Kada sam se 1995. otisnuo u novinarske vode kao tajnik prve hrvatske revije o moru NAUTA (1995-97), štijući razne tiskovine (a tada smo bili bez međumrežja!) koje su stizale uredništvu, saznao sam da je Luxembourg nekakva prijestolnica kulture, a da će na godinu to postati Kopenhagen. Zatim saznah da se ta „kruna” dodijeljuje europskim gradovima od 1985. na prijedlog grčke glumice Meline Mercouri, tada već grčke ministrice kulture, Europskoj zajednici (EZ – EU). U skladu s promišljanjem moćnog dijela „zajedničarske” Europe, prvi naziv bio je Europski grad kulture, a prvi grad ovjenčan tim naslovom bila je Atena.
1999. naziv je promijenjen u Europska prijestolnica kulture, a EU od toga vremena sufinancira programe gradova koji izborom dobiju status EPK. Istom se pokušava izbjeći prevelika konkurentnost u izboru „prijestolnice” te namjesto dogovora među članicama EU, izbor vrši zasebno Vijeće EU.
U ono vrijeme, 1995-96, razmišljao sam koji bi hrvatski grad trebao, ako do toga jednom dođe, postati prijestolnica kulture; možebiti glavni grad Zagreb ili, pak, dva starovječna grada kao što su Dubrovnik ili Pulj (Pula, Pola) i sva tri prijedloga su mi bila nekako logična, a niti blizu tome nije bila moja rodna Rijeka, grad koji teče. Pomislih da smo daleko od toga ostvaraja, jer ovdje treba puno raditi u razvoju kulture, stvaralaštva i umjetnosti, a da ne govorimo o narušenom mentalitetu naših ljudi o kojemu bi se dala napisati čitava jedna studija te bi u prvome redu valjalo naglasiti razornu politizaciju riječkoga građanstva uslijed koje svaka pomisao na kulturu doslovno otječe s Rječinom u more. Takva malograđanština, kakvu nam je npr. Drago Gervais (lukavo!) predočio kroza „komediju” Karolina Riječka, zapravo je u dobrome dijelu ozbiljan prikaz mentaliteta naših ljudi s čvrstim provincijskim osjećajem za samoposebnost bez pokrića.
Osobno sam ponosan što je Rijeka moj rodni grad i od rane mladosti tvrdoglavo sam odlučio da ne idem odavde, pa makar skapavao u neimaštini, ali da budem svoj na svome, živim Rijeku mog života i gdje god pošao na kratko, jedva čekam doći doma i naužiti se riječkog zraka, našega zaljeva i Učke… Ništa mi više ne treba. Dakle, ne osjećam se nešto posebnijim od ljudi u drugim gradovima samo zato što sam, eto, Riječan, niti imam pravo sebe vrstiti „iznad svih drugih”, ma koliko osobno želio prepoznatljivost naše Rijeke, odnosno grada koji teče, kao vrlo važnu i posebnu hrvatsku središnjicu kulture, športa, visokoškolstva, znanosti, razvijena gopodarstva te osobito zdravih i veselih ljudi. Je li to naša Rijeka postigla, je li blizu toga postignuća, jesmo li na dobrome putu da ostvarimo taj status osobitosti, uzdajući se u našega zaštitnika svetog Vida kojega je ime s vjetrovima vremena ispalo iz naziva grada? Ne znam, eto, baš ne znam…
Od prvog trenutka izbora za EPK nadao sam se da Rijeka ne će dobiti taj naslov, a da objašnjavam ja koji sam kao književnik i kazališni redatelj itekako nekakav kotačić u riječkoj kulturi, zašto sam tako promišljao, uistinu nema potrebe objašnjavati, upravo zbog spomenute politizacije, političke prepotencije, pače i politikantstva te zaista izražene malograđanštine jednog dijela naših sugrađana koji s kulturom nemaju baš nikakve veze, a u to svakako računam i gradoupravljače, gradsko činovništvo i sve one male trabante koji su sebe vidjeli u tome. Jednostavno rečeno, politika takvih jest samo i jedino „biti u nečemu poseban ma koliko koštalo”, proslaviti sebe, podići spomenik sebi za života i roge pokazivati onima koji im gledaju u leđa. Takvo promišljanje nekojih naših sugrađana zaista nema nikakve veze s kulturom i takvu titulu zaista nismo zaslužili.
