U riječkom Starom gradu, u ulici Pod voltun (u kojoj volte odavno nema), nalazi se tzv. kuća Colazzio. Imenovanje po jednom od njezinih zadnjih vlasnika pokušaj je umanjivanja njezine vrijednosti. Koja nije samo u njezinom arhitektonskom ili urbanističkom značaju već i u tome što je jedna od rijetkih građevina Starog grada koja je dostojno istražena, što nam je pomoglo shvatiti srednjovjekovnu stratigrafiju i urbanu genezu našeg grada. Kuća se temelji na zaravnatoj stijeni prve stepenice dvorišta Principija, a njezin donji dio sagrađen je od ploča lastrikata i stupa koji je nosio trijem ove antičke gradnje, što nam svjedoči da je riječ o najstarijem urbanističkom sloju Rijeke Sv. Vida. Arheološka istraživanja u podrumu zgrade izveo je Hrvatski restauratorski zavod pod vodstvom arheologa Josipa Višnjića.
U raznovrsnom arheološkom materijalu pronađenom u gomili smeća u crnoj jami podno ove kuće nalazi se vrlo zanimljiv ostatak jednog gotičkog pećnjaka. Na njemu je prikazan Samson u borbi s lavom, u pseudo orijentalnoj nošnji, s turbanom, dugom raspuštenom kosom i brkovima.
Zanimljiv je i motiv koji uokviruje prikaz. Lijevo se u maloj edikuli nalazi stojeći nagi ženski lik, a s desne strane se vidi vrh edikule kao fijalica, gotički tornjić. Na vrhu pećnjaka se oko vertikalne šipke ovija neka tkanina.
Israhel van Meckenem 
Majstor E.S.
Motiv Samsona u borbi s lavom izrazito je popularan u srednjem vijeku. Prikazuju ga najpoznatiji njemački grafičari kao što su npr. majstor E.S i Israhel van Meckenem. A na keramičkim pećnjacima ovo je jedan od najučestalijih motiva, pogotovo u srednjovjekovnoj Ugarskoj. Popratni motiv su goli likovi Adama i Eve, kakve zatičemo u komparativnom materijalu koji će biti opisan u nastavku teksta.
Waldhausen 
Beč 
Varaždin
Riječki nalaz pripada skupini pećnjaka iz Beča, Waldhausena, Varaždina, Ružice i Budimpešte. Prema mađarskim stručnjacima oni pokazuju kulturne veze između Austrije i Mađarske u vrijeme oko smrti kralja Matijaša Korvina. Naš primjerak najsličniji je onom u Waldhausenu u Gornjoj Austriji, koji je pripadao peći koja se nalazila u augustinskom samostanu. Rekonstrukcija peći iz Waldhausena daje nam ideju kako je riječka peć mogla izgledati.
A ostaci peći koja se nalazila u stolnoj crkvi Sv. Stjepana u Beču, a danas su njezini pećnjaci rastepeni u Njemačkom narodnom muzeju u Nürnbergu i Metropoliten muzeju u New Yorku, svjedoči o njezinoj prekrasnoj polikromiji.
Nije potrebno previše mašte da se i naš primjerak poveže s augustincima jer je i u Rijeci postojao njihov samostan. A s druge strane s Gornjom Austrijom Rijeku veže i to što je zemaljski gospodar Krasa, kojemu je i ona pripadala, do 1468. godine bio iz roda Walsee, a obnašao je funkciju kapetana „ob der Enns“.
Ovakva peć mogla je krasiti tadašnji augustinski samostan ili kaštel u kojemu je obitavao riječki kapetan. Iako na prvi pogled skroman nalaz, on dodatno potvrđuje kulturne veze Rijeke i Hrvatskog primorja s umjetnički razvijenim područjima austrijskih i mađarskih zemalja.