Ljubaznošću gospodina Darka Žubrinića saznao sam podatak da je aukcijska kuća Christie’s ponudila na prodaju dva lista iz statuta Bratovštine Sv. Marije Goričke iz Batomlja kod Baške na otoku Krku (https://www.christies.com/lotfinder/Lot/statutes-or-rules-of-association-of-a-6217465-details.aspx). U međuvremenu ga je i prodala, postignuvši cijenu od 12.500,00 GBP (oko 111.000,00 kn), o čemu je nedavno pisala Bruna Matičić u Novom listu (http://novilist.hr/Kultura/Ostalo/Batomaljske-glagoljske-listine-prodane-nepoznatom-kolekcionaru-za-12.500-funti). O ovom statutu i njegovoj sudbini pisao je i Darko Žubrinić na svojim internetskim stranicama (http://www.croatianhistory.net/etf/norway.html) gdje je pružio najbitnije podatke o ovom kulturnom dobru koje je u jednom trenutku rasparčano i raspršeno na više imatelja. Žubrinićevom zaslugom utvrđeni su i svi današnji imatelji. Među zadnjim objavama batomaljskog statuta nalazi se kratka skeda Sanje Zubčić unutar knjige „Krčka kulturna baština“, objavljene 2018. godine od nakladnika Glosa d.o.o. iz Rijeke. Ista autorica osvrće se i na jezik statuta (O Statutu bratovštine Majke Božje Goričke iz 1425. godine i njegovu jeziku // Od fonologije do leksikologije. Zbornik u čast Mariji Turk / Stolac, Diana (ur.). Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci, 2018. str. 413-414.).
Bratovština Sv. Marije Goričke jedna je od tri najznačajnije bašćanske bratovštine, uz onu Sv. Duha i Sv. Ivana. O samoj bratovštini može se na „međumrežju“ pronaći mnoštvo podataka, no često upitne vjerodostojnosti. Sam statut višestruko je objavljivan. Prvi ga spominje Ivan Milčetić (Prilozi za literaturu hrvatskih glagoljskih spomenika: II. Zakon brašćine svetoga duha u Baški, Starine, XXV, 1892., str. 138-151.). No ovaj autor ga krivo pripisuje bratovštini Sv. Duha. Zatim o njemu piše i Mato Polonijo u Bogoslovskoj smotri 1935. godine (dostupno na: https://hrcak.srce.hr/43158 ), koji ispravlja krive Milčetićeve navode smatrajući kako se radi o Statutu bratovštine Sv. Marije Goričke te ga datira u 1425. godinu. No iako je Polonijo u pravu što se tiče imena statuta, tj. činjenice kojoj je bratovštini pripadao ne slažemo se s njegovom datacijom, već se priklanjamo Milčetiću koji ga datira prije 1424. te smatramo kako je ova godina terminus ante quem nastanka statuta. Iz jednostavnog razloga jer je Doroteja, žena Nikole IV. preminula navedene godine, te se ne bi mogla nalaziti upisana u Statutu mlađem od godine svoje smrti. To znači da bi godina nastanka statuta mogla biti i ranija. Godina 1405. u kojoj su se Nikola IV. i Doroteja oženili je terminus post quem za nastanak statuta. Datiranje u razdoblje od 1405. do 1424. potvrđuje nam kako je Statut bratovštine Sv. Marije goričke najstariji hrvatski statut pisan glagoljicom na hrvatskom jeziku.
Osim ove činjenice statut se ističe i time što su u njemu kao članovi bratovštine, tj. njezini patroni, navedeni članovi obitelji Frankopan: knez Nikola IV. Frankopan (kasniji hrvatsko-dalmatinski ban) i njegova žena Doroteja Gorjanski, te njihov sin Ivan VII. sa suprugom Elizabetom Morosini. Dapače, Nikola je osobno utemeljitelj ove bratovštine. Upravo se on prvi od svoje obitelji 1428. godine naziva Frankopanom, pozivajući se na antičko podrijetlo iz roda rimskih Anicija. Dvije godine kasnije papa Martin V. potvrđuje mu srodstvo s ovom obitelji i dodjeljuje novi obiteljski grb s dva lava koji lome kruh. Nikola je posljednji od krčkih knezova koji je uspio objediniti sve obiteljske posjede. Nakon njega loza se dijeli na osam grana te postepeno moć Frankopana slabi. U Statutu se nalazi upisan i Ivan Frankopan i njegova žena Elizabeta. Sanja Zubčić je ispravno primijetila da je ovaj upis pisan drugačijim rukopisom, što nam potvrđuje da je mlađi. Ovo su važni podaci iz kojih se može zaključiti da ne može biti riječi o Ivanu VI. On je bio oženjen za Katarinu Nelipčić. Za Elizabetu (Morosini) bio je oženjen Ivan VII., Nikolin mlađi sin. No za nju se oženio tek 1454. godine. Ovaj upis potvrđuje nam još jednu stvar, a to je da je stranica na kojoj je zapisan posljednja stranica statuta, te da ne postoji pretpostavljena stranica na kojoj se nalazio popis članova bratovštine.
Zanimljiva je i sudbina ovog rukopisa. Krajem 19. st. nalazio se u vlasništvu popa Vinka Premude koji ga je ustupio Ivanu Milčetiću. Potonji ga objavljuje 1892. godine u Starinama. Na stranicama Christie’sa može se pratiti trag od posljednjeg imatelja, norveškog kolekcionara Schøyena, do beogradskog antikvara Predraga Milovanovića, vlasnika antikvarijata Orfelin u Beogradu. Bilo bi korisno istražiti gdje i kako je on došao do njega. Prema podacima sa Žubrinićevih stranica može se pretpostaviti da se u Beogradu nalazi još jedan neprodani list statuta, kao i da se jedan list nalazi u Zagrebu, kod privatnog kolekcionara Damira Salopeka. Nažalost, mogućnost otkupa nedavno prodanih listova nepoznatom kolekcionaru, a za koje smo imali informacije da se nalaze u Schøyenovoj kolekciji, otišla je u nepovrat. Nadam se da ću ovom objavom potaknuti neke od hrvatskih institucija kojima je to u nadležnosti da otkupe barem preostale listove ovog jedinstvenog glagoljaškog spomenika.