Znakovito je letovac Prlja, recitator sa svojom tekicom u tzv. „Operi industriale”, okupan kišom, oduševljeno vrisnuo: „Rijeka je prijestolnica kulture, ljudi moji…!” na što je valjda očekivao kolektivan uzdah i oduševljenje 20-ak tisuća ljudi. Međutim, to se nije dalo usporediti s onim dočekom kada je naša HNK Rijeka 2018. godine Gospodnje prvi puta u povijesti postala prvakom Države kada je taj isti Prlja zapjevao pjesmu uz plagiranu skladbu negdašnje engleske rock-skupine Status Quo. Ma nije važno, i ja sam uživao u svemu tome došavši sa utakmice u Zagrebu; neka se pjeva, neka se pleše, vrišti i pale bengalke, mnogi od nas čekali smo to zamalo pola stoljeća uza onu našu domovinsku, primorsku i riječku uzrečicu Krepat ma ne molat koju je književnik Viktor Car Emin sačuvao od zaboravlja na naše stare mornare i kapitane sa jedrenjača, kasnije i parobroda koji su redom propadali na razmeđu 19. i 20. stoljeća zahvaljujući ubrzanom rastu industrije i novim tehnologijama koje nama danas već djeluju doslovno smiješno i primitivno mada je u toj staroj industrijalizaciji, trgovini i brodarstvu uloženo itekakvo znanje, trud i novac naših ljudi, pače i čitava obiteljska imovina, e da bi na posljetku sve svršilo „uništa”!
Bez razvijena gospodarstva jednoga grada, ne može se očekivati niti više ostvarenje kulture u tome gradu, jer za stvaranje kulture treba novaca, onoga koji se smatra viškom od zarade nekojih gospodarskih grana te bi se time rasteretila sredstva gradskog proračuna koji treba usmjeravati na ozbiljne potrebe kao što su, npr. zdravstvo, obrazovanje, održavanje gradske infrastrukture i socijalne potrebe, naravno i održavanje ustanova u kulturi te spomenička baština.
Pa je li baš tako u tzv. „prijestolnici kulture” ili se gradski proračun Grada Rijeke uz većinsku podporu gradskih vijećnika troši baš onako hohštaplerski, provincijski i bez pokrića za što bi trebalo snositi odgovorost svi oni koji su povezani uz taj famozni EPK!(?) Naravno, novaca od strane gospodarstva riječkog nema, jer je isto posve uništeno, jer se ništa ne ulaže u razvoj resursa potrebitih za razvoj jedne zajednice, ne samo grada, nego i njegova šireg okruženja, odnosno ovakve županije koja spaja primorski i goranski kraj – navodno „plavo-zeleno”…
Svaki gospodarstvenik koji drži do sebe, da ne kažem do domoljublja ili lokalpatriotizma, a da nije podložan lokalnim političkim moćnicima, ne mora nužno biti znanstvenik, e da bi znao kako treba uvijek ulagati u razvoj tehnologije i prilagođavati se tržištu; u tome ne smije biti škrtarenja, nema potrebe za sumnjičavim prevrtanjem novčića – daj da bi dobio, daj za novi stroj, daj radniku da se obuči za taj novi stroj i plaću mu daj pa ćeš steći poštovanje svog radnika! I to je vrlo važna okosnica ekonomske kulture koja se u nas često preskače, pa se ne treba čuditi što nam je gospodarstvo doslovno upropašteno.
