Sl. 1. – Tatjana Blažeković, Fluminensia croatica

Iako talijanska iredentistička historiografija želi da je Rijeka čisto talijanski grad, činjenice to opovrgavaju. No ponekad se i novinarima i urednicima riječkog La voce del popola omakne koji iredentistički konstrukt. Kao što je termin „oltre ponte“ (preko mosta), vrlo sličan novokomponiranom terminu „Prikoučkari“ koji se nakon osamostaljenja Hrvatske proširio Istrom. U skladu s ovim „preko mosta“ u jednom broju La voce del popola u kojem se opisuje tiskarstvo u Rijeci spominje se ono na talijanskom, njemačkom i mađarskom jeziku, te hrvatskom na Sušaku. No tiskarstvo na hrvatskom jeziku postojalo je i u samoj Rijeci, koliko god to nekome teško padalo. Od Šimuna Kožičića Benje i njegove glagoljaške tiskare, preko brojnih tiskovina riječke tiskare Karletzky, časopisa Neven, Novog lista do Tiskarskog umjetničkog zavoda Miriam nakladnog zavoda Kuće dobre štampe. Lijepi pregled hrvatskih tiskovina na Rijeci dala je Tatjana Blažeković u knjizi „Fluminensia croatica“ (sl. 1.). No koji nije konačan te na njemu moramo nastaviti dalje raditi.

Sl. 2. – Tiskarski zavod Miriam

Dolaskom D’Annunzija i njegovih ardita u Rijeci započinje razdoblje terora i opće nesigurnosti za sve netalijanske stanovnike grada na Rječini. No i prije njegovog dolaska Talijani su uveli represivne mjere. Daniel Patafta prenosi podatak iz Primorskog vjesnika (br. 266., 19. XI 1918., 1.) da je jedan vojnik prema naredbi generala de San Marzana (radi se o generalu Enricu Asinariju, markizu od San Marzana) otišao u kapucinsku tiskaru “Miriam” (sl. 2.) i naredio da se od sada sve mora tiskati samo na talijanskome. Nakon što je direktor tiskare to odbio, vojnik mu je odgovorio: “Znajte, da je sada ovdje i zrak koji dišete talijanski. Sve mora biti talijansko”. No 1918. godine još je 13 tiskovina tiskano na hrvatskom jeziku, a 1919. dvije. Represiju prema riječkim kapucinima nastavio je D’Annunzio, ali učinkovitije od svojih prethodnika. Godine 1920. samo su dva naslova otisnuta u tiskari, dva izdanja D’Annunzijevog djelca „La reggenza italiana del Carnaro“. Koliko mu je bilo stalo do toga da ukloni ovo rasadište hrvatske misli u Rijeci svjedoči fotografija na kojoj se nalazi, snimljena ispred izloga kapucinske knjižare, ovoga puta  umjesto hrvatskim knjigama ispunjena talijanskim zastavama. A pred istim izlogom slikali su se fjumanski legionari i povodom priključenja Rijeke Italiji (sl. 3. – zahvaljujem se na dopuštenju Zvonimiru Pliskovcu za objavljivanje ove fotografije).


Sl. 4. – zbornik Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme

U zborniku Matice Hrvatske „Škrivanić i njegovo doba“ (sl. 4.) o knjižnici kapucinskog samostana u Rijeci napisali su radnju Katica Tadić i Branko Benčić. Spominju dva sačuvana popisa knjiga ove knjižnice. Posljednji iz 1942. koji su sastavili venecijanski kapucini popisao je 5.064 svezaka knjiga. A gotovo su sve knjige na latinskom ili talijanskom jeziku. Na njima se nalazi do sedam različitih inventarnih brojeva što svjedoči o tome da je knjižnica od svoga postojanja barem sedam puta popisivana. No od starijih kataloga sačuvane su samo korice s natpisom „III –INDEKS MATERIARUM – Au 1901.“ iz vremena Bernardina Nikole Škrivanića. Autori spominju i natpise u knjižnici (na policama?) koji označavaju rukopise te prvotisak i rijetke knjige, a kojih u fondu nema. Autori prema naljepnicama na hrptu knjiga zaključuju kako je za vrijeme djelovanja gvardijana Škrivanića knjižnica imala ukupno 9.909 naslova ili oko 19.000 svezaka knjiga. Te su dali izračun kako u popisu iz 1942. godine nedostaje do 6.500 naslova ili 13.000 svezaka knjiga. U jednoj fusnoti spominju kako je dio knjiga završio u Splitu te usmenu predaju kako su samostanske knjige, a naročito novine i ostala periodika sustavno spaljivani dolaskom i odlaskom Talijana.

