Karel Varhánek (Carl Warhanek) rođen je 30. siječnja 1829. u češkom mjestu Polná kao sin sapunara i kasnijeg gradonačelnika Adolfa Varháneka. Za trgovca se počeo školovati s dvanaest godina, a 1847., sa šesnaest godina odlazi u Beč. Ovdje je diplomirao na Politehničkom institutu te naučio nekoliko jezika. Nakon iskustva službenika u robnim kućama, postao je poslovni putnik u Srednjoj Europi i na Bliskom istoku.
Godine 1858. osnovao je u Beču delikatesnu trgovinu, zatim tvornicu za proizvodnju sira, konzerviranje uljanih konzervi, a posjedovao je i skladišta voća. Svoju proizvodnju je proširio na mariniranu i dimljenu ribu te sušeno voće. Tvornice je imao u Moravskoj. Češkoj, Galiciji, Budimpešti, čak i Čapljini, a skladišta tropskog voća i u Africi. Kao carski i kraljevski dobavljač (k.u.k. Hoflieferant) u Austro-ugarskoj dvojnoj monarhiji imao je povlasticu dobavljanja proizvoda za dvor. Time je stekao pravo isticati osobni carev grb na memorandumima i reklamama.
Bavio se preradom i konzerviranjem ribe te je imao desetak pogona na Jadranu, među kojima u Jelsi (1861.), Devinu, Barcoli, Gradu (1872.), Izoli, Komiži, Postirama, Makarskoj, Fažani (1884.), Veloj Luci (1889.). Na Jadranu je posjedovao i nekoliko ribarskih brodova. Za zasluge u razvoju industrije prerade ribe odlikovan je carskim viteškim ordenom.
Nažalost u našem gradu nije zamijećeno da je prvu tvornicu za preradu ribe al uso Nantes otvorio upravo u Rijeci. Tehnologija na nantski način (po tehnologiji razvijenoj u francuskom Nantesu gdje su prvi na svijetu konzervirali ribu) sastojala se od nekoliko faza: pranja i čišćenja ribe, uklanjanja glava i iznutrica, namakanja u salamuri, sušenja na gradelama, prženja ribe u ulju, cijeđenja, slaganja ribe u konzerve, prekrivanja uljem te sterilizacija konzervi u baine-marie (banja mari).
Riječki proizvodi pojavili su se na svjetskoj izložbi u Londonu 1862. godine, gdje su i nagrađeni. U Londonu je Varhánekova tvornica bila jedna od pet riječkih tvrtki koje su izložile svoje proizvode na ovoj međunarodnoj izložbi.
Nakon njegove smrti 1900. godine tvrtka se i dalje razvijala, te je do Prvog svjetskog rata obuhvaćala preko četrdeset pogona. No kraj rata zaustavio je razvoj tvrtke, a pogoni na Jadranu su prešli u neke druge ruke.
Iako je Varhánek živio u Beču, gdje je imao četiri kuće, posjedovao je nekretnine i u jadranskom dijelu monarhije, kao što je vila u Gradu. No veze s rodnim krajem nikada nije zapostavio te ga je uvijek materijalno pomagao. Tako je i svoju rodnu kuću ostavio gradu te se u njoj danas nalazi gradska vijećnica. Svojem rodnom gradu dao je i novac za izgradnju sirotišta.
Varhanekova vila u Gradu 
Vila Varhánek u Suchdolu nad Odrou u Moravskoj
No po dobru ga pamte i u Dalmaciji. Tako je nakon svoje smrti, 1900. godine, ostavio 2000 kruna javnoj dobrotvornici u Komiži, radi čega je zaslužio čak jednu misu zadušnicu.
tvornica sardina u Izoli 
tvornica sardina u Fažani 
tvornica u Budimpešti
Možda je zaslužio i nešto više. Kao veliki gospodarstvenik zapošljavao je u svojim tvrtkama nekoliko tisuća ljudi, čime je osigurao egzistenciju brojnim obiteljima.
Österreichischer Markenanzeiger (oznake na konzervama) 
Varhánekova odlikovanja 
Varhánekova rodna kuća. danas zgrada gradske vijećnice u Polni 
sirotište u Polni 
današnja etiketa tvrtke 
tvornica u Fažani danas
A svojim djelovanjem unaprijedio gospodarstvo Austro-ugarske monarhije. Kojoj smo i mi nekada pripadali.
Željko Bistrović, Primorski Hrvat
