Nakon nedavnog potresa na Banovini ova pokrajina privukla je medijsku pozornost. A na marginama ovog strašnog događaja izazvala je emanacije tinjajuće netrpeljivosti, među kojima su jezični prijepori kaže li se ispravno Banovina ili Banija. U raspravu se uključuju pozvani i nepozvani, emocije prevladavaju nad razumom, a oni koji suprotno razmišljaju se diskreditiraju. U raspravu su se uključili i portal Novosti, političari, književnici pa čak i lovac s kviza Potjera. Najsramotniji je istup povjesničara Hrvoja Klasića na N1 televiziji, koji problemu nije pristupio s povijesne, već ideološke strane. Uglavnom se problemu pristupa s jezične strane, a u najboljem se slučaju citira članak Nives Opačić, Mrvice s banskog stola, objavljen u Matičinom Vijencu, u kojem autorica pomirljivo tvrdi da su s jezične strane i jedan i drugi naziv ispravni.

Stoga se osjećam pozvanim pružiti kratku povijesno-zemljopisnu obradu ove teme.

Sl. 1. – Banal Graenze na karti prve jozefinske vojne izmjere (1773-1775)

Na području današnje Banovine  u srednjem vijeku nalazile su se tri slavonske županije – Gorička, Gorska i Dubička.  U opasnosti od Turaka od ovih je županija stvorena krajina koja se najprije zvala Kupska krajina, da bi u 16. st. postala dijelom Hrvatske krajine kao Hrastovička kapetanija. Ova kapetanija raspada se 1592. godine. Već 1595. ovo se područje stavlja pod upravu bana i formira se Petrinjska kapetanija. No kako ban nije imao novca za uzdržavanje Petrinjske posade Petrinjska kapetanija priključena je Slavonskoj krajini. Nakon Karlovačkog mira 1699. godine priključuje joj se  područje Pounja, od Jasenovca do granice s Karlovačkom krajinom. Nekoliko godina kasnije, 1704. godine, car Leopold I. predaje to područje pod neposrednu upravu bana. Tada ovo područje dobiva naziv Banalia confinia (hrv. Banska krajina, njem. Banal graentze – sl. 1.). Potvrde za ovaj naziv su mnogobrojne, pa ih neću posebno navoditi. Dovoljno je navesti jedan od prvih zemljopisa Hrvatske, „Zemljopis pokrajinah ilirskih iliti Ogledalo zemlje, na kojoj pribiva narod ilirsko-slavjanski“ Dragutina Seljana iz 1847. godine. Posebno bih istaknuo da je pravoslavni paroh Nikola Begović u Nevenu iz 1856. godine objavio stručno-popularni članak pod nazivom “Banska krajina”, što je indicija da pravoslavno stanovništvo ovog kraja tada još nije koristilo izraz Banija.

Sl. 2. – Vjekoslav Klaić, Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati

Naziv Banska krajina ova regija nosi do razvojačenja Vojne krajine 1873. godine. Između ove godine i 1881. kada se Vojna krajina vraća u okrilje Hrvatske, upotrebljava se novo ime, Bansko okružje. U djelu Vjekoslava Klaića, „Zemljopisu zemalja u kojima obitavaju Hrvati“(sl. 2.) iz 1881. godine, svezak 1., str. 138., ova regija se upravo tako i navodi: “Bansko okružje ili Banovina”. No naziv Bansko okružje nije se uspio zadržati upravo zato što ga je istisnuo izraz Banovina. Jedinu dodatnu potvrdu za Bansko okružje pronašao sam u Hrvatskom šumskom koledaru iz 1885. godine na str. 181.

