Recentna zbivanja oko projekta izgradnje Islamskog centra nude velike mogućnosti iščitavanja društvene zbilje, i to na više razina. Međutim, onaj dio zbilje koji mene kao povjesničara umjetnosti zanima, potaknut je na reagiranje izjavom našeg arhitekta Saše Randića: …ali smatram da je loše da direktnu narudžbu za takav projekt dobiva kipar, a ne arhitekt, po mom mišljenju to je krajnji apsurd.
Ne bi bilo teško braniti Džamonju: jer se kipari i arhitekti (svaki na svoj način) bave jednim te istim – prostorom, jer bi arhitektima u takvoj čistoj, »aseptičnoj situaciji« bilo – eo ipso – zabranjeno promišljati i graditi spomenike – javnu plastiku, jer će se jedan takav znak u prostoru kao što je Islamski centar prepoznavati i doživljavati prvenstveno kao oblik i simbol, a tek naknadno kao funkcija, rastao on iznutra prema van ili obrnuto – svejedno, jer je specifična težina Džamonjine kreativnosti »nešto malo veća« od specifične težine svih prijavljenih na natječaj, jer…
Ne želim, dakle, reagirati »za« ili »protiv« Džamonjinog rješenja, već ukazati na korijen problema koji je nastao u onom istom trenutku kada u ocjenjivački sud javnog Natječaja za izradu projekta Islamskog centra u Rijeci nije uključen niti jedan povjesničar umjetnosti/likovni kritičar, tj. kritičar arhitekture. Recentna zbivanja koja su urodila osnivanjem Hrvatske komore arhitekata kao pozitivom koja bi trebala unijeti reda u prostor, izrodila su nakaradnu praksu da zadnjih godina arhitekti biraju arhitekte.
Možemo se prisjetiti posljednjeg Zagrebačkog salona (36.) koji je bio posvećen arhitekturi (2000.) i skandala pri dodjeli nagrada, jer su u ocjenjivačkom sudu sjedili sami arhitekti, zatim velikog broja javnih natječaja po cijeloj Hrvatskoj, s po kojim »alibi« povjesničarom umjetnosti, uz arhitekte i političare, ili višegodišnje prakse predstavljanja hrvatske arhitekture u inozemstvu s arhitektima kao izbornicima.
Kao što se isto ne može objašnjavati istim, tako su i arhitekti, odabirom svog zanimanja, dakle svojom vokacijom, a naknadno i edukacijom, pripremljeni prvenstveno za kreativan rad, dok se nasuprot tome, povjesničari umjetnosti već u fazi školovanja pripremaju za teoriju i praksu vrednovanja, a što kasnije potvrđuje i njihov rad. Arhitekt u ocjenjivačkom sudu koji ocjenjuje arhitekturu misli, djeluje i u potpunosti funkcionira kao arhitekt – netko čiji su vrijednosni parametri podešeni na blizinu vlastitog kreativnog radijusa i idioma. Zbog toga i toliko česti i jaki sukobi unutar strukovnih institucija arhitekata koji (sukobi) opet p(r)okazuju postojanje jakih (i gotovo isključivih) interesnih grupa, a što se definitivno negativno odražava kako na praksu građenja, tako i na prezentacijsku praksu hrvatske arhitekture.
Ubikacija interesa (novac, moć, utjecaj) koji arhitekti po naravi stvari imaju (i koji je u postsocijalizmu legitimna kategorija), čini ih kao članove ocjenjivačkih sudova sudionicima procesa koji je poznat pod imenom kolizija interesa. Neutralna pozicija povjesničara umjetnosti, pak, osigurava stupanj objektivnosti koji je jedino moguć kao skup, sraz ili konvencija vrijednosnih kategorijalnih aparata svih pojedinačnih članova pojedinog ocjenjivačkog suda.
Da su u ocjenjivačkom sudu Natječaja za projekt Islamskog centra sjedili povjesničari umjetnosti, znali bi prepoznati plagijat, tj. znali bi obrazložiti zašto nešto nije plagijat. Drugim riječima, znali bi argumentirano braniti svoj stav, a ne nagađati. Znali bi da arhitektura nije samo funkcija, već i oblik, pa se ne bi čudili Džamonji na natječaju. Uostalom, tko će jednoga dana pisati neku novu arhitektonsku monografiju Rijeke? Arhitekti? Ne! Povjesničari umjetnosti.
Opis fotografija:
Dušan Džamonja, Islamski centar u Rijeci,2013. (foto: Zdravko Kopas)
Dušan Džamonja, Islamski centar u Rijeci,2013. (foto: Zdravko Kopas)
