VI. Beograd, 10. ožujka

Prof. Igor Žic

Današnju političku atmosferu u Srbiji označuje strah pred Hrvatima. Taj strah pred Hrvatima pobjeđivao je uz ostale zloupotrebe na izborima od 8. veljače. Da dokumentiramo: u Rači su održavali svoje izborne skupštine radikali i republikanci. Seljaci su oduševljeno slušali republikanske govornike, a hladno primali radikalske. Rezultat: na dan izbora svi su glasovali za radikale.

Jednako je bio slučaj i u ostalim mjestima. Srpski republikanci vele, da tako velikih i brojno posjećenih republikanskih skupština u Srbiji još nije bilo. Sa svim tim, seljaci su glasovali za radikale, u najboljem slučaju za demokrate.

Strah pred Hrvatima, strah pred Stjepanom Radićem, to je bilo ono jako psihološko oružje Pašićeve izborne politike, što je radikale u Srbiji uspelo na dominantan položaj. Jer ako svi oni fantastični dokumenti o Stjepanu Radiću nisu mogli pokolebati ni jednog hrvatskog birača, u Srbiji je Pašić osvajao pozicije s vješto i genijalno insceniranom novinskom kampanjom, čiji je glavni cilj bio, da se u široke narodne mase Srbije ulije strah pred Hrvatima. Svi socijalni, ekonomski i moralni problemi bili su potisnuti u pozadinu. Propovjednici jednog boljeg društva, jedne pravednije socijalne i državne zajednice bili su nemoćni u borbi sa stranačkom figurom Nikole Pašića, koja je onog momenta predstavljala zaštitnika ugroženog srpstva.

Najfantastičnije glasine kolale su uoči izbora po Srbiji. Zagreb je bio prikazan kao podzemlje neke tajne urotničke habsburške zavjere. U toj cijeloj stvari odigrala je srbijanska štampa zločinačku ulogu. U Hrvatsku su odaslani posebni izvjestitelji s instrukcijama samog Ninčića, ne da izvješćuju o činjenicama, nego da kroz novine prave u Srbiji veliku paniku. Jedan takav dopisnik, kojeg inače u Beogradu ne smatraju ozbiljno, pisao je čitave romane, podražavao do maksimuma strasti srpski šovinistički orgazam, jer samo tako, u toj paničnoj atmosferi pred imaginarnim hrvatskim utvarama mogli su da pobjeđuju ljudi koje bi, recimo, Srbija u drugim prilikama morala prisiliti na potpuno povlačenje iz političkog života.

Nikola Pašić

A Nikola Pašić, taj kolosalni politički maher i poznavalac političke režije, jedna žilava energija, poznaje odlično svoju Srbiju, slabe strane njenog života i ljudsku slabost pojedinaca. Za tog čovjeka, koji jedva pokreće svoju staračku pojavu, vele da ne puši i ne pije crne kave, da se hrani mlijekom i radi od jutra do mraka, što je, ako je to točno, interesantna crta ovog političara, koja bi nam uz činjenicu, da on nije čisti srbijanski tip, već mješavina balkanskih mentaliteta, mogla objasniti svu moć koju on vrši u srbijanskom javnom životu već dugi niz godina.

Interesantna teorija Guglielma Ferrera, po kojoj u jednom narodu dolaze do presudnog izražaja samo one ličnosti koje posjeduju karakterne i psihološke osobine protivne suštini naroda, u kojoj se kreću, kao Bismarck u Njemačkoj, Parnell u Irskoj i Cavour u Italiji, mogla bi se možda primijeniti i na Nikolu Pašića, koji još i danas ne zna pravo srpski govoriti i koji je spojio u sebi sve mentalitete nečistog i nepročišćenog Balkana.

Između Clemenceau-a i Pašića postoji ne samo slična konstrukcija mozga, već i sličnost u fiziološkoj otpornosti. I jedan i drugi započeli su svoju političku karijeru kao  revolucionari, i jedan i drugi igrali su presudne političke uloge u svojim zemljama. Obojica starci na završetku rata, sačuvali su istrajnost živaca u atmosferi potpune raskidanosti nerava. Clemenceau dobiva nekoliko hitaca u glavu, ali on se ne ruši i s kuglama u glavi daje posljednju bitku svoje političke koncepcije, nacionalističke, nasilne, hegemonističke.

Nikola Pašić, s druge strane, ne vodi u vlastitoj stranci borbu s pigmejima. Uspijeva da obori najjaču figuru radikalne stranke Stojana Protića i tako nizom dalje do Nastasa Petrovića, koji također nije mačji kašalj, u jednoj političkoj borbi.

Služi se svim sredstvima, s ljudskim slabostima, najnižim nagonima ljudskim, pomućenim psihologijama masa i nije teško onda shvatiti, da je u današnjoj političkoj atmosferi Srbije mogao da izađe kao triumfator. Govori se mnogo o sukobu u radikalnoj stranci, o liniji Ljube Jovanovića i o nekim novim pojavama, ali za sada nije vjerojatno da će netko imati kuražu da istupi protiv Nikole Pašića, koji je danas postao svetačka ikona velikosrpskih aspiracija. Jer je Nikola Pašić ono što nedostaje mnogim političarima, a to je čovjek akcije. Ljuba Jovanović je Evropejac i kontemplator, koji rezignira superiornošću svoje kulture. Nikola Pašić je sirova balkanska energija s moćnim oružjem lukavosti i prepredenosti i njegov diplomatski talenat nije u onome što radi, već u tome što šuti i ne zaboravlja.

Milan Stojadinović 1888-1961

Priča se, da je Stojadinović u vrijeme Protićevog istupa u radikalnoj stranci poručio ovome preko jednog prijatelja: Reci čiči, da sam i ja uz njega. Ali, kada je trebao biti uz Protića, onda je jedini ostao Momčilo Ivanić. Niko se nije ufao ići protiv Pašića.

I sada, kada nesumnjivo postoji u radikalnoj stranci struja koja politički malo dublje misli i čiji je još neizražen predstavnik Ljuba Jovanović, Nikola Pašić je darom genijalnog režisera posegnu u bogatu garderobu radikalne stranke i izvukao iz nje jednu lutku, pošto je prethodno obrisao sa nje prah dvadesetogodišnje zaboravi. Ta lutka, ta nova kreacija Nikole Pašića, to je Ljuba Živković.

Igor Žic