Dr. Juraj Catti, svjetski poznati laringolog, višekratno mi je privlačio pažnju. Tako sam na njegovo ime naišao i u članku Giacoma Scottija, „La letteratura italiana in Dalmazia: una storia falsificata“, objavljenom u Quaderni Giuliani di Storia, Anno XXIII (2002), n. 1. U cijelosti je prenesen na jednom talijanskom iredentističkom portalu, a djelomično na portalu Balkan.
Tamo je Scotti napisao slijedeće:
“Quando non si riesce a falsificare il cognome, si falsifica almeno il nome e allora il pittore fiumano dell’Ottocento Giovanni Simonetti diventa Ivan Simonetti; sempre a Fiume l’illustre medico Giorgio Catti diventa Djuro Catti, Giovanni Luppis si trasforma in Ivan Lupis o addirittura Vukic e si potrebbe continuare a lungo. Quasi sempre però si segue la regola della contraffazione totale di nome e cognome, in modo da cancellare ogni traccia di italianità.” Zaista lijep doprinos u promicanju i jačanju kulturne suradnje između hrvatskog i talijanskog naroda.
Kako je o Simonettiju najbolji sintetski rad napisao Boris Vižintin, a o Lupisu recentno objavio vrlo lijepu radnju njegov prezimenjak Vinicije Lupis, osjećam se dužnim ovdje istaknuti nekoliko činjenica o dr. Jurju Cattiju.
Nailazio sam na Juraj, Gjuro ili Đuro u hrvatskoj inačici pisanja njegova imena, kao i na njemačko Georg te talijansko Giorgio. Ali nikad na Djuro, kako je napisao Scotti.
Kršten je 28. svibnja 1849. godine. Upis se nalazi u knjizi 431 u fondu matičnih knjiga HR-DARI-275 (K-4) iliti “Matricola Battesimi dal 2. Maggio 1846, al 26. Febbraio 1850. Tomo XVII.”. Tamo se nalazi upisan u latinskoj inačici imena Georgius.
U popisu đaka hrvatske gimnazije u Rijeci (Izvěstje o kraljevskom višem gimnaziju u Rěci koncem godine školske 1864/5) nalazimo ga kao đaka VII. razreda. Upisan je u hrvatskoj inačici imena kao Juraj Catti.
U brojnim je pak njemačkim shematizmima zapisan u njemačkoj inačici imena kao Georg. Takav se reklamirao i u njemačkim turističkim vodičima. U rivista Fiume o njemu je napisao rad Erich Vio, “Il dottor Georg Catti, nono e medico”. Nažalost, još uvijek ga nisam konzultirao. No primjećujem da čak i njegov unuk koji živi u Italiji ime donosi u njemačkoj inačici, kao Georg.
S talijanskom inačicom imena potpisao se pak na svojoj molbi za zaposlenje u riječkoj bolnici.
No možemo li iz svega navedenog zaključiti kakvo je nacionalno osjećanje bilo dr.-a Jurja Cattija? Jedini koji o tome piše je Dragutin Mašek (također laringolog koji se školovao u Beču) 1925. godine u nekrologu objavljenom u zagrebačkom Liječničkom vjestniku. Navodi da se Catti smatrao Jugoslavenom te da je u Rijeci nakon Prvog svjetskog rata zbog toga imao problema. I da je njegova majka bila Dubrovčanka. Autori koji su ga do sada obrađivali, donoseći podatke o njegovom rođenju navode ime njegovog oca Giorgia i majke Marije Carmele. No nitko ne spominje njezino prezime. U gore spomenutom upisu može se iščitati ime njegove majke, Marije Carmelle, rođene Luppi. A i to da mu je kum bio Juraj Vranyczany stariji.
Kako mu je majka bila Hrvatica, a kum poznati hrvatski rodoljub, Mašekovi navodi postaju vjerodostojniji. Pogotovo jer je Catti pohađao hrvatsku gimnaziju u Rijeci u kojoj je na njega značajno djelovao Janez Trdina. Nakon što je postao liječnikom besplatno je liječio hrvatske gimnazijalce. Svoju laringološku biblioteku ostavio je zagrebačkoj Katedri za otorinolaringologiju, a ostatak svoje knjižnice oporučno je ostavio zagrebačkom medicinskom fakultetu.
Nije ni čudo što je nakon talijanske okupacije Rijeke imao probleme. Interni odjel riječke bolnice 1919. godine preuzima dr. Lionello Lenaz. A Catti odlazi iz Rijeke u svoju vilu u Begunje u Sloveniji u kojoj je i napustio ovozemaljski život. Za ovu vilu, koju je sam dao izgraditi (te bi se mjesto vila Ratzinger, kako se danas zove, trebala zvati vila Catti), bio je jako vezan.
