Antun Mihanović objavio LIJEPU NAŠU u Daniczi 14. szusheza 1835.

0
243

Na današnji dan, 14. ožujka 1835. Antun Mihanović pl. Petropoljski objavio je u književnom prilogu «Danicza horvatzka» pjesmu «Horvatska domovina». Ta je pjesma, znana kao Lijepa naša domovina, postala 1891. godine HRVATSKA HIMNA.
Za himnu su uzeta prva i druga, te posljednja i pretposljednja kitica. U izvorniku 1835. pisalo je: …DA SVOG DOMA HORVAT LJUBI!

Horvatska domovina
Lěpa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave dědovino,
Da bi vazda čestna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga persa, blage noći,
Toplo lěto, toplo dělo,
Bistre vode, bistre oči:
Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi;
—To je naša domovina!
Ženju serpi, mašu kose,
Děd se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć málo doji:
Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje;
—Evo t’ naške domovine!
Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pěsme glasno brěg odbija,
Ljubni poje k tamburici:
Kolo vode, živo kolo,
I na berdu, i v dolini,
Plešu mladji sve okolo;
—Mi smo, pobre, v domovini!
Magla, što li, Unu skriva?
Ni l’ to našiu jauk turobni?
Tko li moleć smert naziva?
Il’ slobodni, il’ su robni?
»Rat je, bratjo, rat junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
Slava budi, gdi su naši!
«Buči bura, magla projde,
—Puca zora, tmina běži,
—Tuga mine, radost dojde,
—Zdravo slobost, — dušman leži!
Veseli se, tužna mati,
Padoše ti verli sini,
Ko junaci, ko Horvati,
Ljaše kervcu domovini!
Teci, Sava hitra, teci
Nit’ ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, světu reci:
Da svog’ doma Horvat ljubi,
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu živo serdce bije!

Napisao ju je u zgradi Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače, gdje je radio i stanovao, a koja se nalazila na mjestu današnjeg Jadranskog trga. Jedini spomen u Rijeci toj važnoj povijesnoj činjenici napravili su članovi facebook grupe Riječka enciklopedija fluminensia oslikavši trafostanicu u Mihanovićevoj ulici na Vojaku.

Dvadesetšestgodišnji Mihanović, bivši vojni pitomac, stupio je 1823. godine u činovničku, zapravo političku službu kao gubernijalni tajnik guvernera Rijeke i Ugarskog primorja Franje Ürményja. Na nagovor istoga grofa Franje Ürményja odlazi u Požun.

U to doba grad Požun , Pozsony na mađarskom, današnja Bratislava, bio je sjedište Hrvatsko-ugarskog sabora, gdje su Rijeku od 1825. do 1827. godine predstavljali Antun Mihanović, otac hrvatske himne, i Andrija Ljudevit Adamić, znameniti riječki poduzetnik .

Andrija Ljudevit Adamić javlja svom riječkom prijatelju grofu Lavalu Nugentu o Mihanoviću: Sa mnom je drugi zastupnik, stanoviti gosp. Mihanović, Hrvat izvrsnog odgoja i znanja, koji je bio vojni pitomac, a umirovljen je zbog zdravlja….

Ovdje je izuzetno važno napomenuti da je Antun Mihanović, zajedno s Andrijom Ljudevitom Adamićem, bio glasan zagovornik riječkih gospodarskih interesa. Svojim zapaženim nastupima i živošću “mladog lava” uznemirivao je stare konzervativce. Izgledalo je kao da Mihanović drži govore na sjednicama Sabora, a Adamić djeluje iz sjene.

Antun Mihanović pl. Petropoljski je kao dobar činovnik Austrijskog Carstva, kao tajnik riječkog Gubernija, čestito služio svojoj domovini, a napose carskoj kruni koja mu je tu istu službu povjerila. U tom pogledu razumljiva je “zatomljenost” njegovih nacionalnih osjećaja. I tako bi sve do dana 14. ožujka 1835. kada je u Gajevim Novinama horvatzkim, zapravo u književnom prilogu Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka objavio literani prinos “Horvatska domovina“. Sve svoje potisnute emocije u Rijeci taj preteča hrvatskog narodnog preporoda izrazio je, na 37. stranici Danice, pjesmom koju će povijest uzdignuti na čast himne hrvatskog naroda. (Saša Dmitrović, Sušačka revija 74-75)

Premda je Mihanović još 1815. godine napisao svoje prvo književno djelo, kajkavskim narječjem napisanu brošuru: Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku, gdje razvija prosvjetiteljsku i romantičarsku teoriju o narodnom jeziku i prvi traži, prije ilirskog pokreta, da se latinski jezik ukloni iz javnog života kao službeni jezik, a da se svuda uvede narodni jezik, Antun Mihanović se ipak za riječkog razdoblja potpisivao Mihanovich Antal Fiumei Követ.

Vedrana Spadoni