I drugi zemljopisci koriste naziv Banovina. Tako Dragutin Hirc u “Prirodnom zemljopisu Hrvatske” iz 1905. godine.  Donosim opširniji citat: “U BANOVINI – Ne ima u nas gore, ne ima planine, koja bi Hrvatu tako mila bila, kao što je Zrinjska i Petrova gora. Prva radi veličajnoga grada Zrinja, toga gnijezda knezova Zrinjskih, druga radi Petra Svačića, posljednjega kralja hrvatske krvi, koji nam pogibe u mračnim klancima golemoga “Gvozda”. No ne bijaše tu sam grad Zrinj, već i tvrde kule Klinac-grada, Kostajnice, Gvozdanskoga, Pedlja-grada, Miljan-grada, Perne i drugih utvrda koje su branile Zrinjsku i Petrovu goru i njihovo žiteljstvo. Ljudevit Vukotinović (sl. 3.) zove Banovinu “Malim Zagorjem”, pak je napisao o njoj ovo: “Banovina je po naravi vrlo obdarena pokrajina; podneblje ponešto južnije od Zagreba, ugodno prija svakoj vegetaciji. Na jednoj strani Kupa i Sava, na drugoj Una, a posred poljana i livada Petrinjčica, Glina i nekoliko omanjih potočića, te vrela u izobilju na sve krajeve. Žitelji medjutim, premda su svi manje više uzrasta i struka (muško i žensko) lijepa i zdrava značaja, odvažni i krvi živahne, nijesu jednoplemeni, što se može odmah vidjeti, kako se Banovac iza Topuskoga i bivšeg Korduna razlikuje od Petrinjca, a to ne samo glede vjere, nego ponešto i glede govora, nošnje, a naravski i glede običaja.” ”

Dragutin Hirc napisao je i “Osvrt na moj izlet u Banovinu”,objavljen u časopisu Napredak, brojevima 28. i 29. iz 1876. godine (sl. 4.).

Osim zemljopisaca naziv koriste i književnici, publicisti i novinari. Tako Fran Folnegović objavljuje u Zagrebu 1899. godine “Mrtvilo u Banovini” (sl. 5.). Pojavljuje se i u periodici. Npr. Hrvatska rieč, Šibenik, 1909., od 5. svibnja, br.337.: Banovina.

Naziv se nalazi i u etnološkim radnjama. Rade Bosnić u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena, knj. 20. iz 1915. godine objavljuje rad “Kako su Suzići porobili grofa Draškovića : (narodna predaja u Banovini)”.

Sl. 5. – Fran Folnegović, Mrtvilo u Banovini

Da su i oni koji su se tada osjećali Srbima koristili navedeni naziv svjedoči vijest o pravoslavcu Omčikusu iz Udbine koji je u Gospiću kao provokaciju počeo pjevati pjesmu “Banovina, Krbava i Lika, Srbiju na vojsku poziva!” (Ivo Golec, „Čitaonice Banske krajine u kontekstu sazrijevanja stranačko-političke scene na krajiškom području (1873. – 1881.)“, str. 282.)

Uz regionalni naziv Banovina tada su korišteni i etnici Banovac i Banovka za stanovnika i stanovnicu Banovine.

Počet ćemo s pjesmom Ivana Trnskog, “Oj, Banovci” iz 1848. godine, koja je postala najomiljenija koračnica u banskim krajiškim pukovnijama. U jednom stihu ove pjesme nalazi  se i izraz banovačka krv. Ivan Trnski (sl. 6.) nam je bitan jer mu je majka bila Banovka. Iskoristio bih još jedan njegov citat: “Čitajući Dubrovčane te narodne pjesme i poslovice uzeh bilježiti i pamtiti ljepote jezika, a došavši u Banovinu istom vidjeh, koliko je veće bogatstvo i besjeda i rečenica, dakako i poslovica u narodu negoli u nas književnika. Osjetih i spoznah, da je mozganje i osjećanje u naših krajiških gorštaka puno bujnije, da im je jedrina i plastičnost govora puno obilatija negoli po donjih krajevih. –  Drugovah i s Đurom Augustinovićem, rođenim Banovcem, marljivim sabiračem čiste hrvaštine, te štošta od njega pobilježih.”

Sl. 6. – Hohnjec Josip, portret Ivana viteza Trnskog, Gradski muzej u Bjelovaru

Uz Trnskog spomenuo bih još jednog Banovca koji je bio čovjek od pera. Pavao Leber od 1879. do 1915. u kalendaru Danici piše pjesme i pripovijesti iz prošlosti Banovine, suradnik je tjednika Banovac, koji je izlazio u Petrinji 1888. godine. Njegove su “Povijesne crte njekih župa u bivšoj Banskoj krajini”, tiskane u Zagrebu 1912. godine.

