Tajna riječkog mosta

0
134
Ca se je zgodilo, Lucice moja,
V Reke belen gradu, srdanasce moje?

Pripomena: Ova pripovijest možebiti pati od povijestne točnosti, s obzirom da sam prepravio zgodnu veseloigru “Traget” Zvonimira Zvončića Turine (Bakarac, 1900 – Rijeka, 1987), već zaboravljena primorskog književnika i obrazovna djelatnika. S obzirom da je prema povijestnim podatcima prvi most preko Rječine bio podignut četrdesetak godina ranije nego što se spominje u ovoj pripovijesti, ali i taj je bio kratko u uporabi – odnijela ga je nabujala Rječina. Zvončićevu veseloigru “Traget” pronašao sam u staroj zgradi Kazališne grupe V. Cara Emina već davnih 90-ih, objavljena je u nekom časopisu, ali stranice su bile doslovno otrgnute iz časopisa pa nisam siguran u kojem i kada je objavljena. Do daljnjega ne ću znati, pa ipak smatram tu veseloigru ništa slabijom od dramskih uradaka Draga Gervaisa, osobito je zanimljivo što je pisana na “reckoj cakavici”.

Sredinom 17. stoljeća (prema nekojim izvorima 1640. ili 1646?) izgrađen je prvi drveni most preko Rječine i to na mjestu gdje je bio mali greben – skojic, odnosno današnji Školjić. Do toga vremena građanstvo je prelazilo Rječinu na tragetu, jednoj vrsti brodarice ili splavi. Dakle, kada je izgrađen taj prvi drveni most, tragetar je ostao bez posla i redovitih prihoda s obzirom da se je prijevoz preko Rječine naplaćivao. Stoga su mu se gradska gospoda odužila tako što su ga zaposlili kao prvoga dacijera – naplatničara mostarine ili mostovine. Cijena prijelaza mosta bila je ugovorena odprilike: jedan soldin za svakog prolaznika, dva za stoku, a četiri za kola. Ne znamo koliko je naplaćivana vožnja starim tragetom


ZVONIMIR TURINA ZVONČIĆ

No, taj veliki “prometni napredak” za Rijeku ima i neobičnu štoriju koju nam je u izmišljenoj veseloigri prikazao riječki književnik Zvonimir Turina – Zvončić u povodu navodna tri stoljeća od prvoga premošćivanja Rječine.
Glavni ulagač u izgradnju prvoga gradskog mosta preko Rječine bio je gospodin Gergur, kapitan recki i tersacki, koji je očekivao bolji promet između dva središta kojima je osobno gospodario, povrat vlastitih uloženih sredstava, a zatim i pristojnu zaradu od mostarine.
Njegov najvažniji suradnik bio je riječki satnik Šimun, inače cavalier del Comun, zapravo obična dodvorica koji nezasluženo brzo napreduje na društvenoj ljestvici, a svoj ugled namjerava dodatno potvrditi tako što je čvrsto odlučio ruku svoje jedine kćeri Marice dati sinu bribirskoga kneza kojemu je za oko zapela ta mlada i zgodna Riječanka “od ugleda”. No, nesretna Marica, poput Shakespeareove Julije, ne će niti čuti za sina bribirskoga kneza, već je njezin izabranik bio Dane, mladi kmet i uskočki sin koji joj je prirastao srcu već za prvoga ogledavanja na nedavnu trsatskome prošćenju…

Dakle, most je izgrađen, a riječkome puku dano je na znanje da će se te večeri održati velika proslava povodom puštanja mosta u promet. Čitavog dana kraj Rječine pekao se je vol na ražnju, iz Kastva je dovezeno nekoliko bačvi domaćeg vina, kastavske belice, na račun gradske gospode, svi mlinari sa Rječine ispekli su brdo pogača i – “se je bilo po niš”! Osim toga, gospodin Gergur, kapitan recki i tersacki, e da bi među pukom izmamio potrebit uzdah i dugoročno poštovanje zbog iskazivanja milosrđa, naredio je da se svi riječki uznici povodom te prigode puste na slobodu. Satnik Šimun to je obznanio javno na svim gradskim trgovima – s obzirom da i on mora nešto raditi.
Naravno, vesela svjetina istom je pohrlila na Školjić gdje su ih dočekali harmonikaši, mehisti i sopilaši. Plesalo se je ondje i pjevalo, a vol se je pekao i meso uz pogaču i vino dijelilo svjetini. Vatre i žara za pečenje možebitno ne bi dostajalo da građani nisu priskočili i doslovno rastrgali onaj stari traget, a drvenariju zatim bacili na lomaču. Možemo tek zamisliti kako su nekoji najstariji građani Rijeke sjetno gledali sa strane kako u paklenu ognju nestaje važno plovilo njihove mladosti…
Možda je najžalosniji bio posljednji bezimeni tragetar koji je s nemirom u duši promatrao gradske ništarije kako bespoštedno razbijaju plovilo koje ga je čitava života hranilo, a ovi sada njime lože golemu vatru za pečenje vola. Možda bi nesretnik najradije umro od puste žalosti; barem za njega ništa više ne će biti kao što je bilo…
Pučko veselje i pijančevanje nastavilo se je i na novome mostu. No, kako je u toj gunguli i neredu nekoliko iskri palo na lojem premazan most, došlo je do požara i on je potpuno izgorio unatoč tome što su svi priskočili da ugase žestoku vatru. Tako je Rijeka te kobne večeri do daljnjega ostala i bez trageta i bez mosta!
Na nesreću gospodina Gergura, kapitana reckog i tersackog, baš u to vrijeme pristigao je carski izaslanik iz Grazza zbog redovna ubiranja godišnje daće za popunjavanje carske riznice, ali i okupljanja zrelih mladića za vojsku. No, domaći mladići radije su izabrali težak mornarski život u dalekim morskim brazdama gdje ipak mogu štogod i zaraditi, nego prihvatiti carevinsku vojničku stegu i ratne pohode te su se mnogi od njih još iste večeri tajno ukrcali na tadašnje karavele…

