Kadikad svatko od nas prepun sjete domisli se djetinjstva, dječaštva i mladosti, a ta ljepota prisjećanja još i miriše kao da je jučer sve za trenutak minulo. “Čuda let je pasalo”, spjevala je jednom Mirjana Bobuš u svojoj prekrasnoj kraljevičkoj “Lanterni” i samo te riječi već nagoni čovjeka da pomisli na sve ono iz daleke prošlosti. Ta prošlost, moja starodavnost… vavek diši…
Da je naš književni prvak Eugen Kumičić Jenio imao na Sisolu iznad rodnog mu Brseča jedno mjesto gdje je provodio svoje mladenačke dane prije nego se je otisnuo daleko od doma. Sa tog mjesta gledao je more, otok Cres, možebiti i izlazak sunca, čitav Riječki zaljev, Kvarner. To je Jeniov zrenik! U početku su i Eugena Kumičića pokušali poniziti bedastim prosudbama, no, on je, unatoč svome vrstnom obrazovanju sazdao sebe kao umjetnika pisane riječi upravo na svome zreniku iznad Brseča, tamo gdje poskoci migolje, a vjetar savija gustu travu i gdje dopire miris mora. E, takvog čovjeka ne može nitko slomiti, niti uvjeriti ni u što usuprot onome što je u sebi izgradio. Pravaš, ljudina i gospodin – to je naš Jenio!
I ja sam imao svoj zrenik, jedno mjesto koje mi je značilo mnogo u djetinjstvu, dječaštvu i mladosti, a nalazi se na Smućenom bregu za koji ova naša suvremena riječka mladež niti ne zna. To mjesto je dio mog sazrijevanja, izgradnje osobnih osjećaja, oblikovanja misli… Onaj prirodno oblikovan kamen, ta grota s kojom sam sljubljen motrio more, čitavu Rijeku na dlanu, otočje u sumaglici, a dolje obiteljski dom i preko puta zvonik Crkve sv. Marije pomoćnice. I dom i zvonik i zrenik preda mnom, a ja se osjećam tako malen, bijedan i grješan…
Nisam mogao odoljeti te sam zbirku priča “Pod Smućenim bregom” (2004) posvetio mom zreniku odakle sam još davnih dana krenuo u književno odveć trusno i kvrgavo područje na kojemu me čekaju poniženje, zavist, prijezir, gambete, debele fige, ismijavanja, pače i svako zlo od onih ljudi kojima smeta tuđi uspjeh.
Nakon puna četiri desetljeća uspeo sam se na moj smućeni breg, e da bih se uvjerio je li sve na svome mjestu, je li moj kameni stol još uvijek tamo, kakav je pogled na Riječki zaljev, na škurinjsku kotlinu, na čitav grad… Izrasla je šikara, brdo je zagađeno smetlištem, nabacanom šutom, daskama, olupinama automobila, izgrađenim barakama te sam od prve pomislio da sam zašao u tuđe dvorište. Ma baš me briga, neka me tko pokuša zaustaviti, reći ću mu da sam tu odrastao i to je dio mog života, moj zrenik! Nitko se nije pojavio, tek sam primijetio da su se pomaknule zavjese na jednom prozoru.
Stao sam i gledao kao nekoć davnih dana, ništa se nije promijenilo; mogao bih tu ostati čitav dan, barem do sumraka i prisjetiti se djetinjih lica mojih prijatelja, nekojih djevojčica, zatim “barakona” – doseljenika u barakama – s kojima smo se povremeno tukli ili međusobno gađali kamenjem, a sjedili smo u istim školskim klupama, ponovno slušati crkvena zvona…
Moj posjet Smućenom bregu ipak je bio kratak, no, sasvim dovoljan da se prisjetim na moj zrenik.
Siniša Posarić