Grad Rijeka niknuo je zapadno od Rječine, ali prvotni i najstariji naziv mu je Tarsatica (Tarsatica) koju su nastanjivali stari Liburni neposredno prije Rimljana, odnosno, nakon odomaćenih Ilira i nomadskih Japoda. Delta rijeke Rječine, iznad koje se istočno uzdiže današnji Trsat bila je nekoć prostranija, a na području sadašnjega parkirališta za automobile, njezine bujice miješale su se sa morskom vodom. Na tome mjestu niknuo je prirodni otočić (scoletto) od nanesena pijeska i mulja po kojemu je ovaj dio grada nazvan Školjić. Stara Tarsatika, koju su nakon propasti Rimskoga carstva naseljavali uglavnom Hrvati i nešto Latina, razorena je tijekom teških bojeva s Francima koji su na razmeđu 8. i 9. stoljeća bezuspješno pokušavali prodrijeti u Dalmaciju i pokoriti je. Nova Tarsatika na brdu s druge strane, tada još uvijek nepremošćene Rječine, bila je vjerojatno kobna zapreka za napadače pod krunom i žezlom Karla Velikog. Dalmacija je za kratko bila obranjena. No, nakon što je kralj Karlo bio okrunjen za cara Svetoga Rimskog carstva, Hrvati su mu se pokorili po pravilu kršćanske istovjernosti!
Prvi put ime grada Rijeka (Flumen) pojavljuje se 1281. Na mjestu današnje katedrale u to vrijeme bila je skromna crkvica imenom svetog Vida, zaštitnika grada, te cjeloviti latinski naziv naselja glasi Flumen di sancti Vitti. No, sam sveti Vid preimenovani je “poganski” Svantovid (Sutvid, Svetovid, Svevid), zaštitnik starih Hrvata koji naseljavaju primorske krajeve, a kasnije, prigodom pokrštavanja, ostaje sačuvan od zaborava poprimivši kršćanske moći i značaj. Sasvim je pogrješno tumačenje da je sveti Vid onaj kršćanski mučenik rodom sa Sicilije kojega su stari Rimljani bacili u kipuću vodu ili ulje, a da je zatim Božjom voljom ostao živ i zdrav. Iako je ovaj nesretni Sicilijanac uistinu prihvaćen za svetca, nekim je čudom postao zaštitnik slijepaca i slabovidnih u pokrštenoj Europi, a to je ipak odlika našega starog Svantevida, Svevida itd. No, kako god bilo, u ime bilo kojega svetca ne valja se sporiti, jer njihova je stvarna i najveća moć zapravo u zbližavanju i pomirenju svih ljudi; slaveći njih poštujemo sve ljudske odlike kojima nas je podario dragi Bog.
Na trijemu stare crkvice sv. Vida bilo je nekoć izloženo drveno raspelo kojemu se ne zna kada je nastalo i tko ga je izradio. 1296. negdje u blizini crkvice kockali su se nekoji besposleni Riječani, a među njima bio je i Petar Lončarić koji je toga dana vjerojatno dosta novaca izgubio na kocki. Na odlasku je bijesan bacio kamen u raspelo i oštetio ga. No, na iznenađenje samog Lončarića i druge dvojice kockara te slučajnih prolaznika, na lijevome boku raspeta Krista, gdje ga je pogodio kamen, navodno je potekla krv.
U svijesti riječkog puka priča o bogohulnom nedjelu jednoga barabe obnavljala je osudu, ali i poticala duboko štovanje raspela sa šest rana kao oblik zaštite od zala i strahova. Od 1600. Riječani štuju raspelo kao zaštitu od nagle i nepripravne smrti.
Riječku katedralu gradili su Isusovci između 1638. i 1767. na mjestu gdje je ranije bila stara crkvica sv. Vida. Novopridošli isusovački red (Ježoviti), koji su za kratko vrijeme preplavili čitavu Europu, uglavnom su bili stranci koji nisu poznavali govor riječkoga puka, ali došli su s čvrstom zadaćom da na ovim prostorima provode reformaciju katoličke crkve te iskorijene možebitan utjecaj “drskih” protestanata. Kad je katedrala bila konačno dovršena i pod krovom, na glavni oltar svetišta zdesna i slijeva postavili su nove kipove sv. Vida i sv. Modesta, dok je ono staro raspelo zauzelo središnje mjesto.
