Sl.1 Riccardo Zanella

Nedavno je u Rijeci nekadašnji Muzejski trg imenovan imenom Riccarda Zanelle (Sl.1). Povodom toga je udruga Primorski Hrvat organizirala prosvjed koji sam podržao i svojim dolaskom. Podsjećam na obrazloženje prosvjeda objavljeno na ovom portalu. Moram dodatno navesti da za dotično imenovanje na stranicama Grada Rijeke (Porijeklo naziva ulica grada Rijeke) još nisu ispunjene rubrike porijekla naziva niti izvora. Stoga bih ovim prilogom pružio nekoliko biografskih podataka koje bi službe Grada Rijeke mogle iskoristiti da navedeni nedostatak uklone, te da o ovom znamenitom Riječaninu informiraju riječku javnost.
Moja zapažanje temelje se uglavnom na radu Giovannija Dalme, koje je pod nazivom Svjedočanstvo o Rijeci i Riccardu Zanelli objavljeno u riječkom časopisu Dometi br. 3, 4, 5, 1980. (izvornik na talijanskom jeziku dostupan je na http://www.reteparri.it/wp-content/uploads/ic/RAV0068570_1965_78-81_02.pdf ). Ukratko o Giovanni Dalmi treba spomenuti kako je bio najmlađi zastupnik autonomista u riječkoj Konstituanti 1921. godine. U vrijeme fašističke vladavine Rijekom dobio je mjesto glavnog psihijatra u riječkoj bolnici,
a molbu mu je napisao sam gradonačelnik tadašnje Rijeke, Riccardo Gigante.

Dalminog rada mogu se izvući slijedeće potvrde Zanellinog antihrvatskog i talijansko iredentističkog djelovanja. Borio se za autonomiju i talijanski karakter grada pod Austro-Ugarskom. Sekretar je „Autonomaške stranke“ i osnivač iredentističkog udruženja Giovine Fiume (Sl.2). Sudjelovao je 1896. godine u prevrtanju kola tramvaja koja su nosila dvojezične (hrvatsko-talijanske) natpise. U Rijeci se borio za jačanje talijanskog elementa u odnosu na hrvatski. Kao predsjednik školskog savjeta proveo je u Rijeci reformu javnog obrazovanja u talijanskom duhu. Kao zastupnik grada Rijeke u Ugarskom parlamentu u Budimpešti zalagao se za odvajanje Rijeke iz Senjske biskupije jer je smatrao da ona podupire hrvatizaciju grada postavljanjem slavenskih svećenika, te za zamjenu hrvatskog 79. puka, tzv. Jelačićevaca u riječkom garnizonu vojnim jedinicama drugih narodnosti, prihvatljivijim s etničke točke gledišta.

Sl.2 Giovine Fiume, pečat

Kada je u Rusiji saznao sadržaj Londonskog pakta potpisanog 26. travnja 1915. između saveznika i Italije, prema kojemu je Rijeka trebala
pripasti Hrvatskoj odmah se upustio u borbu protiv tog sporazuma. Po odlasku u Italiju hitro se prihvatio pokretanja kampanje za reviziju
Londonskog pakta i za priključenje Rijeke Italiji. Preuzeo je predsjedništvo „Nacionalnog komiteta za Rijeku i Kvarner“ (Comitato Nazionale pro Fiume e Quarnero). Dalminim riječima: „U dramatičnim listopadskim danima, kada su Rijeku okupirale hrvatske trupe, Zanella je
tri dana doslovno opsjedao Orlanda u njegovu uredu, predsjednika vlade Vittoria Emanuela, koji je, napokon, 2. studenog, dobio pristanak
saveznika da i Talijani sudjeluju u okupaciji grada dok traje primirje.“
Osim iskrenih Dalminih riječi kojima je potvrdio Zanellino antihrvatsko djelovanje potvrde o njegovom učešću u iredentističkim težnjama da se Rijeka priključi Italiji možemo pronaći i u knjizi Pitacco, Giorgio, La passione adriatica nei ricordi di un irredento. Zanimljivo je pratiti i suvremeni slavenski tisak te način na koji je Zanella u njemu okarakteriziran. Slavenska misao naziva ga „zloglasni Zanella“, a Naša sloga „Hrvatožder“ (Sl.3).

Fotografija Vedrane Spadoni.
Sl.3 Naša sloga, 8. travnja 1909.