Moja generacija koja je odrastala s Rijekom barem u posljednjih šest desetljeća, itekako je danas svjestna da mi ne snosimo krivnju za propast riječkoga gospodarstva, odnosno, industrije koja je hranila čitave obitelji i omogućila razvoj visokog školstva, nego loša politika i uglavnom političko kadroviranje podobnih u što smo se uvjerili barem 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. No, ima toga i danas u 21. stoljeću, ništa novo, nego slijed redom; neprekinuta je to mreža začeta još u propalom soc-realizmu – umotvorini koja nas je navodno trebala odmaknuti, odriješiti od zastarjela komunističkog sustava, odnosno modernizacije istoga i pokazati „trulom kapitalističkom” svijetu da se i u takvu sustavu mogu stvarati kapitalne vrijednosti. Ma baš! Vidjeli smo mi na svoje oči i osjetili po novčaniku ili bankovnom računu sva poniženja i bijedu uslijed „inflacije” i „devalvacije” i samo nam je trebao onaj stih „Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena” Slavka Mihalića koji je 1977. baš zbog iskazana sarkazma postao nepodoban za taj naš bivši „soc-realizam”.
(1960-2005)
No, vratimo se kulturi, odnosno tzv. „subkulturi”. Naime, početkom 80-ih u nekakvoj omladinskoj političkoj školi jedna od predavačica bila mi je tada mlađahna Snježana Biga Friganović (1960-2005), kasnije saborska zastupnica SDP-a, koju sam tada upamtio po čudesnoj srdačnosti i za koju nikada ne bih rekao da je klasična vojnikinja partije i još uvijek mislim tako. Prvi dio njezina predavanja bio je posvećen državnom uređenju od vrha do dna (ili obrnuto), zatim o SIZ-ovima (Samoupravne interesne zajednice > ministarstva), a na posljetku – subkulturalni utjecaj među mladima! Eh, ovo posljednje je znakovito, postavlja se pitanje graničnika između kulture i subkulture (podkulture) te u čemu je razlika. Naravno, subkulturalnost se ogleda uglavnom u popularnoj glazbi ili u svakovrstnom stvaralaštvu izvan ustaljenih dominantnih ustanova u kulturi koje uglavnom žive od proračuna države ili lokalne zajednice.
U subkulturu ili drugčijim nazivljem „kontrakultura”, „alternativa”, pače i „neformalna kultura”, dakle, utrpano je svašta, od amaterskih kazališta, raznih izvedbenih skupina, slikara, performera i rock-skupina do hipi pokreta, punkera i skinheadsa, a u novije vrijeme i nogometnih navijačkih skupina kao što je naša riječka Armada; „način života” posve je drugčiji od domicilne i dominantne kulture dobro plaćenih djelatnika po kulturnim ustanovama, npr. u nacionalnim kazalištima. U subkulturi nema ozbiljnih pravila osim zajedničkog promišljanja i stajališta, ništa nije trajno ili obvezujuće. Opet se postavlja pitanje teba li uzdržavati, odnosno pomagati materijalno održivost subkulture? Pa eto, odmah se prisjetim kako je u Engleskoj negdje 50-h godina organiziran pokret „Gnjevni mladi ljudi” (eng. Angry Young Men), uglavnom na književnoj sceni, koja je iznjedrila vrhunske kasnije i domicilne te svjetski poznate književnike poput Harolda Pintera, Johna Osbornea, Amisa Kingsleya ili Johna Brainea.
Sad zamislite stare dobre Beatlese kao nekakvu „subkulturnu i neformalnu skupinu” koja je stubokom promijenila svijet glazbe već daleke 1963. objavom prvog albuma „Please, please me” iz koje s posebnom radošću izdvajam onu prvu od 14 skladbi I Saw Her Standing There koju su podpisali John Lennon i Paul McCartney:
VIDIO SAM KAKO TAMO STOJI
Imala je tek sedamnaest godina,
znaš na što mislim,
način kako je izgledala,
bila je iznad mojih očekivanja.
Pa kako sam mogao plesati s drugom
kad sam je vidio kako tamo stoji?
kad sam je vidio kako tamo stoji?