Ognjeslav Utješenović-Ostrožinski objavio je u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj, br. 14. iz 1848. na str. 33–34. “Piesmu parve čete II. Banovačke krajiške narodne regimente pri polazku njezinom na vojsku 21. veljače 1848. iz Petrinje”. Posvojni pridjev banovački svjedoči da još nije u upotrebi naziv Banija, inače bi pridjev bio banijski. Pridjev banovački u nazivu ondašnjih pukovnija (regimenti) skoro je nepregledan.

Sl. 7. – Zaglavlje lista Banovac

List za pouku, trgovinu, obrt i gospodarstvo Banovac (sl. 7) izlazio je u Petrinji u razdoblju od 1888. do 1912., a pokrenuo ga je Stjepan Pejakovic, tadašnji načelnik Petrinje. U Petrinji je od 1885. do 1905. godine postojalo Obrtničko-radničko društvo Banovac. Vrlo je simptomatično i da je časopis Okružnog odbora Antifašističkog fronta žena godine 1943. nosio naziv Banovka.

Upravnom reformom Kraljevine SHS uvedene su nove oblasti, a područje Banovine pripalo je Primorsko-krajiškoj oblasti. Nastankom kraljevine Jugoslavije 1929. godine uvedena je podjela na banovine te je osnovano 9 banovina (Dravska, Savska, Primorska, Vrbaska, Drinska, Zetska, Dunavska, Moravska, Vardarska). No pokrajinsko ime Banovini nije vraćeno niti u NDH. Tada su uvedene velike župe te je u ovome kraju osnovana velika župa Gora. U Hrvatskoj enciklopediji Mate Ujevića nema predmetnica Banovina ni Banija, jedino je uvrštena Banska krajina. Ostaje za istražiti pismene potvrde o tome kako su sebe nazivali stanovnici ove povijesne pokrajine u periodu od 1918. do 1945.

U potrazi za prvim spomenom naziva Banija naišao sam na rad Manojla Grbića, „Karlovačko vladičanstvo: prilog k istoriji Srpske Pravoslavne Crkve“ iz 1891. godine, u kojoj se u 3. svesku na str. 21. nalazi poglavlje “Narodna pobuna u Baniji 1751. god.”.

Međutim naziv Banija za Banovinu upravno je uveden tek za vrijeme Drugog svjetskog rata od komunističkih vlasti. Prvi broj “Vjesnika Banije”, organa Narodno oslobodilačkog odbora Banije, izašao je 8. srpnja 1942. godine. Na prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, 26. i 27. studenog 1942. ujednačeni su nazivi NOO-a na skoro cijeloj teritoriji Jugoslavije. U Drugom svjetskom ratu osniva se i Banijski odred (Narodnooslobodilački partizanski odbor Banije). A naziv Banija nalazimo i u borbenim pjesmama (“Bosna, Kordun, Banija i Lika, to je druže čvršće od čelika”, “Sastala se Banija sa Likom, pa se neda pokoriti nikom”, “Od Banije do Rusije, crveni se barjak vije”).

Činjenica je da nakon 1945. godine nitko u Hrvatskoj nije koristio izraz Banovina, iako on nije bio inkriminiran upotrebom u razdoblju NDH. No u duhu Bratstva i jedinstva i približavanja dvaju naroda, hrvatskog i srpskog, Hrvati su činili mnoge kompromise. Pa su se i odricali dijela svoje jezične baštine. U Jugoslaviji Banovinu ne spominju pravopisi. Ne spominje ju ni Petar Skok u svom etimološkom rječniku. Navodi samo Ban, pa se u ovoj predmetnici može naći tumačenje za banovac: 1. zamjenik bana; 2. novac; 3. vojnik nekadašnje graničarske banske pukovnije. No ne spominje da je Banovac bio i etnik za ljude koji žive na Banovini. Nema spomena pokrajine Banovine niti u Akademijinom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. No ovdje sam naišao na vrlo zanimljiv podatak pod predmetnicom Banija u kojoj se navodi Pavao Ritter Vitezović koji orszag dijeli na banije (!).

