Ovo što ću ispričati navodno se je dogodilo u jednome našem gradu koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali svi su već zaboravili tu zgodu s obzirom da su kasniji ratni događaji zasjenili mnoge predhodne. Tko se uobće još sjeća onih trusnih vremena, znade kako je teško bilo živjeti u oskudici. Tome je, zna se, kumovala i nesposobna državna uprava i jednoumni politički sustav. Da, sve je to vrlo dobro poznato i ne ćemo sada razpravljati o pojedinostima koje su pogodovale raspadu državne tvorevine nazvane Jugoslavija.
Moje junake nazvat ću lijepim hrvatskim imenima, e da prikrijem njihov pravi identitet; Zdenko, Jurica i Pavao. Bili su tada mladi obiteljski ljudi koji se nisu baš mogli pohvaliti da rade dobro plaćen posao. Sa skromnim radničkim plaćama uistinu teško je bilo živjeti, a poduzeća u kojima su radili s vremenom su tonula, tonula – i potonula obterećena nagomilanim dugovima. Slučajno na Silvestrovo našli su se u jednoj gostionici gdje će te večeri, naravno, potrošiti posljednji sitniš kojega su imali po džepovima. Tako je, uostalom, bilo svih posljednjih godina odkako se poznaju. Iznenadno Jurica otpočne ovako:

– Dečki, nemamo novaca, zar ne?
– Majke ti mile, baš si jako pametan! – odmah mu odbrusi Zdenko i prasne u smijeh. – Ma odakle ti samo to “mudro” uvjerenje?
– Mudro ili ne, – uzvrati ozbiljno Jurica. – moramo nešto učiniti. Ovako dalje ne ide! Moramo nešto poduzeti…
– Aha, ti bi, na primjer, pljačkao banke? – osmjehne se Pavao. – Ali ne računaj na mene, nisam ti ja za to.
– Polako, samo polako. – smireno će Jurica. – Pa nismo mi glupi lopovi. Nitko ne će krasti, nitko. Ali imam jednu dobru zamisao kako bismo mogli na jednostavan način doći do novaca. Ako budemo pametni, ako se složite sa mnom…
– Onda pričaj! – javi se Zdenko. – Baš me zanima što si smislio.
– Hajde, reci, a mi ćemo procijeniti je li to pametno. – dometne Pavao.
– Pa dobro… – Jurica uzme zraka, osmjehne se. – Dakle, hm… Jeste li vas dvojica vjernici; mislim, pošteni katolici i tako to…?

Zdenko i Pavao sumnjičavo se zagledaju u Juricu zamalo uvjereni kako će im predložiti pljačkanje crkve.

– Jeste ili niste? – navali on.
– Ja jesam katolik, ali ne idem u crkvu. – prizna Zdenko. – Nisam bio od… Ali kakve to ima veze?
– Ima, ima. – reče Jurica i pogleda Pavla.
– Pa sad… Ni ja nisam naročiti vjernik. – reče Pavao. – Uostalom, kad me onaj naš župnik vidi na ulici, okreće glavu od mene kao da sam sotona! Zapravo, imao sam nekakav sukob s kapelanom…
– Dobro, gospodo katolici, onda vjerojatno znate da će za par dana blagdan Tri kralja?
– To je za pravoslavni Božić. – odmah ustanovi Zdenko. – Nikako ne razumijem kako se ti blagdani poklapaju…
– Ni ja, Boga mi. – potvrdi Pavao svoje neveliko kršćansko znanje.
– Tim bolje što ništa ne znate, – Jurica se šeretski osmjehne. – jer mogli bismo od toga napraviti dobru zabavu i otići kućama punih torba kao pravi ljudi!