(…)
Tako jednostavni stihovi bez glazbene podloge i pjevanja mlađahnih Johna i Paula, složit ćete se, baš i nisu nešto osobito, ali već su tada ovakvim skladbama postavili nove stanarde u popularnoj rock glazbi koja je doslovno zaludila svijet, pače i mene kada su par godina kasnije, zahvaljujući mom starijem bratu, došle singlice Beatlesa te Rolling Stonesa ravno iz Trsta u naš dom. Da, više ništa nije bilo isto. Ajme, pjevao je i naš Ivo Robić „sedamnaest joj je godina tek”, a i ja sam svoju bračnu družicu upoznao dok je još bila u tim osjetljivim godinama…
No, dečki iz Liverpoola ostavili su duboki trag u suvremenoj svjetskoj glazbi, postali su vrlo važan dio glazbene te ine pop-kulture, oslobodili mladež ustaljenih tradicijskih „okova” te zamalo izazvali prijezir prema pučkoj glazbi i folkloru, a od toga nismo niti mi u Hrvatskoj ostali po strani kada nas je zaskočila „bitlmanija” i vrijeme koje je netko zgodno nazvao „lude šezdesete”.
Poput ostalih većih gradova, nije niti lučko-industrijska Rijeka ostala po strani, došlo je do prave najezde „vokalno-instrumentalnih sastava” (skr. VIS), mnogi su se okušali u drndanju po električnim gitarama, bubnjevima i klavijaturama, a prava „dopisna škola” glazbe postao je tada znameniti „Radio Luxembourg” odakle su se skidali gitarski rifovi i engleski stihovi svjetskih pop i rock zvijezda za nastupe po riječkim plesnjacima. Ta jednostavnost i lakoća plagirana stvaralaštva iznjedrila je po riječkim kvartovima mjesne junake popularne glazbe, ali ne treba im zamjeriti „malo krađe nota” rad zabave ondašnje mladeži koja se i danas rado prisjeća svojih izlazaka tijekom „ludih šezdesetih”. Bimo rekli „All You Need Is Love”, ča ne?
Razlika između kulture i subkulture sve je manja, tek na tankoj crti promišljanja, odnosno nije više potrebno svršiti visoke škole ili kakvu akademiju da biste bili dobar književnik, slikar, keramičar, glazbenik, pjevač, glumac, fotograf, itd… sve ovisi o talentu, strpljivosti i u svakome smislu ovisi o cijeloživotnom učenju, ne samo u stvaralaštvu. No, mi smo se u Rijeci suočili s neobičnim poimanjem kulturalnih vrjednovanja upravo – subkulture! Čitav program koji nam se predočuje kroza taj tzv. „Rijeka EPK 2020” jest na toj razini – što gluplje i odkačenije, tim bolje, valjda! Naravno, tu su zamišljene i umjetničko-političke provokacije kroza prisjećanje na razdoblje komunističke vladavine što je pravi presedan na razini sramoćenja i ponižavanja cjelokupne kulture i stvaralaštva grada koji teče (je li?), ne samo umjetnika i kulturnih djelatnika u ovome gradu, nego i čitava korpusa hrvatske kulture.
Uistinu, mene je kao Riječana, kao književnika, kazališnog djelatnika i obiteljskog čovjeka sram zbog svega što doživljavam u ovome nevjerojatnom trenutku subkulturalnosti grada koji teče, ispričavam se svima širom Hrvatske zbog osobnog neznanja i nemogućnosti da spriječim svakovrstno divljaštvo na riječkoj kulturnoj sceni, odnosno spram nje, u mome izgubljenom zavičaju.
Dakle, kad vidimo kakvo umjetničko djelo ili kakvu sjajnu izvedbu, oduševljeni smo slojevitošću stvaralaštva, divimo se umjetnicima koji su uložili mnogo truda, pače i omogućili doslovno edukacijsko-filozofski pristup promatraču/gledatelju. Kadikad smo oduševljeni lakoćom stvaralaštva, samo potez kistom, perom, dlijetom, foto-okom, plesnim te inim scenskim pokretom, glasom… no i za lakoću stvaralaštva treba imati znanja i pravodobnog osjeta za potez. Uzmimo za primjer Andyja Warhola; njegove sitotiskarske pop-art umotvorine, npr. ilustrirani Merilin Monroe, Elvis Presley ili limenka „Tomato soup”, itd… doslovno su šokirale čitav kulturni svijet – od ismijavanja do veleoduševljenja Taj „veliki Andy”, ali ne samo on, doslovno je time otvorio vrata stvaralačkih dveri svima onima koji MISLE da znadu s lakoćom stvarati i u tome je zaganka, u tome se vidi da više ne postoji razlika između kulture i subkulture. Misliti da znaš i znati ipak nije isto.