Ovdje bih spomenuo dvoje stručnjaka koji su se bavili baštinom Banovine. Franjevac Paškval Cvekan autor je radnje  “Čuntić i Hrastovica : franjevački samostani na Baniji : kulturno-povijesno značenje”. Anđela Horvat je autorica radova “Prilog problematici romanike na Baniji i Kordunu” te “Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji”. Prvi je autor katolički svećenik, a potonja povjesničarka umjetnosti bila je vrlo klerikalna te je svoju ostavštinu predala Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. No ipak bih se usudio zapitai je li upotreba naziva Banija u njihovim radovima njihov slobodni izbor ili su lektori i izdavači ovo uvjetovali?

Na kraju bih spomenuo i Ivana Ivančana te njegove Narodne plesne običaje Banije i Pounja. U opisu njegove koreografije “Na Baniji bubanj bije” stoji: “Banija, na granici alpske, panonske i dinarske sfere, poprimila je ponešto od folklornih elemenata svih tih strana. Tu su se sačuvali mnogi arhaični oblici plesa, pjesme, svirke i nošnje. Kada kirjalice, djevojke iz hrvatskih sela, dođu na Spasovo srpskim susjedima i izvedu svoje obredno kolo, bit će dobar urod lana i drugih poljoprivrednih proizvoda. Slično se vjerovalo i povodom dolaska srpskih momaka čaroičara u hrvatska sela. Uz starinski bubanj i svirale, tamburaše, starije i nove pjesme i plesove, završava zajedničko veselje.”. Prava apoteoza Bratstva i jedinstva.

Nisam upućen u etnološke radove koji obrađuju folklor Banovine, te ne znam koliko hrvatskih pjesama spominje Banovinu. Na međumrežju sam pronašao samo jedan stih: „Banovino, vele da si mala, da si veća neb’ se spominjala”, kako je naslovljeno predavanje etnologinje Slavice Moslavac o etnologiji Banovine.

Tijekom Domovinskog rata vraćen je stari naziv Banovina. Iako dolazi do nekih nesporazuma, te se u „Razlikovnom rječniku hrvatskoga i srpskog jezika“ uvode etnici Banovinac i Banovinka, umjesto povijesno korištenih Banovac i Banovka. Hrvatski jezični portal dopušta Banovínac  i Bánovac u muškom rodu jednine te Banòvīnka i Bánōvka u ženskom rodu jednine. No u množini muškog roda ne dopušta Bánovci, već samo Banovínci. U „Hrvatskome jezičnom savjetniku“ iz 1999. godine likovi su Banija i Banovina normativno izjednačeni. Ovo opovrgava tvrdnju da je naziv Banovina nametnut 90-ih godina. Istina je da je naziv Banovina vraćen u službenu uporabu kao ravnopravan nazivu Banija. 

Danas je Banovina dio Sisačko-Moslavačke županije. Iako je njezino ime vraćeno u upotrebu kao povijesni naziv jedne pokrajine, potisnuta je i iz samog imena Županije. Dosljedno se koristi uglavnom u prirodoslovnim radovima. U društveno-humanističkim radovima naziv Banovina, zajedno s etnicima Banovac i Banovka, najdosljednije je koristio pokojni petrinjski povjesničar Ivica Golec. A uz njega, Vjekoslava Klaića, Dragutina Hirca, Ljudevita Vukotinovića, Đuru Augustinovića, Pavla Lebera, Stjepana Pejakovića, Radu Bosnića i Frana Folnegovića i meni je čast nalaziti se. Nadamo se da ćemo ovim putem potaknuti još nekoga da barem u pisanom mediju koristi opisani hrvatski izraz, a čija smo povijesna utemeljenja gore istaknuli.

(Ovaj osvrt posvećujem Banovki s Banovine, mojoj materi Marjanki Bistrović, djevojački Pavišić, rođenoj u Hrvatskoj Kostajnici 1941. godine.)

Željko Bistrović/Primorski Hrvat