Treba razlikovati tri faze autonomaštva koja je Zanella zastupao.
Prva njegova faza autonomaštva bila je talijansko iredentistička unutar državnog okvira Austro-ugarske u kojoj se opire mađarskoj hegemoniji.
Upravo zato Zanella podržava Supila i nastojanja u stvaranju južnoslavenske države, jer podupire svaki oblik borbe protiv Austro-Ugarske za čijim raspadom teži.
Nakon Prvog svjetskog rata vraća se u Rijeku i grli s Grossichem (Sl.4), predsjednikom Consiglia nazionale, koji ga prepoznaje kao zaslužnog talijanskog rodoljuba. No Zanella nakon dolaska D’Annunzija zauzima drugačije stajalište. Načelno više nije na strani aneksionizma Italiji već svoju politiku formira pod motom „Fiume a Fiumani“ (Rijeka Riječanima). Zanella predvodi koaliciju stranaka koja se suprotstavlja aneksionističkim strankama. Unutar političkog bloka koji je Zanella zastupao nalazilo se više stranaka, a ne samo Zanellini autonomaši.

Grossich, Antonio - Istrapedia
Sl.4 Antonio Grossich

Opozicija je bila raznovrsna te sastavljena od riječkih socijalista i autonomaške stranke Ruggera Gothardija do Jugoslovenske riječke stranke predvođene Benjaminom Grohovcem. Među njima su brojni riječki Hrvati i ostali netalijani, preostali usprkos teroru kojim su D’Annunzijevi arditi i legionari uspjeli iz Rijeke istjerati više tisuća ljudi. Zanella je zloupotrebio njihove glasove kako bi upravljao Rijekom u ovo kritično doba. U Konstituenti su se osim Zanelle nalazili i ostali njegovi autonomaši kao što su Giovanni Dalma, Clementina Scala-Bonetta, Giuseppe Sincich, Mario Blasich (Sl.5) … No gdje su predstavnici Jugoslovenske riječke stranke koju predvodi Benjamin Grohovac?

Sl.5 Riccardo Zanella i Mario Blasich

Zanella svoju politiku i dalje bazira na uskoj suradnji s talijanskom vladom. Autonomaštvo Rijeke ovdje je pragmatičan čin koji djelomično
ima utemeljenja u ekonomskim razlozima. Važniji su razlozi međunarodno mnijenje koje smatra da Rijeka treba biti samostalna, tj. da se moraju poštovati odredbe Rapallskog ugovora. Stoga je Zanella nositelj rezervne talijanske politike i osiguranje da Rijeka ne pripadne Hrvatskoj, tj. Kraljevini SHS. Po svim elementima Zannellina politika ostaje i u ovoj autonomaškoj fazi pro talijanska. (Vidjeti: Giovanni Stelli, L’azione politica di Zanella e del Partito autonomo nel periodo dannunziano)
Fašističkim pučem Zanellina je vlada svrgnuta te Rijeka kao „Slobodna država“ egzistira do Rimskih ugovora, bilateralnog sporazuma između Italije i Kraljevine SHS, kojime ova potonja prepušta Italiji pravo na Rijeku. Zanella nakon toga živi u Kraljevini SHS te Francuskoj. Treći puta se vraća ideji autonomaštva Rijeke nakon što ona nakon Drugog svjetskog rata potpada pod Jugoslaviju. Iz svega nevedenoga je razvidno da je u sve tri Zanelline autonomaške faze jedina konstanta antihrvatstvo.
Consiglio nazionale pozivao se na pravo naroda na samoopredjeljenje. No jesu li oni zaista predstavljali volju većine tadašnjih Riječana. Izbori 1921. dokazali su da nisu. Dolazak talijanskih snaga među savezničkim postrojbama postala je de facto talijanska okupacija grada. Istjeruju Rikarda Lenca iz Guvernerove palače. Skidaju hrvatske zastave sa zgrada. Grenadiri čine pokolj nad savezničkim francuskim postrojbama. Talijanske snage nisu zaustavile D’Annunzija i njegove legionare da uđu u Rijeku. D’Annunzijeva Impresa di Fiume, kao i kratkotrajna Stato Libero di Fiume samo je intermezzo kojim Talijani kupuju vrijeme u nastojanjima da Rijeku trajno pripoje Italiji.
Što su konačno i postigli.

Sl.6. Trg Riccardas Zenelle

Imenovanje jednog važnog riječkog trga Zanellinim imenom (Sl.6), trga čije se ime nalazi na memorandumima dvije važne kulturne ustanove u ovome gradu, Muzeja grada Rijeke i Pomorsko-povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, nepromišljen je politički čin. Ili kako je na jednom lokalnom portalu autor priloga ispravno zaključio: „Kao i mnogo puta u novijoj povijesti, promjena imena ulice/trga  postalo je sredstvo političke komunikacije s biračima onih opcija koje biračima nemaju što drugo ponuditi.“

Željko Bistrović

Prethodni članakRobert Jurčić: Demografija hrvatskih gradova
Sljedeći članakI u ratu, i u miru ljubim te moja Hrvatska