Poslužit ću se ovdje riječima velikog ruskog redatelja-inovatora Vsevoloda Mejerholjda (zadavljen u staljinističkim čistkama 1940-42?) koji je poručio akademskim glumicama i glumcima: „Nikada nemojte biti zadovoljni svojim radom, samo diletanti mogu biti zadovoljni sami sobom”. Eto, u nas takvo što valjda nema tko reći, nema toga koji bi rekao stop diletantizmu, osobito u okviru toga nevjerojatnog projekta „EPK Rijeka 2020” koji nam je doslovno razgačio gradski proračun (između ostalog!) utrošivši milijune na ideološke patvorine iz jednog razdoblja komunizma i real-socijalizma iako je Rijeka grad koji ima na svojoj grbači mnoga stoljeća urbanog razvoja i kulture, dakle, prilično zanimljivu i burnu prošlost iz koje uistinu ne bi trebalo izvlačiti i nametati samo razdoblje od 1945. do 1990. i(li) sve do današnjih dana, jer to smatram bezočnom politikantskom i malograđanskom provokacijom koja nema nikakve veze s umjetnošću iako i umjetnost ima pravo biti provokativna.
Ne ću spominjati aktere koji sudjeluju u rastakanju opće kulture u nas i nametanju svojih odavno propalih ideala, jer bi to bilo, smatram, samo podgrijavanje njihova ega u tako jednostavnoj i navodnoj lakoći stvaralaštva kao što je npr. postavka betonske crvene zvijezde koju, Bogu dragome hvala, još uvijek nismo ugledali na središnjem riječkom neboderu. Dakle, trebala je biti postavljena 3. svibnja, ali se je odustalo od toga zbog zaraznice koja je zaustavila čitav svijet, iako nismo sigurni da se je zauvijek odustalo od toga blesava, neodgovorna i bezsmislena projekta.
Zapravo, što bi uistinu trebalo označavati prijestolnicu europske kulture, grad koji je Vijeće EU izabralo da nosi tu jednogodišnju krunu? Je li to izključivo, u slučaju Rijeke, primorska baština i njezino cjelovito predstavljanje tijekom godine ili predstavljanje uobće europskih kulturnih tekovina ili oboje s obzirom da su i Rijeka i Hrvatska oduvijek dijelom europske civilizacije, kulture i tradicijskih vrijednosti. Shodno tome, jedna europska Rijeka trebala bi imati i europsko obilježje, namjesto diletantskih konstrukcija kao što je, npr. ona hrpa zavarena željeza na Jadranskome trgu, zatim neobična svijetleća poruka na propalom „Ivexu” (Delta br. 5, danas ured EPK!) nekakva Azerbejdžanca iz Pariza koji nam poručuje Refugees will come, zatim prijetnja postavljanjem već spomenute betonske nagrde na riječkome neboderu… Ima toga još, ali i ovo je dovoljno spomenuti, e da bi se shvatilo kako u nas ta organizacija EPK nema baš nikakve veze s ovim gradom, ljudima u njemu i njihovim potrebama u kulturi te je posve jasno da je ono prvo zadovoljstvo izborom Rijeke da ponese krunu EPK u mnogih doslovno splasnulo.
