IVAN VONČINA ( Novi Vinodolski, 23. listopada 1827. – Zagreb, 1. prosinca 1885.)

Ivan Vončina

Osim nekih kratkih enciklopedijskih natuknica, o hrvatskom pravniku i političaru Ivanu Vončini, nije napisan niti jedan relevantan rad. Rođen je 1827. godine u Novom Vinodolskom. Sin je Josipa, prvog učitelja u novljanskoj školi, i Katarine, rođene Logar.

Diplomirao je pravo u Zagrebu. Od 1855.g. radi kao perovođa u ministarstvu unutrašnjih poslova u Beču. Načelnik je Karlovca do 1861. godine.  Tada je izabran za prvoga podžupana Riječke županije te je kao predstavnik kotara Rijeka izabran za poslanika u hrvatskom Saboru. Imao je značajnu ulogu prilikom blagoslova zastave Riječke županije na Grobničkom polju 25. svibnja 1862. Boraveći u Rijeci aktivan je i u radu Narodne čitaonice. Maja Polić istražila je epizodu buna protiv hrvatske vlasti u Primorju spominjući njegovu ulogu u tim događajima.

Godine 1865. nalazi se uz secesioniste Narodno-liberalne stranke koji osnivaju Samostalnu narodnu stranku. Osim Maksimilijana Price, Ljudevita Vukotinovića i Nikole Krestića, među njima se nalaze većinom primorski Hrvati kao što su Ivan Mažuranić, Ambroz Vranyczany, Adolfo Veber, Avelin Čepulić, Ivan Kukuljević. Njihovo je razmišljanje bilo da razvoj Hrvatske ima bolje izglede u suradnji s austrijskim zemljama, u kojima su Nijemci u manjini, nego u Mađarskoj, gdje su Hrvati u manjini. Prema tumačenju Josipa Horvata (Politička povijest Hrvatske, Prvi dio, Zagreb, 1990., 181–182.) smatrali su kako bi nagodbom s Austrijom Hrvatska ostvarila teritorijalnu cjelovitost, tj. inkorporaciju Dalmacije i Vojne krajine, nakon čega bi ojačala i stvorila si bolje uvjete za rješavanje državnopravnih pitanja s Ugarskom.

Ivan Vončina

Zbog sukoba s Mađarima umirovljen je godine 1868. Godine 1871. proglašen je počasnim građaninom Karlovca.

U periodu od 1874. do 1876.g. bio je gradonačelnik Zagreba. Unatoč kratkom mandatu ostavio je značajnog traga. Sudjeluje u utemeljenju Hrvatskog sokola. Uz Augusta Šenou i Gjuru Deželića inicirao je osnivanje Croatia osiguranja. Otvorio je zgradu Sveučilišta na Katarinskom trgu te novo groblje na Mirogoju. Prilikom sprovoda Miroslava Singera, prve pokopane osobe na Mirogoju, držao je i oproštajni govor.  Za vrijeme svoga gradonačelničkog mandata najviše je truda uložio u izgradnju vodovoda.

U vrijeme njegova gradonačelnikovanja dogodio se i bosansko-hercegovački ustanak.  Stanovnici Zagreba pružili su potporu ustanicima te su za njih prikupljali sredstva. U tome se osobito istakla Milka, supruga Ivana Vončine, koja je jedna od osnivačica „gospojinskog odbora“. Najveću je pak ulogu u prikupljanju sredstava imao „Obzor“, list čija je povijest usko vezana uz Vončinino djelovanje.

Ovaj list započinje kao „Pozor“ 1. listopada 1859. godine u Zagrebu te već tada u njemu surađuje Vončina. Nakon zabrana list seli u Beč te mijenja ime u „Novi Pozor“. Odatle seli u Sisak te mijenja ime u „Zatočnik“, gdje njegov prvi broj izlazi 1. rujna 1869. godine. Zaslugom ovog lista i Vončininog pisanja kojim je optužio bana Levina Raucha za korupciju prilikom isušivanja Lonjskog polja, ovaj je kasnije odstupio s mjesta bana. No ipak je i ovaj list prestao izlaziti nakon što su njegov urednik Josip Miškatović i vlasnik Ivan Vončina uhićeni. Vončina godine 1871. ponovno pokreće list pod nazivom „Branik“. Nakon toga se list seli u Zagreb, te ponovno postaje „Obzor“.

Vončina je 1866. bio urednikom lista „Svijet“, te je ujedno bio i dioničarem Dioničke tiskare, koja je odigrala veliku ulogu u narodnom preporodu, jer je osim „Pozora“/“Obzora“ tiskala i „Vienac“.

Na mjestu predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Vončina se nalazi od 1882. do 1885. godine. Zaslužan je za osnutak Obrtne škole i Kemijskoga laboratorija u Zagrebu, za useljenje Sveučilišta u Zagrebu u današnju zgradu, za izgradnju nove zgrade Kraljevske nautičke škole u Bakru i za osnutak Botaničkoga vrta u Zagrebu. Kao predstojnik navedenog Odjela utjecao je i na tadašnjeg voditelja Obrtne škole, Isidora Kršnjavog, da se priključi Narodnoj stranci.

Umro je u Zagrebu 1. prosinca 1885. te je pokopan na Mirogoju.

Njegov brat bio je Leon Stanislav, slovenski svećenik i povjesničar, za razliku od Ivana mnogo je bolje obrađen te u slovenskoj literaturi o njemu ima niz predmetnica. Ivanova supruga Milka bila je sestra Dušana Koture, brata Vase Kotura. Istoimeni Ivanov sin bio je talentirani književnik čije je Sabrane spise objavio Ivan Milčetić (https://archive.org/details/sabrani_spisi_ivana_voncine_ml_1885-ivan_milcetic/page/n9/mode/2up).

Sam je pak Vončina bio izrazito plodan  pisac, koji se osim u novinarskom radu istakao i pisanjem niza djela pravne tematike.

Prema svome značaju za hrvatsku povijest Ivan Vončina nedostojno je obrađen. Možda je tome kriva i kasnija percepcija za koju je kriv August Cesarec. On je Vončinin lik iskoristio u svome romanu „Sin Domovine“, posvećenom Eugenu Kvaterniku. Ovdje ga je predstavio u negativnom svjetlu te kao antipod Kvaterniku, osuđujući kroz njegov lik oportunističko držanje u hrvatskom društvenom životu. Nadam se da su razdoblja kada su se ljudi procjenjivali kroz crno-bijele naočale odavno za nama te da će se naći neki domovine sin koji će lik Ivana Vončine dostojno obraditi.

Željko Bistrović