Tijekom Drugog svjetskog rata u Italiju su iz Istre i Rijeke odnesene brojne umjetnine. Najvećim dijelom iz slovenskog dijela Istre (Kopra, Izole i Pirana). Prvotno su bile smještene u Villi Manin u Passarianu kraj Udina. No kako su već za vrijeme Drugog svjetskog rata prostori vile postali tijesni jedan je dio umjetnina nastavio lutati da bi 1972. godine dolutao do palače Venezia u Rimu. Godine 2002. ove je umjetnine „otkrio“ tadašnji podtajnik Ministarstva kulture, Vittorio Sgarbi. Tada se u palači Venezia u Rimu trebala održati izložba o »Istarskom skrivenom blagu« no od nje se naprasno odustalo. BBC je donio vijest o tome kako su u to vrijeme Slovenci zahtjevali povrat svojih umjetnina. Od tada pa do 2005. godine ove su se umjetnine užurbano restaurirale da bi od 23. lipnja 2005. do 6. siječnja 2006. godine bile izložene u tršćanskom muzeju Revoltella, na izložbi pod nazivom “Histria. Opere d’arte restaurate: da Paolo Veneziano a Tiepolo”. Katalog izložbe su pripremili Francesca Castellani i Paolo Casadio.
Kao odgovor na ovu izložbu Slovenci su na dan otvaranja tršćanske izložbe javnosti predstavili opsežan katalog na slovenskom, talijanskom i engleskom jeziku “V Italiji zadržane umetnine iz Kopra, Izole in Pirana”. Autorica kataloga je tadašnja konzervatorica piranskog Zavoda za zaštitu kulturne baštine Sonja Ana Hoyer.
Na slovenske zahtjeve tada je Vittorio Sgarbi izjavio kako će umjetnine ostati u trenutačno smještenim prostorima dok im se ne pronađe smještaj u nekoj državnoj instituciji. Te kako ovo nije samo izložba slika nego povijesna prilika za afirmiranje nacionalnog identiteta. Izložene umjetnine po njemu predstavljaju istarsku civilizaciju u njezinom talijanskom identitetu, a svi su predstavljeni umjetnici Talijani. Što se tiče slovenskih potraživanja tu ne može biti nikakvih zahtjeva. Ako se kasnije odluči da se umjetnine vrate na svoje mjesto, može se sklopiti sporazum sa Slovenijom, ali ta su djela talijanska i pripadaju talijanskoj kulturi. Umjetnine će se vratiti ako se postigne dogovor, ali ne pozivajući se na pravo, jer je pravo na talijanskoj strani.
Da se Italija definitivno oglušila na slovenske zahtjeve potvrđuje i to što su restaurirane umjetnine od 2013. godine izložene u Trstu, u prostorijama Civico museo Sartorio.
Iako im je rezultat nikakav Slovenci su jasno izrazili svoje stavove oko spornih umjetnina. Postavlja mi se pitanje da li je tko zastupao interese Hrvatske te u njeno ime zatražio naše umjetnine? Da li je itko, glasnije od mrmoljenja u kuloarima, postavio pitanje povratka umjetnina u Rijeku i hrvatski dio Istre?
Ovim putem bih ukratko spomenuo tek dvije umjetnine iz korpusa umjetnina koje pripadaju Hrvatskoj, a to su one koje potječu iz crkve Uznesenja Marijina u Rijeci. One su iz Rijeke odnesene nakon 3. travnja 1941., kada je datiran dopis (posredovan ljubaznošću župnika Sanjina Francetića) koji je potpisao tadašnji župnik Severino Scala (sl. 1.).
Do svoga „otkrića“ 2002. godine nalazile su se u kutiji br. 375. Prva je pokaznica, dar Barbare Frankopan riječkom kaptolu, koja je netočno dovedena u vezu s venecijanskim zlatarstvom. Prosudbu temeljim na fotografijama pokaznice iz 1930. godine koju je snimio Dragutin Kniewald (sl. 2).
Izvorno gotički dijelovi su nodus i krović s nišom i bočnim fijalicama koji nose sve odlike suvremenog ugarskog zlatarstva, te se oblikovni detalji mogu povezati s pokaznicom iz Hreljina. A Hreljin i Rijeku veže i druga umjetnina iz crkve Uznesenja Marijina koja je odnesena u Italiju. Relikvijar u obliku glave Sv. Uršule. Riječka i hreljinska glava tipološki su najsličniji relikvijari ovoga tipa. Pretpostavlja se kako je riječki primjer poslužio zlataru koji je izrađivao hreljinski relikvijar. Vežu ih brojni oblikovni detalji, no onaj najvažniji je otvor na čelu. Hreljinski relikvijar sačuvao je izvorno oblikovan otvor koji je namijenjen da se u njega ugradi gorski kristal (sl. 3.). U riječkom primjeru ovaj je otvor oštećen, te je izgubio izvorno oblikovanje (sl. 4.). U povijesno-umjetničkim kuloarima kolaju neprovjerene informacije kako je to učinio netko od ardita prilikom D’Annunzijeve okupacije čupajući dragi kamen.
Sl. 3 – relikvijar Sv. Uršule iz Hreljina, D. Kniewald, 1930. 
Sl. 4 – relikvijar Sv. Uršule iz Rijeke nakon talijanske restauracije
No na slici koju donosi Goran Moravček na stranicama Fluminensie svećenik nosi relikvijar ispred D’Annunzija i Riccarda Gigantea, a na njemu se nalazi simetrično oblikovan otvor, bez znakova kasnijeg oštećenja (sl. 5.). Osim što je nakon evakuiranja umjetnine u Italiju došlo do oštećenja relikvijara, prilikom restauracije za izložbu u Revoltelli ovaj je otvor zatvoren, što smatramo restauratorskim propustom tj. povijesno-umjetničkim neznanjem autora tršćanske izložbe.
U svakom slučaju obje otuđene umjetnine nemaju ništa s talijanskom kulturom i tradicijom. Nastale su za tada glagoljaški riječki kaptol, obje su djela ugarskih zlatarskih radionica, a jednoj od njih naručiteljica je Barbara Frankopan. Stoga se ne možemo složiti sa Sgarbijevom kulturološkom definicijom ovih umjetnina („ Le opere rappresentano la civiltà istriana nella loro identità italiana. Gli autori sono tutti italiani.“). Kao što to nije točno niti za neke druge umjetnine odnesene iz tadašnje Julijske krajine. No i da su umjetnine izradili samo umjetnici talijanskog porijekla, one su naručene od puka koji je nastavao ove krajeve. U slučaju onodobne Rijeke i unutrašnje Istre, s većinski hrvatskim stanovništvom.
Također, umjetnine su iz Rijeke odnesene uz uvjet da se u nju vrate kada nestane ratne opasnosti. Smatramo da uvjeti za njezino vraćanje postoje, jer su ratne opasnosti odavno prošle. U međuvremenu župnik Francetić radi na obnovi crkve Uznesenja Marijina te namjerava bivšu mrtvačnicu pretvoriti u prostor sakralne zbirke u kojem će biti izložena i riznica. U projektnom zadatku ostavljeno je i mjesto za dvije gore opisane umjetnine.
Željko Bistrović