Štijem da je mlada riječka znanstvenica Tea Perinčić objavila zanimljivu knjigu pod nazivom „Rijeka ili smrt” o jednome razdoblju našega grada (1919-21) kojega je osvojio ćelavi i već ostarjeli pjesnik Gabrielle D´Annunzio sa svojim arditskim vucibatinama. Auktorica je ustanovila, a to je samo djelomično točno, da se hrvatska historiografija baš i nije previše bavila tim slučajem. Zašto je tako, valjda je i vrabcu na grani jasno u kakvome vremenu smo živjeli – “antireakcionarskom”, u razdoblju kada nije bilo uputno vraćati se prošlom i svršenom vremenu, osim na tekovine NOB-a!(?) Dakle, naša “istorijska povijest” valjda je započela – naravno, uljepšana – od 1945!
Pozdravljam objavu knjige Tee Perinčić i nadam se da ću se domoći toga djela (cijena 250 kuna) iako mi baš nije jasno zašto je izišla dvojezično u hrvatsko-engleskome izdanju, a ne hrvatsko-talijanskome – „Rijeka ili smrt! (D’annunzijeva okupacija Rijeke 1919.-1921. / Rijeka or death!” (D’Annunzio’s Occupation of Rijeka, 1919-1921) – što bi bilo posve logično s obzirom i na potrebito kritičko promišljanje naših talijanskih susjeda na temu posezanja za ovdašnjim hrvatskim ozemljem. Čak bih se usudio predložiti održavanje međunarodna znanstvenog skupa o toj temi na kojemu bi se sučelili hrvatski i talijanski znanstvenici, pače i nekoji znanstvenici iz drugih zemalja koji se bave tim dijelom talijanske fašizacije i burnim vremenima prve polovine 20 st. Bilo bi to itekako zanimljivo, pače i potrebito zbog usuglašavanja povijesti, bez obzira na okupacijske težnje naših susjeda s kojima dijelimo isto more.
Da je barem bilo malo ozbiljnijeg promišljanja ove amaterske i prilično rastrošne te ideološki zatucane uprave tzv. „Rijeka EPK 2020”, taj međunarodni znanstveni skup bio bi svakako predviđen u sklopu jednogodišnjeg programa, a usuđujem se reći, pun pogodak. Ma ne radi se samo o Rijeci kao „mučeničkim gradom” (cittá olocausta) kako ju je pjesnički nazvao upravo D’Annunzio prisvajajući sebi pravo da okupi istomišljenike i krene prema Rijeci zamijenivši pero puškom, riječi bi svakako bilo i o razvoju i propasti riječkoga gospodarstva, pomorstva, kulturnog utjecaja s hrvatske i talijanske strane, razvoj grada pod austrougarskom krunom, zatim tu bi svakako bili obuhvaćeni znameniti tajni „Londonski ugovor” iz 1915. te „Rapallski ugovor” iz 1920. koji su išli na ruku Italiji glede prisvajanja hrvatskoga ozemlja. Naravno, ne bi trebalo izbjeći niti „Rimske ugovore” iz 1941. između Italije i NDH, jer ovi potonji „samo” su slijed predhodnih talijanskih žudnji za prisvajanjem uz pripomoć europskih velesila. Na žalost, trenutačni „rukovodioci” nad cjelokupnom riječkom kulturom, ni za što nisu imali, niti imaju sluha…
No, isto kao i u slučaju Rakovice 1871. kada su trebala desetljeća da se itko uhvati znanstvenog promišljanja te “Rakovičke smutnje”, kako ju je nazvao sam dr. Ante Starčević, vjerujući da su njegovu pravaškom sudrugu Eugenu Kvaterniku doslovno zapaprile nekoje “tajne službe”, prvi koji je pisao o tome, jest književnik Milutin Cihlar Nehajev, ostavivši svoj roman „Rakovica” nedovršenim (objavljen 1932. – godinu nakon smrti Nehajeva). Znanstveno je temu obradio i dr. Mirko Valentić u svojoj sjajnoj knjizi „Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849–1881” (Zagreb, 1981).
Istom, o D´Annunziju, osim Ferda Šišića („Jadransko pitanje na konferenciji mira u Parizu”, 1920) prvi koji se je književno pozabavio pustolovinom ćelava i ostarjela pjesnika bio je naš Viktor Car Emin, koji je do 1946. marljivo prikupljao građu za svoj veliki roman „Danuncijada – romansirana kronisterija riječke tragedije 1919-21”.
No, za trenutak se vratimo mišljenju auktorice Tee Perinčić, odnosno, njezinoj tvrdnji o nezanimanju hrvatske historiografije za slučaj „Danuncijade”, jer vidjeh, npr. znanstveni rad Dajane Đurić, studentice treće godine riječkoga Pravnog fakulteta pod nazivom „Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920”. u kojemu kao osnovnu literaturu navodi čak 24 uglavnom znanstveno-povijesnih te nešto književno-povijesnih promišljanja toga riječkog burnog razdoblja, od toga su samo dva talijanska znanstvena rada navedena i citirana. Riječ je uglavnom o knjigama i zborničkim člancima od početka 50-ih godina pr. st. (osim djela „Trattati e acordi per la pace Adriatica” – A cura di Amadeo Giannini, Edizioni di Politica, Roma,1925) do 2007. S obzirom da nisam još vidio knjigu „Rijeka ili smrt”, ne znam je li Perinčić ikoga od navedenih znanstvenika citirala?
