Ovaj put ću iz prašine izvući priču o jednom arheološkom nalazu koji je između 1936 i 1939. godine završavao na stranicama dnevnog tiska, između kolumni o senzacijama i crne kronike. Pokušati ću interpretirati jednu seriju zbivanja o kojoj bi se danas mogao snimiti dokumentarni film. Ovaj tekst se temelji na javnosti malo poznatom stručnom članku poznatog zagrebačkog numizmatičara dr. Ivana Mirnika, koji je objavljen pod naslovom “Ostava iz Baške” u Izdanju Hrvatskog arheološkog društva sv. 13, 1989. godine, odnosno pripćenju na skupu hrvatskih arheologa koji je bio održan u Krku u rujnu 1985. godine. Krajem ljeta 2017. godine s uvaženim gospodinom Mirnikom proveo sam nekoliko sati u hladu kućice nedaleko uvale Črišnjeva. Taj razgovor me podsjetio na ovaj slučaj, priču o zakopanom blagu i njegovoj sudbini.
25. listopada 1936. god. don Vinko Premuda (tada župnik u Baški i muzejski povjerenik) piše kustosu zagrebačkog muzeja dr. Josipu Klemencu o nedavno otkopanom nalazu 67 komada teškog lijevanog brončanog novca ukupne težine više od 6 kilograma, kao i jednom velikom grumenu bronce teškom 1,65 kg. Radi pojašnjenja treba spomenuti da je riječ o lijevanom, a ne kovanom novcu, odnosno najstarijim primjercima novca lijevanog u kalupima, kojeg je proizvodio grad Rim, u razdoblju između 312. i 286. godine prije Krista. Ovaj veoma rijedak nalaz srodan je sadržajem zakopane skupine novca iz razdoblja rimske republike u Mazinu s druge strane Velebita, na japodskom području. Ovi primjerci lijevanog novca vrlo su krupni i teški. Najveću novčanu jedinicu čini as, koji je težak približno 270 grama, razmjerno su manje novčane jedinice, koje su zastupljene u ostavi iz Baške, semis, triens, kvadrans i sekstans.
Josip Klemenc požurio je u Bašku na sastanak u općinu radi dogovora o cijeni otkupa. Sastanku u općini prisustvovao je načelnik Baške Nikola Vukasović, zapisničar Mirko Čubranić, te nalaznik “blaga” Juraj Barbalić pok. Jura, (kbr. 249) te jedan od Jurjevih sinova Vinko Barbalić. U zapisniku piše da je novac iskopan dana 22. listopada 1936. god., tog dana je izvađeno 68 komada. Na stolu u općini je pobrojano 63 komada ukupne težine 8,46 kg., koji su spakirani i zapečaćeni, unatoč prosvjedu Vinka Barbalića kustos Klemenc je kutiju s novcem odnio u Zagreb. Nalazniku Jurju Barbaliću Klemenc je ostavio u vlasništvu 4 primjerka novca, a jedan primjerak je Jure darovao Viktoru Pajaliću.
28. listopada Klemenc je posjetio mjesto nalaza, malu parcelu omeđenu suhozidom, istočno od korita bujičnog potoka podno brijega Svetog Ivana, odnosno u neposrednoj blizine drugog zavoja u pravcu istoka ceste koja se uspinje prema groblju. Napominjem da se nešto niže, na terasama oko ruševne crkvice Sv.Kristofora nalaze ostatci davno prekopanih prapovijesnih, odnosno liburnskih grobova, liburnske naseobine bile su na Svetom Ivanu, gradini na Zakamu i Kricini blizu mora.
Direktor muzeja u Zagrebu, dr. Viktor Hoffiller, pregledom novca posumnjao je u njegovu autentičnost. Pozvao je više stručnjaka iz Beča, koji su poput Benka Horvata, tada najvećeg numizmatičnog stručnjaka, izrazili ozbiljnu sumnju, te smatrali da je riječ o običnom pokušaju prijevare. Navodno su novci bili u različitom stanju patine, imali su tragove dviju vrsta zemlje i smrdjeli su na amonijak. O ostavi su pisale čak i tadašnje beogradske tiskovine Vreme i Politika.
Ipak, muzej je tražio od Banovine određena sredstva za otkup, odnosno nudio je deset tisuća dinara. Barbalić je tražio enormnu svotu od trideset tisuća dinara. Barbalići su pod pritiskom zainteresiranih kolekcionara, ali i sami pokušavaju na sve strane unovčiti nalaz. Očito su dio novca zadržali za sebe odnosno nisu prijavili, jer se u studenom 1936 u Arheološkom muzeju u Splitu našao jedan od sinova, Juraj Barbalić mlađi, koji je ondje nudio novce na prodaju. Međutim, direktor splitskog muzeja Mihovil Abramić (koji je gle čuda usput bio i rođak Barbalićev) obavještava direktora zagrebačkog muzeja da je unatoč priči o falsifikatu otkupio 5 komada novca koje je Jure imao sa sobom.