Zanimljivo je da se tamo prepuštao svojoj strasti – voćarenju. S voćarstvom se upoznao u Južnom Tirolu, odakle je tamošnje iskustvo prenio u naše krajeve. Zabilježeno je da je sadnice za svoje prizemne nasade u Begunjama nabavljao iz cijele Europe, pa i Amerike. Odatle je 1902. godine prvi u Sloveniji nabavio sortu Ontario. A 1912. sortu Jonathan. Posadio je stotine stabala različitih sorti, te je odabranim sortama jabuka i krušaka iz svojih voćnjaka opskrbljivao svoje klijente u Rijeci, Trstu, Puli, Grazu i drugdje.
Poznato je da je imao još jednu strast, numizmatiku. S ovim širokim interesima nam se dr. Juraj Catti otkriva kao svestrana osoba, koja nije bila samo vrhunski specijalist za bolesti grla.
I na kraju pravopisni problem. Kojeg ne bi bilo da smo Mađari ili Srbi. Oni u potpunosti mađariziraju i srbiziraju strana imena. Pa su tako u doktoratu Mártona Pellesa imena svih riječkih Talijana, Hrvata i Nijemaca mađarizirana. Vrlo je zanimljivo kako Židovi unutar Austrougarske pišu svoja imena. Oni se prilagođavaju sredini, tako da svoja imena u hrvatskoj sredini pišu hrvatski, u njemačkoj sredini njemačkim, u talijanskoj sredini talijanskim, a u mađarskoj mađarskim. No ako prošetate grobljem na Kozali primijetit ćete da su svoja imena na nadgrobnim spomenicima pisali hebrejskim pismom i jezikom. Što se tiče talijanskog pravopisa, nisam stručan. Ali znam da su imena riječkih i istarskih Hrvata i Slovenaca u talijanskom tisku i upravi redovito talijanizirana. Zbog čega se već u listu Naša sloga istarski Hrvati bune. Pa su tako talijanizirani i riječki pravaši Erazmo Barčić, Fran Pilepić, Andrija Valušnik, Andro Bakarčić, bogati trgovci i posjednici kao Žiga Kopajtić i Đuro Ružić (u starijoj grafiji Gjuro) ili arhitekti Franjo Matković i Josip Brozović.
Posebno je zanimljiv slučaj Franje Matiasića, rođenog u Trstu, koji je živeći u Rijeci nosio ime Francesco Matiassi. Nakon preseljenja na Sušak, nakon Prvog svjetskog rata, njegovo je ime Franjo Matiasić. No riječki mu povjesničari to uvijek zamjeraju, te ovu „promjenu“ uvijek naglašavaju. Tako je i u biografiji graditelja u katalogu izložbe arhitekture historicizma u Rijeci njegovo ime navedeno u talijanskoj inačici, a hrvatsko navedeno sa zagradama: MAT(T)IAS(S)IĆ, Franjo. A zanimljiv je i slučaj Ljudevita Josipa Cimiottija, o kome također namjeravamo pisati na stranicama ovog portala.
Hrvatski je pak pravopis vrlo jasan kada se radi o stranim imenima. Ona se donose u izvorniku, ukoliko su napisana latinicom. Malo je teže, kada se ovakva imena sklanjaju, ali i to je vrlo logično uređeno. No ovdje nije riječ o stranim imenima, već o imenima ljudi koje ubrajamo u hrvatski nacionalni korpus. Pravila ovdje nisu jasna, iako postoje preporuke, kao što su npr. u radu Nenada Vekarića. Ovdje su navedena četiri pravila. Prvo je pravilo osobe tj. uporabe oblika koji je rabila sama osoba. Drugo je pravilo onomastičkoga sustava tj. uporaba oblika u skladu s onomastičkim sustavom kojemu pripada ime ili prezime. Slijedeće je pravilo izvora tj. uporaba oblika koji je zapisan u povijesnom vrelu. A posljednje pravilo izgovora tj. uporaba oblika koji se koristi u govoru. I sada vi to upotrijebite u riječkom slučaju.
Nakon ovoga mislim da je jasno da je hrvatski pravopis složeniji od japanskog, a da bismo ga pravilno primjenjivali moramo biti obrazovaniji od naših susjeda Talijana, Austrijanaca i Mađara. I poznavati njihov pravopis. Uz poznavanje latinskog. I jezika svih ostalih nacionalnosti koje su svoj trag ostavile u riječkoj povijesti. A na kraju i samu povijest.
Imena su dio složenog problema osobnog identiteta koji se preklapa s regionalnim i nacionalnim identitetima. U slučaju Rijeke vrlo zamršena priča, koju ćemo nastaviti, tj. započeti, u jednom od budućih priloga, koji nosi naslov Lyburnus Fluminensis.
Željko Bistrović
