Kada bi me netko upitao koje mi je najzanimljivije riječko stoljeće bez oklijevanja bih rekao 16. st. Izvori za povijest Rijeke u ovome stoljeću brojni su, no još uvijek nisu znanstveno obrađeni. U Državnom arhivu u Rijeci četiri notarske knjige tri riječka notara još uvijek čekaju barem svoju transliteraciju. Krajem navedenog stoljeća počinju se voditi matične knjige. Međutim brojni izvori o Rijeci nalaze se i u inozemnim arhivima, od kojih treba istaknuti one u Ljubljani i Beču.
Ovo nemirno stoljeće započinje sukobima cara Maksimilijana s Mlečanima u kojemu Rijeka teško stradava 1509. godine. Mlečani su spalili i opljačkali Rijeku te su iz nje odnijeli umjetnine iz Zborne crkve i augustinskog samostana Sv. Jeronima. Zanimljivo je da su neke od njih kasnije vraćene vlasnicima. Rijeka tada dobija svoj stendarac te pridjevak fidelissima. Nakon mletačkog uništenja grad se ponovno izgrađuje te je i u sadašnjem okrnjenom riječkom Starom gradu, u kojemu je u urbanističkim čišćenjima nakon Drugog svjetskog rata počišćeno oko 90% izvornih građevina, ostalo sačuvano više od deset građevina iz 16. st. Većina urbanog tkiva i najstarijih profanih građevina, pa tako i podzemni depoi poznati kao tzv. riječke žitnice nastaju u ovome razdoblju. Opsežnu obnovu augustinskog samostana vodi prior Primožić. Još je jedan prior augustinskog samostana djelovao u 16. st., poznati kartograf Klobučarić, koji za nadvojvodu Karla priprema izradu zemljovida Unutrašnje Austrije.
Godine 1530. Ferdinand I. Habsburški potvrđuje Rijeci statut. U to je vrijeme riječkim kapetanom bio Nikola Jurišić, poznati branitelj Kisega. Nakon njega kapetanima Rijeke postaju njegov polubrat Jerolim Zadranin te Gašpar Ričan, oba Hrvati. Tada u Rijeci djeluje i glagoljska tiskara koju vodi biskup Šimun Kožičić. Kasnije za vrijeme kapetana Barba prisutni su tragovi protestantizma u Rijeci, a zasvjedočena je priprema za objavljivanje prve cjelokupne Biblije prevedene na hrvatski jezik. U Rijeci se 1530-31. školuje i Primož Trubar. Ovo 16. st. izrazito je glagoljaško te se spominju ili su sačuvani brojni glagoljski spomenici, među kojima ističemo Zapisnik misni kaptola riječkog objavljen od Darka Dekovića.
Za vrijeme Ferdinanda I. u Rijeku dolazi i španjolska armada od koje se gaće tresu Mlečanima. Rijeka postaje glavna luka za opskrbu Vojne granice, a riječki građani obilato trguju s uskočkom robom. Rijeka je važna točka habsburške obavještajne službe, u kojoj bitno mjesto ima riječka mitnica čijim se novcem isplaćuju obavještajci.
U drugoj polovini 16. st. u Rijeku se naseljava niz došljaka s apeninskog poluotoka među kojima je najznačajniji Anton Zanchi, savjetnik nadvojvode Karla (od kojega dobiva i plemstvo), riječki sudac i vijećnik, zakupnik riječke mitnice. Osniva se i bratovština plemenitih, najdugovječnija riječka bratovština, koja je nakon Jozefinskih reformi uklopljena u bratovštinu Adolorata, te je egzistirala na svome mjestu, u kapeli Bezgrešnog začeća, do 1945. godine.
Ovo stoljeće završava epidemijom kuge, zabranom glagoljanja te dolaskom 1600. godine u Rijeku kapetana Paara, koji je pokušao smanjiti riječka municipalna prava u obrani kojih se istakao riječki sudac Gašpar Knežić.
