je primijetila kako je upravo Ivan Dežman, koji je kao Zajčev učenik u Beču učio svirati violinu, upoznao Zajca s Augustom Šenoom te bio jedan od onih koji su ga nagovorili da dođe iz Beča u Zagreb skladati nacionalne opere. Rozina Palić Jelavić u svojem doktoratu početkom stvaranja hrvatskog nacionalnog repertoara te hrvatskom nacionalnom opernom trilogijom smatra tri Zajčeve opere: Mislav, Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski. Ovdje se Ivan Dežman kao autor libreta nalazi u društvu s Franjom Markovićem i Hugom Badalićem, svojim prijateljima koji su svojim izdanjima dokazali koliko su ga cijenili.
Prekratki život Ivana Dežmana i dalje treba privlačiti našu pažnju. Stoga u nebo bacamo šaku njegovog praha, praha Domovine nam Hrvatske, da postanu zvijezde vodilje nama koji danas hodamo Dežmanovim stopama.
