Dr. Ante Starčević, rođen je u Gospiću 23. svibnja 1823. a preminuo u Zagrebu 28. veljače 1896. Antun Gustav Matoš Starome je posvetio mnogo svojih osvrta u raznim zapisima, a možda je najbolji ovaj povodom objave knjige don Kerubina Šegvića Dr. Ante Starčević: njegov život i njegova djela, Zagreb, 1911. Uzgred, s grožnjom pripominjem da je Kerubin Šegvić uhićen od strane komunističke vlasti, osuđen i strijeljan sa još 32 uhićenika 30. lipnja 1945. u 78. godini života.
Dr. ANTE STARČEVIĆ
Noć je tamna, svugdje vlada tmina,
Nije glasa jošte danu bjelom,
S ovaj i s taj kraj tvojih planina
Sve još stenje pod maglom debelom…
(A. S.)
Naše savremeno lutanje u najživotnijim pitanjima javnosti dolazi i otud što nisu još dosele prodiskutovane i ocijenjene misli i struje što vladaju Hrvatskom tamo od 1848. Ne poznamo sebe jer ne poznamo naših otaca i vođa. Dok dostojne literarne povijesti i nemamo, dok su jedva nekako ocijenjeni i poznati Vraz i Preradović, političke moderne literature gotovo i nemamo, a ono malo što imamo, stvori ona pravaška starija generacija koju i danas sistematski ignorira slavosrpska pasmina što i sada kao sužanjska većina mrzi svaki pokušaj hrvatskog oslobođenja. Tako se događa te »inteligenti«, perući si familijarno zube sa Mancom, Mazzinijem, Havličekom, Hercenom (i Masarykom), govoreći kolegijalno o Bismarcku, Kierkegaardu i Castelaru, nemaju ni pojma o našim znamenitim ljudima. Starčevića je npr. u novije doba grdila cijela legija »naprednih« žutokljunaca a da ga nije čitala. Zato ga je i grdila.
Gosp. K. Šegvić, jedan od najboljih naših publicista, izdao je evo djelo o A. Starčeviću koje bi bilo znamenito i onda da nije tako savjesno i tako potpuno. Jer, Starčević je tako velik čovjek da bi bili zahvalni i onome tko bi nam o njemu dao površniju i bljeđu sliku od ove koja nije samo refleks života jednog velikana, već odraz muka cijelog jednog naroda. Ta biografija je životopis nove Hrvatske, njena povijest od ilirizma do najnovijeg vremena, životopis one Hrvatske kojoj je Stari u časovima znao biti jedini predstavnik. U teškim momentima jedini pravi svjesni Hrvat bijaše Stari i zato je on nama isto što nam je zemlja naša, narod naš, riječ naša, naše pravo: on je naša trobojnica!
Napisati potpuno djelo o takvu čovjeku mogao bi samo muž velik kao on. Cijeli viši ljudski život bio bi nuždan da se tačno ocijeni i opiše taj heroizam jednog života. Stari govoraše sedam jezika. Bijaše pjesnik, satirik, filolog, teolog, pravnik, diplomat, humanist, agitator, publicist, moralist, filozof, govornik i popularizator. Pol vijeka je on najbolja i najčišća misao u Hrvatskoj. K. Šegvić zadržao se najviše kod najglavnijega, kod Starčevića pravaša, ne ulazeći iz delikatnosti ni ovdje u kritiku protivnih struja i ostavljajući to budućnosti. Uzme li se da je vrijedni pisac morao proučiti gotovo sve naše novine od ilirizma pa do najnovijeg vremena, da je morao skupljati masu nenapisanih podataka, da se u svom radu ne mogaše koristiti nikakvim sličnim djelom, moramo se zahvalno diviti tome trudu novinara-uvodničara, kojemu taj silni posao bijaše sporedan, priznajući mu da je podigao Starome prvi veliki literarni spomenik.
Banovina neće nikada zaboraviti da Dalmatinac napisa prvu potpunu monografiju o ocu hrvatskog nacionalizma i pravaške misli. Knjiga je posvećena Starčevićevom sinovcu dru Mili, današnjem vođi i spasitelju njegove stranke. Što namjeravaše Kumičić, izvrši rodoljub svećenik, odgojen kao i Stari u strogoj školi starohrvatske misli i klasične kulture.
