Djelatnost isusovačkog reda u Rijeci vrlo često je u hrvatskoj historiografiji ocjenjivana negativno. Donosile su se paušalne tvrdnje o njihovom odnarođivačkom djelovanju.
Talijanska je pak historiografija vrlo bliska „hrvatskim“ ocjenama isusovačkog reda u Rijeci, smatrajući ju promicateljem talijanskog duha. Poneki talijanski povjesničari isusovačke samostane u Gorici, Trstu i Rijeci smatraju talijanskim samostanima, prešućujući jednu očitu činjenicu. A to je da su pripadali Austrijskoj provinciji. Zajedno sa samostanima u Beču, Grazu, Klagenfurtu, Leobenu, Pragu, Trnavi, Olomoucu, Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Požegi.
Pripadanje ovoj provinciji utjecalo je na živote svih njezinih redovnika. Svaki od isusovaca promijenio je u svom životu više samostana. Važan je samostan u koji je redovnik ušao u novicijat i zaredio se. Kasnije se on školuje na nekoj od gimnazija unutar provincije, te uglavnom završava i svoju višu naobrazbu na nekom od univerziteta, najčešće u Grazu, zatim u Beču, te kasnije u Zagrebu i Rijeci.
U riječki samostan često dolaze isusovci iz Graza i Trsta koji postaju rektorima njezina kolegija. Kada pogledamo popis rektora riječkog kolegija kojeg je sastavio Giovanni Kobler, izbrojat ćemo 34 osobe, među kojima su Riječani vrlo rijetka pojava. Međutim isto tako Riječani odlaze u druge samostane te tamo obnašaju važne uloge, od rektora kolegija, dekana univerziteta, ispovjednika vladara, priznatih glazbenika, znanstvenika, likovnih umjetnika.
Lovro Grisogono 
Naslovnica rukopisa Leonarda Bagnija Physica iz 1628. godine 
Martin Bavčer
Ukratko treba spomenuti prva tri rektora riječkog kolegija. Za prvog rektora, splićanina Lovru Grisogona znamo da je poznavatelj hrvatskog jezika jer je zabilježen kao rektor Ilirskog kolegija u Loretu te hrvatski ispovjednik u istom mjestu. Leonard Bagni, rodom iz Pazina, bio je rektor Isusovačkoga kolegija u Rijeci 1634.–37. i u Zagrebu 1650.U Zagrebačkoj nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici čuvaju se njegovi rukopisi. Martin Bavčer (Bauzer),prvi povjesničar slovenskog porijekla, rektor je u Rijeci od 1638. do 1640., te od 1652. do 1654. godine. Na kolegijima u Gorici, Gracu, Rijeci, Ljubljani, Trstu, Zagrebu i Linzu poučavao je gramatiku, poeziju, retoriku i moralnu teologiju. Najpoznatiji je po svojoj rukopisnoj povijesti Norika i Furlanije (Historia rerum Noricarum et Foroiuliensium) pisane od 1657. do 1663. godine. Literatura je to koju učestalo citira Johann Weikhard Valvasor u svojoj Slavi vojvodine Kranjske. Bavčerov rukopis dostupan je širem krugu znatiželjnika kroz dva tiskana izdanja te ga preporučam svim ljubiteljima povijesti našeg kraja.
Ilirski kolegij, desno od bazilike u Loretu 
zgrada seminara isusovačkog kolegija u Gorici 
dvorac u Kutjevu
No nama su najzanimljiviji oni isusovci porijeklom iz same Rijeke. Tako je Marko Glibičić (Glibichich) bio rektor kolegija u Fermu. Mihovil Skenderić (Schenderich), Nikola Gaus, Josip Zanchi i Josip Bardarini bili su rektori kolegija u Gorici. Za Nikolu Gausa navedeno je da je bio Conciator illyricus, tj. slavenski ili hrvatski ispovjednik. Josip Bardarini također bio je ilirski ispovjednik u Loretu (Illyrorum Poenitentiarius).
Za sve riječke isusovce pod odrednicom porijekla navodi se Lyburnus Fluminensis. Neki od njih označeni su kao Italus. Za Franju Ksavera Vernedu piše čak Dalmata. No nailazimo i na Croata i Illyrus. Tako je kao Illyrus naveden Stjepan Dinarić (Dinarich / Dinaricz), rođen 21. prosinca 1668. u Rijeci. Izričito se navodi da mu je materinji jezik slavenski (Linguas seit latinam et nativam sclavonicam, preaterea italicam, camiolicam et germanicam commode). U Beču i Grazu bio je profesor filozofije i teologije. Godine 1703. hrvatski ispovjednik u Loretu. Tri je godine bio tajnik, a dva puta (1715–18. i 1721–24) provincijal isusovačke Austrijske provincije. U literaturi je najpoznatiji po tome što je bio ispovjednik Eleonore, žene cara Leopolda. Predmnijevamo da će se i o ovome poznatom Riječaninu tek pisati studije.