Proučavajući kronotaksu riječkih kapetana i vicekapetana zapelo mi je oko za jedno prezime, koje svojom pretpostavljenom motivacijom ne očekujemo u samoj Rijeci. Prezime Ričan, koje se pojavljuje u inačicama Ritschan, Rizzano, Ricciano. A koje nosi petoro značajnih osoba u 16. st. u Rijeci, Senju i Kranjskoj, koji obnašaju funkcije kapetana, potkapetana i zapovjednika vojnih postrojbi te visokog crkvenog prelata.
Po Kobleru ova obitelj potječe iz Češke. I zaista, u okolini Praga postoji mjesto i burg imenom Řičany (sl. 1.), koje na njemačkom jeziku glasi Ritschan, a vlastela nazvana po ovom mjestu „von Ritschan“. No u genealogiji ove češke obitelji ne nalaze se u 16. st. imena koja nalazimo u Rijeci. Kao što ni obiteljski grb ove češke obitelji (sl. 2.) ne možemo poistovjetiti s grbom riječke obitelji. R. Gigante opisuje grb Gašpara Ričana u svojem Blasonario Fiumano pod prezimenom RIZZANO, RICCIANO, RITSCHAN: „D’oro all’aquila di nero linguata di ross. Cimiero: l’aquila dello scudo.“ te donosi njegovu precrt (sl. 3.). Ovdje je potrebno spomenuti i interpretacije nekih talijanskih povjesničara koji ih povezuju s furlanskom obitelji Rizzani iz Udina. Međutim, grb ove obitelji (sl. 4.) također nije moguće dovesti u vezu s riječkim Ričanima.
Iako Kobler ovu obitelj povezuje s određenim Jurjem Rečaninom (Georgius Retzanin de Recha) kojega smo već spominjali na portalu Primorskog Hrvata, ne slažemo se s njegovom pretpostavkom. Prva osoba s ovim prezimenom koja se pojavljuje u Rijeci je Ivan Ričan. Godine 1528. po Lopašiću je, u vrijeme kapetana Nikole Jurišića, bio riječkim potkapetanom. Rački ga navodi kao kapetana Rijeke od godine 1530. Pod ovom je godinom zabilježen i u Mošćenićkom statutu. Godine 1536. naveden je kao potkapetan Senja, u vrijeme kapetana Erazma Sauera. Kao potkapetan Trsta zabilježen je 1540. godine kada je dao sastaviti oporuku. Ovaj podatak navodi nas da posumnjamo u navode da je 1546. bio kapetan Trsata.
Godine 1532. zabilježen je neki Andrija Ričan kao riječki potkapetan. On je u rujnu 1532. godine sa 140 vojnika sudjelovao u akciji Petra Kružića i senjskog kapetana Erazma Sauera u kojoj je izvršen prepad na osmansku utvrdu Solin nedaleko Klisa. U ovoj uspješnoj akciji osmanske su snage poražene prilikom čega je zaplijenjeno 20 topova raznog kalibra koji su preneseni u Klis.
Sljedeći nositelj ovoga prezimena koji se zatiče u Rijeci je Gašpar Ričan. Bio je kapetan Rijeke od 1539. godine, nakon Zadranina Jeronima Jurišića. Kapetan Trsata je od 1542. do 1554., godine. Godine 1524. dobio je od nadvojvode Ferdinanda na upravu Gotnik. Godine 1538. Ferdinand mu je za 1200 guldena založio Gotnik i gospoštiju Kastav. Spominje se i u Statutu Mošćenica 1546. godine.
Gašpar je bio oženjen za Barbaru Pillch von Feldegg i Annu Barbo von Waxenstein. S prvom ženom imao je sina Christopha Abrahama von Ritschan und Feldegg (umro 1594.). Cristoph je imao istoimenog sina nakon kojega gubim trago ovo grani obitelji. Gašpar je iz drugog braka imao kćerku Mariju Magdalenu, koja je bila udana za Nikolausa von Lamberga, kranjskog zemaljskog vijećnika koji je preminuo 1575. godine. S njim nije imala potomaka. U drugom se braku udala za Andreasa Paradeisera. Zna se za još jednu Gašparovu kćerku, koja je bila udana za Franju Čikulina, došljaka iz Pesara koji je početkom 16. st. obnašao dužnosti riječkog suca, rektora i vijećnika. Navedeni Čikulin rodonačelnik je ove hrvatizirane obitelji.