Još tijekom izgradnje katedrale svetog Vida, 1656. osnovana je “Brašćina Svetog Križa” koja je okupljala pučane-vjernike. O njihovoj djelatnosti ništa se ne zna osim da je njihova najvažnija zadaća pred raspelom recitirati “Litanije slovinske”, dakle, na vlastitom jeziku što je, pak, uz tradiciju štovanja svetog Vida (Svantovida, itd…) bila jedinstvena privilegija jednoga malenog naroda u čitavu kršćanskom svijetu. Glede (ne)pismenosti pučanstva, prirodno je da su Riječani sve svoje molitve morali znati naizust, a s koljena na koljeno prenosili su i prerađivali priču o kockaru i bogohulniku Petru Lončariću (Loncariću) kojemu se je, nakon što je bacio kamen u raspelo, navodno posušila ruka, a zatim da je iznenada umro…
Učeni Isusovci znali su za ovu pučku predaju, ali nisu joj pridavali naročitu važnost sve do 1693. kada je jedan rođeni Riječanin i pripadnik toga reda, častni otac Nikola Hermon, u Ljubljani tiskao molitvenik “Brašno duhovno”. Materinji govor oca Hermona bio je čakavski pa je njime i napisao ovo jedinstveno knjižno djelo za potrebe “Brašćine Svetog Križa”, a već u predgovoru podsjeća na istovjetan izražaj žakna Jurja iz Roča u Istri:
Brašno duhovno, s ken mnogo let zelela je ukrepiti se skupsćina vaša, bratjo v Isukarstu Raspetomu predraga, evovan sada s poklonom velikon dopernesevan.
Oca Hermona mučile su brige oko sastavljanja rukopisa, pomno je vodio računa što će uvrstiti u knjigu, ali i tiskanje na posljetku u ono vrijeme bilo je otegotno jer u Rijeci nije bilo tiskare. No, najznačajnija je činjenica što je molitvenik tiskan na staroj čakavici (ili cakavici), koju riječki puk poznaje i kojim se svakodnevno služi:
Misle mnoge, ne tajim, su me obhajale: ca van bi v duhovnen oven prikazanjem po-trebno dopernesti za vašu želju s oven mojen kratkon delon utištiti? Nisan drugo stanovito mogal odsuditi, nego Raspetoga vašega pred očima vašemi svakojaskemi molitvami združena postaviti.
Zahvaljujući pojavi domaćeg čovjeka, iznimno obrazovana i samozatajna Isusovca, oca Nikole Hermona, te njegovoj prekrasnoj i vrlo rijetkoj knjizi, sačuvana je od zaborava jedna od najvećih pučkih predaja o čudotvornu raspelu na ovome području:
Slava i čast v koj se nahaja Raspelo na leven boke s kamenom od Petra Loncarića, igravca v reskem grade udreno mnogokrat me je opominjala da njegovu na pricetke oveh knjižicah priliku postavin, ku sada tebe, bogoljubni stavce, veliken dopernesevan veseljem. Ako pitas od mane, v ken vremenu ovo čudo pripetilo se je, evo se zgodiše leto 1296. kada ov nemili igravac s dvemi drugemi pod stremom crekve svetoga Vida, v koj se je častilo ovo Raspelo, bi svoji, ludujuć, pinezi izgubil.
To leto biše nadglavar Crekve Katolicanske papa Bonifacio osmi, Rimskoga Kraljevstva cesar Rudolfo Hapsburg, od kega zvelicena Kuća Austrije izhaja, a v gradu pak reskem za poglavara je se nahajal vlastelin Raubar.
Za tu prigodu danas već potpuno nepoznati bečki bakrorezac Juraj Šubarić tiskao je jedinstvene sličice sa čudotvornim raspelom koje su bile vrlo omiljene u tadašnjem puku grada Rijeke.
Eto, ova domaća predaja o drvenom raspelu sačuvana u svega desetak redaka otkriva, između ostalog, potrebu vjerskoga pa i cjelovita odgoja građana i potrebu opismenjivanja, ali ukazuje i na dugotrajno prisuće žitelja hrvatskoga podrijetla te osobitosti njihova izvorna čakavskog jezika.
