Aleksander Perc rođen je 1. rujna 1918. u Tuzli od oca Dragutina i majke Paule rođ. Antolek. Otac Dragutin bio je tada nastavnik srednje škole. Stoga se i mladi Aleksander školovao u onim mjestima u kojima mu je otac službovao (Tuzla, Brčko, Bijeljina)
Od 23. siječnja 1933. zavičajan je u Zagrebu gdje je i maturirao 1936. godine na Državnoj II. muškoj realnoj gimnaziji. Upisuje pravo da bi se s njega prebacio na studij povijesti umjetnosti. Upisao se 1. listopad u zimski semestar 1938/39. na XXV studijsku grupu (Grupa za Historiju umjetnosti i kulture) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Diplomski ispit položio je 25. listopada 1941.
Odmah po završetku školovanja zaposlio se kao volonter u Hrvatskom državnom muzeju za umjetnost i obrt, da bi ga u svibnju 1942. primili za kustosa vježbenika. U muzeju je radio na prikupljanju umjetnina iz pravoslavnih crkava i manastira. Krajem 1942. godine, na molbu dr. Božidara Murgića ravnatelju muzeja Vladimiru Tkalčiću, prelazi u Odjel za visoke škole i znanstvene zavode Ministarstva nastave u kojemu ostaje do kraja rata.
Kako je Ministarstvo nastave (nedugo nakon njegova prijelaza prozvano Ministarstvom narodne prosvjete) bilo nadležno i za rad Konzervatorskog zavoda ne čudi da je 1946. dodijeljen na rad u Rijeku gdje ustrojava rad Konzervatorskog zavoda u kojemu je zaposlen od 1946. do 1953. te obnaša dužnost njegova prvog direktora. U Rijeci Perc postaje zaslužni znanstvenik i stručnjak muzejsko-konzervatorske struke te pokretač kulturnog i znanstvenog života Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja.
Bio je i prvi direktor 1949. godine osnovanog Muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci koji nastaje spajanjem Gradskoga historijskog muzeja Rijeka (Museo storico cittadino di Fiume) i Muzeja Hrvatskog primorja Sušak. Za ovaj muzej izrađuje prvu poslijeratnu izložbenu koncepciju. Jedan je od osnivača Društva za povijest i kulturne probleme Istre. Član je Upravnog odbora Društva muzejsko-konzervatorsko naučnih radnika NRH.
Njegov najveći doprinos je u konzervatorskom radu. U najtežim okolnostima poraća ustrojio je rad Konzervatorskog zavoda te je organizirao mrežu povjerenika na terenu s kojima je pokrenuo obnovu niza kulturnih dobara ugroženih ratnim razaranjima. Napisao je i niz radova o problematici zaštite kulturnih dobara. Kao zaslužni znanstvenik dobiva godine 1950. nagradu od 20.000,00 dinara od predsjedništva NRH za uspjeh na polju zaštite kulturnih dobara.
Iz društvenog života potiskuju ga već 1952. godine. Nejasni su razlozi za njegovu marginalizaciju. Sačuvana je njegova osobna izjava o služenju u neprijateljskim formacijama dana 16. travnja 1952. godine u kojoj izjavljuje da je služio u hrvatskom domobranstvu od 20. rujna 1944. do oslobođenja u Ratnom arhivu i muzeju u Zagrebu, u svojstvu stručnog muzejskog službenika bez čina. Ova izjava je dana povodom okružnice Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu NRH od 12. travnja 1952., broj 6324/52.
U rujnu 1952. prof. Aleksander Perc dobio je tromjesečnu stipendiju za
specijalizaciju u inozemstvu od Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu NRH., za koju je dobio i produženje. Na dužnost se trebao javiti dana 26. veljače 1953. no to nije učinio. Rješenjem br. 22419/1953. Narodnog odbora grada Rijeke razriješen je dužnosti direktora Konzervatorskog zavoda u Rijeci sa danom 28. veljače 1953. godine.
Perc u prvim danima emigracije ostaje u Rimu u kojemu surađuje s dva
priloga u Hrvatskoj reviji (1954.) i jednim u časopisu Osoba i duh (1955.). U London dolazi 1958. godine gdje se zapošljava u nekoj turističkoj tvrtci.
Surađivao je u emigrantskom listu Nova Hrvatska koji je u Londonu izlazio od 1959. godine kao mjesečnik, a od 1974. godine kao dvotjednik te postaje član njegovog prvog uredništva. Iz Londona seli u Köln u kojemu radi u programu hrvatskog radija na Deutsche Welle. Umro je u Münchenu 1981. godine u dobi od 63. godine.
(tekst predan uredništvu Leksikona hrvatskog iseljeništva i manjina)