Gašpar 1530. godine sudjeluju u obrani Beča od Osmanske navale pod vodstvom samog sultana Sulejmana Veličanstvenog. Prema imenima plemića kojima je zapovijedao može se zaključiti da je pripadao plemstvu Unutrašnje Austrije, tj. Kranjske, a ne češkim postrojbama, kako se može pročitati u nekim češkim radovima.
U obrani Beča spominje se i izvjesni Bernardin Ričan. On je kasnije nosio titulu zapovjednika kranjskih postrojbi. O njegovoj vojnoj aktivnosti podaci su rasuti u brojnoj literaturi i izvorima. Nama su od interesa dva. Prvi se nalazi u kronici sabora iz 1507. godine koji se održao u Konstanzu, a u kojemu se izričito navodi za Bernardina da je Hrvat (Crabat). Drugi je taj što se, kao vojskovođa cara Maximiliana I., od 1514. do 1519. nalazio u zatočeništvu u Veneciji, zajedno s Krstom Frankopanom. A ovaj potonji značajna je poveznica s još jednim Ričanom.
Nakon Mohačke bitke, Krsto Frankopan svrstava se na Zapoljinu stranu i postaje njegov glavni zapovjednik te hrvatski ban. Održavao je veze sa tadašnjim senjskim biskupom, Franjom Jožefićem. Za kojega izvori također tvrde da je pripadao obitelji Ričan, no da su ga Senjani nazivali po ocu Josipu. Imao je brata te postoje indicije da je to bio upravo ranije navedeni Bernardin. Franjo je kao poslanik ugarskog kralja Ludovika II. zabilježen 1522. na saboru u Nürnbergu kao „Franciscus de Flumine Episcopum Segniensem“. Bio je sudionik Mohačke bitke. Nakon pogibije Ludovika II. svrstava se uz Zapolju, odnosno osobno sudjeluje u njegovom izboru za ugarskoga kralja 20. studenog 1526. godine u Stolnom Biogradu. Kao Zapoljin poslanik putuje u prosincu 1526. godine u Veneciju gdje se sastaje s duždom Andrijom Grittijem. Već 23. prosinca putuje i papi Klementu u Rim. Trebao je nastaviti poslanstvo i francuskom kralju, no čini se da nije izvršio povjerenu mu misiju. Nadvojvoda Ferdinand je za njegovo uhićenje, jer je trebao preći preko nadvojvodinog teritorija, zadužio riječkog kapetana Johanna Abfaltera.
Kukuljević je zabilježio nekoliko pisama pisanih glagoljicom, koje Krsto Frankopan šalje biskupu Jožefiću te jedno koje je biskup poslao Krsti (sl. 5.). Jožefićevo pismo pisano čakavskim dijalektom nosi stilske odlike vrhunske epistolarne proze, radi čega ga je obradio i Eduard Hercigonja. Ovo pismo zabilježeno je samo u Kukuljevićevoj transliteraciji, prema kojoj ga donosi i Hercigonja. Kukuljević navodi podatak o mjestu njegove pohrane u carskoj pridvornoj tajnoj pismohrani u Beču (sl. 6.). Trebalo bi se potruditi pronaći izvornik, jer se radi o prvorazrednom povijesnom izvoru.
Iako su u Rijeci kao gradski vijećnici zabilježena još tri člana ove obitelji, biskup Franjo posljednji je njezin značajni pripadnik. Povezan je s brojnim osobama važnim za hrvatsku i ugarsku povijest. Između ostalog posvetio je biskupa Jurja Utišinovića Martinuševića. Svoju karijeru završava zamjenjujući biskupa Pietra Bonoma na katedri Tršćanske biskupije. Iako o Franji Jožefiću postoji nekoliko radova, ovdje nabacani podaci potvrđuju da se radi o osobi koja zaslužuje ozbiljniju povijesnu studiju.
Željko Bistrović