Još je jedan Illyrus rođen u Rijeci, Josip Kraljić (Chraglich). Studirao je filozofiju u Beču i teologiju u Trnavi. Profesor je isusovačke gimnazije u Zagrebu, kateheta u Rijeci, ravnatelj gimnazije u Požegi, upravitelj škole i ekonom kolegija u Trstu. Bio je hrvatski ispovjednik u Pečuhu i Požegi. U Trnavi je 1706. godine objavio djelo Vindiciae illibati Conceptus Mariani. Zabilježena je njegova plodna umjetnička i arhitektonska djelatnost u Požegi koju je valorizirao povjesničar umjetnosti Zlatko Uzelac. Dogradio je zgradu požeškog kolegija i izradio projekt za gradnju kutjevačkog rezidencijalnog sklopa (kasnije u posjedu baruna Milana Turkovića koji je pokopan na Sušaku). Izveo je zidne slike u crkvi Sv. Lovre u Požegi (u kasnijoj obnovi uklonjene). Projektirao je glavni oltar potonje crkve te se pretpostavlja da je i naslikao pale za oltare Sv. Josipa i Sv. Franje Ksaverskog koje bi se danas trebale nalaziti u crkvi Sv. Marije Magdalene u Bebrini. Posebno je zanimljiv podatak da je zabilježen 1702. godine u kronici zagrebačkoga kolegija. Tada njegovi učenici izvode predstavu o braći Čehu i Lehu.
Kao Croata se pak javlja Matija Šafranić (Safranich), rođen 19. veljače 1612. u Rijeci. U novicijat ušao u samostanu u Leobenu 1632. godine. Život je proveo u isusovačkim samostanima u Zagrebu, Rijeci, Trstu, Kaltenbrunnu, Trnavi. Preminuo 25. 9. 1675. u rodnoj Rijeci.
Dvanaest Lyburnusa Fluminensisa spomenuto je u Povijesti goričkog kolegija (Historia Collegii Goritiensis, dostupna na poveznici: https://books.fbk.eu/pubblicazioni/titoli/historia-collegii-goritiensis/), među kojima je za njih četiri napisan elogij. Uz već spomenute Mihovila Skenderića i Nikolu Gausa, sastavljen je i za Nikolu Pilepića i Mihovila Valinčića (najvjerojatnije Valenčića). Lijepa je to nadopuna Viezzolijevom radu o riječkim isusovcima koji od hrvatskih redovnika u Rijeci spominje samo nekog Jurja Šoića (Giorgio Soich), za kojeg je 1699. godine zabilježeno da nije znao talijanski.
Iako nije bio isusovac potrebno je ovdje spomenuti i Vincenta Jelića (ili Jeličića?) rođenog u Rijeci 1596. godine. On je povezan uz isusovački red tako što je završio gimnaziju u Ferdinandeumu, a u Grazu je 1617. godine završio i bogosloviju na isusovačkom sveučilištu. Uz Lukačića on je najznačajniji barokni skladatelj s područja današnje Hrvatske.
Istraživanje treba nastaviti dalje. Stotinjak Riječana (koji se skrivaju pod odrednicom Lyburnus Fluminensis) nalaze se u matrikulama gradačkog sveučilišta no nalazimo ih i u matrikulama sveučilišta u Beču. No riječki studenti, a među njima i isusovci svoje studije nastavljaju i izvan Austrijske provincije. Tako je u Rimu Marcus Nicolaus de Gerliczi, Lyburnus Fluminensis postao 1738. godine doktor teologije. Francisus Retz, general reda dodjeljuje mu diplomu koja je sačuvana u Archivio di Stato di Trieste.
Za oca Nikolu Hermana, riječkog isusovca, pretpostavlja se da je autor knjižice na hrvatskom jeziku, molitvenika Brašno duhovno. Zanimljivost je da je grafike za ovu knjižicu izradio izvjesni Juraj Šubarić, grafičar djelatan u Beču polovinom 17. st. poznat po alegorijskoj naslovnici znamenitog spjeva Nikole Zrinskog, Adriai Tengernek Syrenaia (Adrijanskoga mora sirena). Šubarićeve se grafike nalaze i u knjizi Mundus Marianus, prvog isusovačkog rektora u Rijeci, Lovre Grisogona, ali i na pristupnici riječke bratovštine Majke Božje žalosne.
Uz čašćenje riječkog čudotvornog raspela vezana je još jedna knjiga na hrvatskome jeziku. Godine 1796. u tiskari braće Karletzky su “isnova pritiskane u Rici’’ Letanie mukke, i smarti Isukerstove, Na svarhi petoga Vjeka, poslie iz livoga Boka Propetja, u Risckomu Gradu Kamenom udarenoga, primloga Karv csudnovato.
U isusovačkoj knjižnici nije sačuvano puno djela na hrvatskom jeziku. Meni je poznat tek jedan naslov. No kao i u slučaju kapucinske knjižnice, i isusovačka u svojim baroknim uvezima čuva glagoljske ostriške, u ovom slučaju brevijara iz 15. st. A istraživanje ovih uveza nova je tema riječke povijesti koja nas unaprijed veseli.
Željko Bistrović