STRANICA IZ VESELOIGRE “TRAGET”

No, kako je uopće taj prvi most preko Rječine planuo i zašto? Mnogi bi se okladili da je puka slučajnost bezsmislena i za to građani ne bi dali “ruku u vatru”. Nije li možebitno onaj mladi uskok Dane potpalio vatru, e da bi na miru pobjegao sa svojom ljubljenom Maricom? Hm, svi koji su znali za njihovu veliku ljubav, ni trenutka nisu posumnjali u tu mogućnost, jer – uskok uvijek ostaje uskok; palež mu je valjda u krvi!
Gospođa Luce, Maričina mati, kasnije je tvrdila da je, brižna, samo za trenutak okrenula glavu, a njezina Marica je istom nestala među svjetinom. Pripovijedalo se je među pučanima da je poštovana gospođa satnikovica zapravo tog predvečerja našla sebi ravne peršone za dnevne brbljarije; onih nekoliko gradskih lajavičina koje uglavnom sve znadu, a svoje duge jezičine bruse na ogovaranju svojih sugrađana!
Mnogi su istom posumnjali da je podmetnuti požar na mostu bila neumjesna psina “gomilara”, odnosno mladih mještana iz Staroga grada, koji su od davnina drsko prkosili stranim gospodarima grada kao i njihovim dodvoricama i uhodama koji su mnogim Riječanima itekako znali podmetati kakvu štetu i ljudsku sramotu. Primjerice, kazna zatvora mogla je biti zamijenjena vezanjem za berlinu, stup srama, postavljenu na javnome mjestu. Prijestupnici koji bi, zaslugom uhoda, dobili berlinu, uglavnom su bili obični i naivni brbljivci ili, pak, utajivači osobnih prihoda. Danas je riječka berlina jedan od “najstarijih i najznamenitijih gradskih spomenika kulture” koji će još mnogo, mnogo odolijevati vremenu, jer je od kamena.
Gospodin Gergur, kapitan recki i tersacki, bjesnio je zbog paljevine. Propao mu je sav uloženi novac koji je godinama prikupljao u ime nameta građanstvu, izostat će željeni prihodi, pače i bolja povezanost Rijeke i Trsata, e da bi mogao nadgledati svoja imanja s jedne i druge strane Rječine. K tome još pojavio se je i taj prokleti carski izaslanik tražeći od njega godišnju daću i vojnike. Pečeni vol je pojeden – doslovno je oglodan do kostiju, kastavsko vino ispijeno do posljednje kapi, gladni pučani preostale komade pogače ponijeli su kućama, brojni pijanci ostali su spavati na uglovima trgova… I koga je uopće bilo briga što više nema niti mosta niti trageta?
I satnik Šimun, rečeni cavalier del Comun, bio je na tisuću čuda, jer istu večer, nakon što su pustili na slobodu sav gradski ološ iz zatvora, a most je nekim čudom izgorio, njegova je kćer pobjegla s uskočkom dangubom. Što će, pak, reći bribirskome knezu i njegovu sinu kad ga priupitaju gdje mu je premila kćer?! I namjesto da je traži, on mora žurno obilaziti gradske domove i okupljati mladiće za carsku vojsku. Ah, ništa zato, obavit će ljutiti Šimun sve svoje obveze i prema kapetanu i prema carevini, a kad se vrati doma, pošteno će premlatiti ženu Lucu kako to uvijek rado čini, da se zna tko je gazda; no ovoga puta bit će poštenih batina zato što nije pozorno čuvala malu blesavu uspaljenicu i – sve će na posljetku biti u redu! Ah, da, možda sve osim njegova srozana ugleda…
Nešto kasnije će, naravno, ali bez velike pučke veselice i rasipnosti gradske uprave, biti izgrađen novi drveni most preko Rječine. Ali taj ne će imati takvu uzbudljivu “štoriju” kao onaj prvi kratkoga vijeka.

Siniša Posarić/Primorski Hrvat

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here