Nikola Jurišić, vojskovođa i diplomat postao je 20.ožujka 1528. RIJEČKI KAPETAN.
Po Nikoli Jurišiću, nazvana je jedna od glavnih ulica u Zagrebu – dok Rijeka ne pamti svoga najvažnijeg kapetana.
Zašto najvažnijeg? Jer je u njegovo doba Rijeka dobila Statut i prvu (glagoljsku) tiskaru biskupa Šimuna Kožičića Benje.
Između 1522. i 1526. stekao je vitešku čast. God. 1526. Ferdinand ga je imenovao vrhovnim kapetanom za borbu protiv Turaka (supremus capitaneus, Veldhauptmann unseres Kriegsfolks wider Turken), čime je postao zapovjednikom habsburške vojske u Hrvatskoj. Titulu kapetana Rijeke nosio je od 1528. do 1534. U doba njegove vladavine, u Rijeku se sklonio biskup Šimun Kožičić Benja (Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh, pisao je 1530.)
Prije ljeta 1532. imenovan je i kapetanom grada Kőszega u Ugarskoj. Turska je vojska tijekom pohoda na Ugarsku i Austriju opsjedala 6–30. kolovoza 1532. Kőszeg, koji se nalazio na njezinu putu prema Beču. Malobrojni su branitelji (prema većini autora njih 700) uz velike gubitke uspjeli obraniti grad od višestruko brojnije turske vojske kojom su zapovijedali veliki vezir Ibrahim i Sulejman I. Opsada je okončana dogovorom između Jurišića i Ibrahima po kojem je na zidinama grada istaknuta turska zastava kao znak tobožnje predaje. Sulejman I. je nakon neuspjeha kraj Kőszega odustao od pohoda na Beč i počeo se povlačiti prema Beogradu. Ferdinand I. dodijelio je Jurišiću za nagradu vlastelinstvo Kőszeg, 8000 forinta i barunski naslov.
“Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji.”
Foto: Ante Španić
Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:
“Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši.”
Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je sultan Sulejman I. ludovao od bijesa i muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati te se moliti sv. Martinu, a umjesto da uđu u grad Turci su počeli bježati. Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mačem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišić u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.
Sam Nikola Jurišić napisao je Ferdinandu kasnije:
“Moj puščani prah bio je već posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, već je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti.” 30. kolovoza 1532. razočarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg.
Na slavonskim je saborima u Dubravi i Križevcima 1537–38. bio kraljev zastupnik. Od 1537. spominje se kao kraljevski savjetnik i komornik. Nakon neuspjeha I. Katzianera u pohodu na turska uporišta u Slavoniji 1537, J. je imenovan vrhovnim kapetanom Slavonije i Donje Austrije, a od 1540. zemaljski je kapetan Kranjske.
Rijeka se treba sjetiti svog slavnog kapetana.
Vedrana Spadoni