Djetinjstvo u kršnoj Lici, pop Šime, gimnazija, dobrota biskupa Ožegovića, đakovanje u Zagrebu i upoznavanje s ocem i sinom Kvaternikom. Bogoslovija u Budimpešti, živo sudjelovanje u ilirskom pokretu. »Tu skupštine, tu sastanci, tu pravdanja, tučnje, kortešacije, pjevanje i piskaranja…« U 22. godini malo te i Stari ne postade srpanjskom žrtvom. 1844. pjeva Podrtini Solina kao V. A. Rastevčić, pa onda pjesme San i Istina, Ličanin Zori dalmatinskoj (1846) i Odziv od Velebita, pozdravljajući zanosno 1848. slobodu i Jelačića. Napisa i dvije ljubavne pjesme. Dubrovački i narodni ton mu ne uspijeva lošije no Mažuraniću. Grozni događaj, Filip Baričević i odricanje svećeničkog stališa. Uzaludno nastojanje oko profesorata na zagrebačkoj akademiji. Strašna razočaranja apsolutizma kojemu služi i Strossmayer (afera Botić). 1853. je Stari tajnik Matice i marljivi urednik Nevena, pošto je Mažuranić bacio u verige Filipovića i Bogovića. 1852. prva polemika proti Srbima, koje stvara apsolutizam. U groznici, olovkom na koljenu u krevetu, prijevod Anakreontovih pjesama i taj prijevod propada mržnjom Vebera, Kurelčevog dušmanina i slavosrba. Stari piše hrvatsku gramatiku, prevodi dva, a piše tri igrokaza. Za Akademiju priređuje Razvod istrijanski (štampan u Arhivu).
Iza Listopadske diplome radi u Pozoru. 1861, iza uskrsnulih županija, veliki bilježnik županije riječke, doživljujući otimačinu Međimurja (17. siječnja 1861). Njegova Predstavka riječke županije je prvi temelj pravaškom programu. Iza Veljačkog patenta redigira znameniti zapisnik iste županije i na velikom saboru 1861. iznosi u Kvaternikovom prijedlogu sa drugom prve pravaške misli, tumačeći ih u sjajnom govoru 4. VI. (1861) i iznoseći kasnije program u adresi. 1862. nova Predstavka i otpuštenje od službe. Schmerling; progoni i (1863) mjesec dana u lancima. Mameluci i janjičari, Belcredi, federalizam i govor Staroga 27. I. 1866. Narodnjaci sa Račkim priznaju nesamostalnost Hrvatske i Stari od bola posijedi za jednu noć. 1866. nenadani povratak Kvaternikov. 1867. priznaje saborska većina novu narodnost – Srbe. Prva pravaška publikacija Hrvat pomoću dra Matoka. Na vladu dolazi Rauch. Iza kraljevog peštanskog krunisanja organizacija Stranke prava. Rad u Zvekanu. Osnivanje Hrvatske pod urednikom Bachom. Rauch nuđa Starome sjajno mjesto i bude odbijen. Kampanja Zatočnika proti Rauchu. Afera David Starčević-Jagić-Bratelj. Barčićeva talijanska Riječ domoljuba. Hohenwart. Rakovička pogibija i užasni progoni. Stari u tamnici. Živković proglasuje pravaše izvan zakona, pokreće Srbobran i odlazak Staroga na Rijeku. Ladislav Pejačević, nemiri zbog grbova, Ramberg, pa Khuen 1883. Kod izbora 1884. prodre tridesetak pravaša. Khuen izbačen iz sabora 5. listopada 1885. Kršnjavijeva i Rubidova zakletva na sudu… Robija D. Starčevića, G. Tuškana i Geržanića. Progoni, krvavi izbori. Pravaško slavlje u Makarskoj (1890) i na zagrebačkoj izložbi (1891). Ivan Prodan i A. Dean. Pismo Staroga Banffyju i pismo L. Millevoyea Staromu. Ujedinjena opozicija 1893. Sastanak Starčevićev i Strossmayerov u Krapini. Stranačke krize i istupi. 26. lipnja 1895. ulazak Staroga u Dom. Bolest. Smrt.
To bi bila biografska okosnica te rijetke knjige. Napisana za najširu upotrebu, pisana je za moj ukus jezikom i stilom odviše novinarskim. Pošto je Šegvić pravaš starog kova, govori o Starome više kao apologista no kao kritičar. Njegovi članci su mu »prava rijetkost u svjetskoj literaturi«, a on mu nije samo najveći nego i najgenijalniji Hrvat 19. vijeka, što može vrijediti tek za politiku. Šegvić piše »laglji« (lakši), »zimnica« (groznica), »bilo je za zdvojiti« itd. Šteta što u djelu nema potpune bibliografije Starčevićevih djela. Tako se ne spominje da je Stari sastavio i krasno ispunio Hervatski kalendar za prostu godinu 1858. Tu ima divnih aforizama moralnog i povjesničkog sadržaja i misli kao: »Lep glas u tmini dobiva vlastitu sjajnost.« Tu je i lijepa đačka humoreska Uputa.