No, moram ovdje spomenuti knjigu Gorana Moravčeka „Rijeka – prešućena povijest” (1990) koja je djelomice feljtonistički objavljena u Novome listu u 12 nastavaka pod nazivom „Riječka pustolovina Gabriela D´Annunzia” te su se riječki čitatelji mogli upoznati s Danuncijadom kojom se, eto, „hrvatska historiografija nije previše bavila” (Perinčić, cit.).
Jednom prigodom telefonski sam razgovarao sa Slobodanom Šnajderom, dramatičarom, još prije nego što će postati nesuđeni kandidat za intendanta HNK Ivana pl. Zajca koji mi je tada rekao da bi volio dramatizirati Car Eminovu „Danuncijadu”
– Koja bi to predstava bila, ha?
Oduševljeno je rekao Šnajder, a istom se je čudio što to već nije napravljeno te zašto se drame Viktora Cara Emina ne izvode u riječkome kazalištu ili puljskome INK… Eh, to je pitanje koje i mene muči. Nesuđeni intendant Šnajder, iako sam ga uistinu poštovao kao vrhunskog dramatičara i urednika nekoć jedinstvena hrvatskog časopisa „Prolog” koji smatram svojim prvim i obveznim kazališnim štivom, otišao je u posve drugu krajnost glede promišljanja samostalne Hrvatske i hrvatske političke i kulturne povijesti te smo našu „knjigu prijateljstva” zauvijek zaklopili.
2013. godine Gospodnje o 50. godišnjici smrti Viktora Cara Emina odlučio sam se počastiti nabavkom „Danuncijade”, knjige koja mi je nekako nedostajala u mojoj knjižnici, te je naručih poštom ravno iz osiječke staroknjižarske prodavaonice „Ezop” – izdanje u okviru „pet stoljeća hrvatske književnosti” iz 1977. u nakladi Matice hrvatske po vrlo povoljnoj cijeni (19 kuna + poštarina 20 kuna!). Naravno, mladi poštar se je začudio što sam djelo našega primorskog književnika naručio iz Slavonije, no, cijena je presudila. Godinu dana kasnije, kada smo imali premijeru Matoševe veseloigre „Gospođica sa suncobranom” tajnica MO Turnić, naša draga Darinka, poklonila mi je prvo izdanje „Danuncijade”. Doduše, dosta već pohabano, odstajalo godinama negdje na tavanu obiteljske kuće njezina muža u Crikvenici. Ne mogu vam riječima opisati koliko me je ta knjiga razveselila. No, to moje veselje, ne mora nikome ništa značiti s obzirom da je Car Eminova „Danuncijada” zapravo, nečitana knjiga, valjda nezanimljiva široj javnosti, pače i u užim – našim kulturnim krugovima, poglavito u Rijeci, gradu kojemu je taj roman posvećen… Da!
Ponudit ću ovdje dva zaključka, prvi je od Nikice Polića, koji je, poput prognanika Viktora Cara Emina, itekako iskusio sve čari riječke „danuncijade” i fascio-razbojništva:
„Ova Rijeka, ovaj “piccolo mondo antico”, nije u talijanskoj knjizi dala svog Antonia Fogazzara, ali zato je u politici dala i te kakve ptice! Da je August Šenoa živio na Rijeci, on bi po svojoj talentiranoj intuiciji iz ovog tipično malovaroškog ambijenta, izvukao uspjeli pandan svojim neuspjelim »Zagrebuljama«. A i najkrupniji jugoslavenski humorista Stevan Sremac snašao bi se u ovom gradu gdje se sav humor i sva briga bezbrižnog života kretala oko pristojnog trbuha, obilnog stola i nepreglasnih donhuanskih podviga. Dobra “marenda” i redovita stolica, to je sve što je zanimalo dobre i poštene stare Riječane.” (Iz predgovora drami „Vicencica”, V, Cara Emina, 1934)
Drugi je zaključak, naravno, moj proizišao iz stajališta da povijest MORA biti učiteljica života ako je pozorno iščitavamo. Dakle, nekoji pobornici tzv. „Slobodne države Rijeka” koja je bila samo zlehuda krinka pred pripojenje Rijeke fašističkoj Italiji, očito imaju iščašeno promišljanje riječke povijesti, pa takvo što nameću nama i našim suvremenicima, odnosno, podmeću kao tobože povijestnu činjenicu. Istom se je „proslavio” i gradonačelnik V. Obersnel primivši u svečani posjet navodnu „Vladu Slobodne Države Rijeka u izbjeglištvu” iz Italije, valjda iz kulturalnih razloga i prijateljskih pobuda(?)! Nije mi trebalo previše vremena da s osobnom odvratnošću shvatim taj potez gradonačelnika kao podlu i odveć glupu provokaciju nakon koje osobno odobrava postavljanje dvojezičnih (talijansko-hrvatskih) ploča na užem području Grada Rijeke.
Dakle, tzv. „Slobodna država Rijeka” može se sa današnjeg stanovišta promišljati izključivo kao bezvezna i neučinkovita povijestna činjenica prilično kratkog daha, odnosno obična onodobna smutnja kada su velesile preko Wilsonova Družtva naroda (preteče Ujedinjenih naroda) uglavnom rješavale velika pitanja, a za „piccolo mondo antico”, nisu znale što bi s tim „malovaroškim” nesretnicima koji niti sami ne znaju što hoće dok im nad glavom lebdi „fascio”, bez obzira bilo to zlokobno snoplje talijansko ili toljaga jugounitaristička.
Siniša Posarić