Sl. 5. – zbornik Kapucinski samostan i svetište Gospe od Pojišana u Splitu

Izneseno možemo nadopuniti Riječanima slabo poznatim radovima Arsena Duplančića Stare i rijetke knjige u samostanu Gospe od Pojišana (izašao u zborniku radova „Kapucinski samostan i svetište gospe od Pojišana u Splitu“, Split, 2010., sl. 5.) te Uređenje zbirke starih i rijetkih knjiga u samostanu Gospe od Pojišana u Splitu („Glasnik Društva bibliotekara Split“, Split 2013, 10-11/2012-2013.).

Knjige su iz riječkog kapucinskog samostana došle u Split zahvaljujući fra Bernardinu Škrivaniću, nekadašnjem gvardijanu riječkog kapucinskog samostana, koji ih je dobio od venecijanskih kapucina koji su upravljali samostanom nakon što su iz njega istjerani hrvatski kapucini. U uređivanju knjižnice imao je udjela i riječki župnik Kukanić. Duplančićevim riječima: “Na izbor knjiga koje su iz Rijeke prenesene u Split nisu utjecale stvarne potrebe novog samostana, nego politika. Naime, za talijanske kapucine knjige na hrvatskom i slovenskom bile su nepoćudne, a one na gotici teško čitljive, pa su ih izdvojili i poslali u Split. Pritom se nisu ograničili na stare knjige, već su u izbor uključili i novije tiskovine. Okolnost da su u riječki samostan dolazili i kapucini iz kajkavskoga i slovenskoga govornog područja, bila je razlogom da se ondje sakupilo dosta literature na njihovom materinskom jeziku, a zbog činjenice da su hrvatski kapucinski samostani prvotno bili u sklopu Štajerske provincije, sasvim je razumljiv velik broj knjiga na njemačkom i na gotici. Zahvaljujući spomenutom „kriteriju“ talijanskih kapucina, u Split su stigla izdanja koja nisu svojstvena za Dalmaciju, što pojišansku knjižnicu čini osobitom i zanimljivom.“

Među opisanim knjigama tiskanim na hrvatskom jeziku tri su iz 17. st., te 27 knjiga iz 18. st., od kojih 7 tiskano u Zagrebu, te dvije u Osijeku. Među knjigama 19. stoljeća dva su naslova tiskana u Rijeci, u tiskari Karletzky. Od hrvatskih autora u Pojišanskoj knjižnici nalaze se Toma Babić, Đuro Bašić, Josip Banovac, Matej Čulić, Jerolim Filipović, Hilarion Gašparoti, Petar Matija Grbičić, Vinko Marija Gučetić, Juraj Habdelić, Andrija Jambrešić, Antun Kanižlić, Filip Lastrić, Bernardin Leaković, Juraj Maljevac, Ivan Mulih,  Juraj Mulih, Bernardin Pavlović, Imbrih Domin Petruševečki, Luka Terzić, Andrija Vitaljić i drugi. Među knjigama kapucinske knjižnice ima i jedanaest onih koje imaju oznaku franjevačkog samostana na Trsatu i tri koje su prethodno bile vlasništvo isusovačkog kolegija u Rijeci. Od povijesnog su značaja i 21 knjiga na slovenskom jeziku te rukopis Ivana Feretića o povijesti Krka.

Sl. 6. – zbornik Kapucinski samostan i svetište Gospe od Pojišana u Splitu

Knjižnica samostana Gospe od Pojišana prepoznata je kao kulturno dobro od djelatnika Sveučilišne knjižnice u Zagrebu te kao takva zaštićena i upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Nažalost zbog povijesnih okolnosti ona više nije riječka baština, već splitska.

U kontekstu riječke kapucinske knjižnice treba spomenuti i važna otkrića Anice Vlašić-Anić iz Staroslavenskog instituta u Zagrebu koja je u fondu kapucinske knjižnice u Rijeci na koricama, hrptovima i listovima 14 tiskanih knjiga iz 16.-18. st. otkrila 11 rukopisnih fragmenata i oko 20-ak ostrižaka hrvatsko glagoljskih liturgijskih kodeksa 13.-15. st. Autorica je istražila pet restauriranih fragmenata iz 13./14. st. Tri su iz prijelaznoga razdoblja hrvatskog glagoljaštva iz kojega je sačuvano samo njih 30-ak. Među njima je Fragment Mudrih izreka iz sredine 13. st. najstariji dosad pronađeni primjerak hrvatsko glagoljskoga prijevoda te biblijske knjige, a ujedno i najstariji glagoljski rukopis pronađen u Rijeci.

Ovih par zrnaca iz povijesti kapucinske knjižnice u Rijeci svjedoče o snažnoj prisutnosti hrvatske komponente među riječkim kapucinima, koja je nasilno izbrisana iz riječkog imaginarija.

Željko Bistrović/Primorski Hrvat