Besmrtna je Starčevićeva zasluga što je u ilirizmu uskrisio i od slavosrpštine sačuvao ime hrvatsko. On je otac našeg nacionalizma. Njegove pravaške misli primiše i druge stranke. Tomašićeva Pacta pi-sana su u Starčevićevu duhu. Dok su Gaju bili temelj našoj »ilirskoj« narodnosti Srbi, Stari je propovijedao sasvim naravnu istinu da su temelj našoj hrvatskoj narodnosti – Hrvati. Dok je ondašnjim kao i današnjim realistima bila Hrvatska – utopija, a Jugoslavija – realnost, Stari je mislio sa događajima obratno. U Austriji je vidio kao u ofici-jelnoj Rusiji negaciju samog principa narodnosti u korist nenarodnog legitimizma.
Interesi Hrvatske su mu oprečni s interesima ostalih austrijskih narodnosti. U kasnijim obzorašima brzo vidje rušitelje mađarona, da oni to budu. U slučaju gaženja zakona odozgo davaše narodu pravo na revoluciju.
Ante Starčević je tip prijelaznog vremena. Duhovni sin utopističke, veledušne god. 1848, ima mnogo onodobne doktrinarne natruhe. I za ovaj veliki duh bijaše skok iz kmetske, patrijarhalne Hrvatske u moderno doba, prenagao. Tacit mu je bliži od važnih modernih duhova. Neke nove struje je hotimice ignorovao. Moralističkoj njegovoj politici vrlo je srodan Rousseau, kao i on dušmanin koruptivnog momenta u civilizaciji. Ženevca rado citira, a njegov igrokaz Seoski prorok nosi isti naslov kao opera Devin du Village. Kako se i Stari razvijao, njegovo shvaćanje našeg nacionalizma nije sasvim jasno definirano. Hrvati su u stvari kod njega sad isto ono što Gajevi Iliri, tj. Hrvati su – Jugoslaveni, svi Jugoslaveni su Hrvati, sada pako samo oni Jugoslaveni što ulaze u područje zemalja hrvatskog prava (?). Rasni, plemenski i politički, državopravni momenat nisu rijetko amalgamirani u toj nacionali-stičkoj misli. U tome pitanju govori sada kao Gobineau i Gumplowicz, sada kao Renan, pa identifikatori državne i narodne misli. U ocjeni osobe obožavanog Napoleona III. i njegove politike se očito prevario. Kao pravi Rimljanin, »ultimus Romanorum«, preziraše nepravedno grčku kulturu i sav helenizam. Kao pravi stoik i etičar precjenjivaše moć morala u politici, okrutnoj igri interesa, potcjenjujući moć i ulogu novca i ekonomskih sila u vremenu kada te sile stvoriše socijalizam i socijalnu, nenacionalnu politiku. Dobar kršćanin, znao se je i više no slobodoumnički, onako a la Diderot izraziti o svećenicima, uznoseći poganski, rimski ljudski ideal i humanizam (u Pasmini slavosrpskoj) nad samo kršćanstvo. Nijemce je nepravedno omalovažavao kao i metafiziku njihovu. Pišući ožeto i sentenciozno kao njegov Tacit, zna biti taman i nejasan kao taj osvetnik rimskog poniženog ponosa.
No sve su to sjene prave veličine. Stari nije samo najveći Hrvat prošlog vijeka, najveći naš rodoljub. On je i dosele najjači naš mislilac i najbolji publicista. Šta je hvaljeni Miškatovićev stil prama tome slogu, slogu Tacita, Condorceta i Machiavellija u čistom hrvatskom izrazu! Taj stil spaja najveću plastičnost sa najapstraktnijom misaonošću, najviše stvarnosti u najmanje riječi, podsjećajući u Pismima Mađarolaca na čuvena Juniusova Pisma, na sjajne napadaje J. P. Couriera i na snagu Lutherovu. Sada nam je evo poznat Stari kao političar, ali o Starome kao učenjaku, o Starome kao prvom satiriku, moralistu i literatu hrvatskom treba još napisati – ne jednu knjigu!
Jest, klasik, klasik je on bio ne samo naobrazbom, stilom, mišljenjem i simpatijama, već i životom svojim, životom Pitagore, Sokrata i Marka Aurelija. »Niti sam kada svoju riječ pogazio, niti ću ju pogaziti!« – reče, i tko to smjede za sebe reći od poznatih Hrvata? Taj velikan ne pristaje u biografije modernih političara. On je za Plutarha. Njegovo je mjesto pored Epaminonde i pobijeđenog Hanibala. Među nama, u vremenu očajanja, sumnje, pokvarenosti i ropstva pokazao je što može samac, što može pojedinac usuprot sirotinji i svim zaprekama, kad je junak, kad ne pozna straha, kada je značajnik i kada služi samo idealu, samo narodu svome! Vele da nema više svetaca, a među nama življaše Vođa sa dušom Djevice Orleanske i s umom enciklopedista, kojega Hrvatska zasluži više no on nje!
objavljeno u „Hrvatskoj slobodi” , br. 42, str. 1-2, 1911.
Siniša Posarić