14. studenog 1936. god. Abramić obavještava direktora Hoffillera u Zagrebu da je opet kod njega bio mlađi Jure, s pričom da je otac dalje kopao i našao još dvadesetak komada. Tada su Abramić i splitski nadbiskup Klement Bonefačić savjetovali obitelj Barbalić da sve predaju Zagrebu. 5. prosinca 1936. u općini Baška primljeno je još 26 komada novca, koji su otpremljeni u Zagreb. U međuvremenu su Barbalići nudili novce, čiji konačni broj nikad nećemo saznati, pa znamo da zagrebački sakupljač Alfred pl. Makanec od njih kupio tri komada, iako su oni to negirali. Barbalići su tvrdili da je za novce zainteresiran muzej kneza Pavla u Beogradu. Iz Beograda su negirali objede Barbalićevih.
Ovaj niz mutnih i neiskrenih iskaza navodnih nalaznika i igre oko negiranja autetičnosti, u kojoj su ipak pojedini muzeji i sakupljači uzimali dijelove ostave za svoje zbirke, imao je za posljedicu pokretanje sudskog postupka. Banska uprava izdaje nalog za gonjenje Jurja Barbalića zbog krivičnog djela prijevare. Nalogom suda, zagrebački muzej šalje 21. prosinca 1937. godine 90 komada novca sreskom sudu u Krku, kao “corpus delicti” na suđenju Barbaliću. Na suđenju je protiv Barbalića svjedočio i direktor muzeja V. Hoffiller.
Što se zbilo s predmetima nakon suđenja?
Dana 9. lipnja 1938. god. Okružni sud u Sušaku obustavlja postupak protiv Jurja Barbalića. Novac nikad nije vraćen u Arheološki muzej u Zagrebu. Navodno je ostao u sefu suda. Došao je Drugi svjetski rat, Krk su okupirali Talijani, pa Nijemci, stiglo je oslobođenje. U tom kaosu 90 komada vrijednog novca je nestalo. Dio nalaza očito je ostao u privatnim rukama, 3 primjerka su i danas izložena u sklopu numizmatičke zbirke Franjevačkog samostana na Košljunu. Nisam još doznao kako i kada su dospjeli na Košljun, jer je muzej na Košljunu stvaran desetljećima, od kraja 19. stoljeća, a najviše kasnije zaslugom vrijednog fra Španjola.
No tu priči nije kraj. Talijanski numizmatičar G. Gorini imao je priliku u Italiji vidjeti 8 komada novca iz ostave u Baški. On tvrdi da je dio novca bio iskopan još oko 1920. godine, a dio koji je završio u Italiji navodno je iskopan u ljetu 1969. godine, kako on piše, na mjestu iznad Baške s kojeg puca pogled na more.
Na kraju ipak se vratimo u Srbiju. 2006. godine tiskan je opsežan katalog zbirki rimskog republikanskog novca koji se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu i Univerzitetskoj knjižnici. Gle čuda, njihov katalog počinje s fotografijama i opisima 27 komada lijevanog brončanog novca iz ostave u Baški. To su najstariji primjerci koje oni u muzeju posjeduju. Oni su darovani muzeju od dvije različite osobe, najprije je 19 komada darovao 1957. godine Dragutin Tancabelić, tada pomoćnik upravitelja bolnice u Pančevu. Potom je još 8 primjeraka darovao 1958 i 1960 Nikola Dikić iz Pančeva. Oni su predali i jedan amorfni grumen bronce.
Kolege koji su objavili novce ističu da postoji i danas prijepor oko autentičnosti nalaza, on se može riješiti samo vrlo sofisticiranom laboratorijskom analizom. Ipak, vrlo vjerojatno se radi o originalnim primjercima, što potvrđuju i nalazi amorfnog grumenja, tipičnih za ostave blaga putujućih ljevača. Drugo je pitanje petljanja i mutnih poslova nalaznika, koji su u nekoliko navrata možda iskopavali i iznova zatrpavali iste ostavu radi dobivanja bolje cijene. Na kraju, Arheološki muzej nema predmete već samo arhivske spise, a za nas ovom prigodom je važna samo činjenica da se tri primjerka čuvaju na Košljunu.
Najveći primjerak ima na aversu prikaz bradatog božanstva Janusa (dvoglavi lik), a na reversu pramac ratnog broda. Drugi primjerak ima na aversu lik glave Herakla, a treći prikaz glave Minerve koja na glavi ima grčku kacigu.
Toliko o ovom malom arheološkom krimiću iz prošlosti Baške.
Ranko Starac, Krčki Val, 2018