Nedavno, zapravo neposredno prije „koronizacije”, predložio sam nekojim znancima i suradnicima da bi Rijeka trebala, usuprot 3. svibnju i postavci gomile betona u krakastom obliku, dan ranije, dakle, 2. svibnja obilježiti pravi nadnevak eurokulture Vitruvijevim čovjekom genijalnog Firentinca Leonarda da Vincija (Vinci kraj Firence, 15. IV. 1452. – Amboise, Francuska, 2. V. 1519) koji je baš tog dana prije pola milenija napustio ovaj svijet kojemu je ostavio sva svoja umjetnička djela, nacrte i izume, a znanošću obilježio čitavu europsku renesansu, dakle, ne samo talijansku. Cjelokupan razvoj znanosti, obrazovanja i kulture započinje upravo da Vincijevim vremenom iako je i u tih pola milenija bilo širom Europe ratova, kuge i drugih boleština, gladi i bijede, raspada kraljevina i kneževina, vjerskih sukoba, istom osmanlije su pregazile sve što se pregaziti moglo, a tu negdje stali su na „predziđu kršćanstva”, na hrvatskome ozemlju i pred borbenim Hrvatima – dalje se nije moglo! Čitava povijest Europe i svijeta ogleda se upravo u savršenstvu skice Vitruvijeva čovjeka kakva je zamislio Leonardo da Vinci (oko 1490) i zametnuo ga negdje među svojim spisima te je pronađen tek nakon njegove smrti, a danas predstavlja oblikotvorno savršenstvo ljudskoga tijela i pokreta.
Dakle, ne bi li Rijeka trebala imati takav sveeuropski znamen u okviru programa EPK, ta naša Rijeka sv. Vida u kojoj se gradoupravljačka elita hvali multietnicizmom, zapravo pojmom „grad različitosti” što podrazumijeva – što? Od te „različitosti” ne primjećujem, niti osjećam ništa drugo doli žestoke političke podjele među nama stanovnicima grada koji teče, a sve je manje duša u njemu. Osim nestajanja duša, nestaje i kultura ili je na dobrome putu da nestane što bi značilo da smo u ovome vremenu pokazali prilično nisku razinu svijesti i odgovornosti. Iako smo pošteno ismijavali onu „instalaciju” stoga sijena u središtu grada, koje je čak izgorjelo, zgražali se na postavljanje obilježja jednog totalitarizma koji je civilizirana Europa osudila, namjesto Vitruvijeva čovjeka kao simbola te iste civilizirane Europe, dobili smo na neurednoj zgradi gdje je smještena uprava EPK (Delta br. 5) skupo plaćenu, ali trapavo napravljenu neonsku porugu „Refugees will come” što u prijevodu znači „Doći će izbjeglice” ili „Izbjeglice dolaze”. Prirodno je upitati se ozbiljno što to znači za nas i može li se o toj „instalaciji” promišljati unutar kulture, subkulture ili izložena smeća kao poruka i poruga svima nama? Gubimo li mi taj naš zavičaj ako se u svemu tome ne osjećamo zadovoljni, sretni i ponosni, a neka duboka želja vuče nas da pobjegnemo što dalje odavde. Ja ne ću pobjeći, ali mnogi, osobito mladež, vjerojatno hoće.
Na posljetku, u naslovu sam i ja nešto poručio nazvavši tu riječku EPK pustolovinu sramotom desetljeća, iako smo svjedoci mnogih sramota u ovome našem gradu, no ova je nenadmašiva s obzirom na sam ideološko-politikantski pristup poimanju kulture od strane jedne skupine neznalica, prevaranata i grabizdjela na čelu sa odveć rastrošnim gradskim činovnicima koji su ovaj grad doveli do bankrota, a o čemu bi žurno trebalo izvjestiti Vijeće Europe. Doduše, ta gospoda iz Vijeća trebali su navodno doći u posjet Rijeci 4. travnja, ali zbog zaraznice posjet je otkazan, a bilo bi lijepo da smo ih dočekali i rekli što mislimo i zašto smo nezadovoljni iako bi bilo za očekivati da se toj eurogospodi ne mili širiti uokolo nekakav bezvezni provincijski skandal. Na žalost, o slučaju „Rijeka EPK 2020” pisati će se još mnogo dana, mjeseci i godina; ima se o čemu pisati…
Siniša Posarić