Glupave poglede Zdenka i Pavla nije potrebno opisivati, ali naglo su zašutjeli očekujući da im Jurica objasni svoju veliku zamisao. Što to uopće trabunja o “dobroj zabavi”, o “punim torbama” i njima “kao pravim ljudima”. Jurica nastavi:

– U stara vremena, čitao sam nešto o tome posljednjih dana, svako mjesto i svaku kuću na 5. siječnja pohodila bi Tri kralja. Ali to su uvijek bili seoski mladići prerušeni u kraljeve i domaćin im je morao dati određene darove. A kako se kod nas posljednjih godina vraća kršćanska svijest treba to iskoristiti.
– Kako iskoristiti? – upita ga Zdenko.
– Znate ono, u poslu treba biti prvi…
– Čekaj malo, Jure, – tiho se oglasi Pavao. – pa ne misliš valjda da bismo mi…
– Mislim, mislim. – uzvrati Jurica i značajno klimne glavom.
– Ali što si smislio, krivokletniče? – upita Zdenko.
– Imamo vremena da se dobro pripremimo. Treba napraviti kostime i rekvizite.
– Ne ću ti ja u maškare! Ne, ne! – odgovori Pavao. – To ne dopuštam ni svom sinu iako žena navaljuje da pustim dijete, jer uvijek nešto donese doma. To je prosjačenje.
– Malo smo ipak prestari za to, Jure. – nadoveže se Zdenko. – Uostalom, i ja mislim da je to prosjačenje. Pa ljudi će nam se smijati. Već vidim onu svoju doma…
– Prosjačenje ili ne, – uzvrati Jurica. – što nam preostaje osim kukanja o bezparici? Uostalom, tko će nas prepoznati i zašto bi trebao znati da smo to mi, ha?…

Kod trećega, četvrtog ili petog piva dečki se ipak jednoglasno slože da taj prekrasan običaj posjeta Tri kralja hrvatskim domovima treba izvući iz ropotarnice gdje su domaći komunisti odbacili stare kršćanske svetkovine, a i vrijeme političkih promjena ide im prilično na ruku. Još će postati slavni u čitavom gradu koji je posljednjih desetljeća ogrezao u sramnom bezbožništvu. Zatim su se prije razlaza dogovorili da se odmah nakon novogodišnje noći sastanu i riješe ostale pojedinosti.
Niti jedan od njih nije bio nezaposlen u svezi s tom stvari iako je novogodišnja noć bila, kao i svake godine, luda i urnebesna. Tako je Zdenko, na primjer, pronašao kod kuće stare razglednice s vjerskim motivima koje je sakupljala njegova pokojna baka. Naravno, njegovu pozornost izazvali su motivi došašća Tri kralja. Pavao je sasvim slučajno naišao na pjesmicu koju su pjevali Korčulani povodom svetkovine Tri kralja koja ide, mislim, ovako:

Došli smo van navistiti
Vodokršća dan čestiti
ko što ima da očisti
a ko nema nek se misli

Tako su, navodno, Korčulani još od starih vremena očistili svoj grad od zlih duhova, ali bi “počistili” i sve ono što se je moglo pojesti i popiti čak i kada se nije radilo o sitim vremenima. Pavao je odmah zaključio da Jurica i nije baš tako glup kako izgleda!
Već sljedećeg dana trojka se okupi u staroj Juričinoj baraci na kraju njegova vrta. Naravno, za njihov sastanak nitko nije smio znati. Već je ondje pripremio tri raznobojna plašta, crveni, zeleni i plavi, od nekakvih starih zavjesa. Gdjekoji trebalo je malkice pokrpati. Toga se je prihvatio Zdenko dok su Jurica i Pavao od kartona izrezivali kraljevske krune i obojili ih srebrnom bojom za željezo. Zdenko je predložio zlatnu, ali nisu je imali. Naravno, to je bila ipak prevelika investicija za njih. Zatim su nekakve kolce iz vrta omotali kuhinjskom folijom, a Pavao je uzgred otrčao kući po nekoliko starih košara za tržnicu koje je njegova žena namjeravala baciti. I košare su obojili onom srebrnom bojom.
Nakon toga su vježbali pjesmicu kojom će upozoriti svakog domaćina tko su i zašto dolaze. Uz pjesmicu koju je pronašao Pavao u nekakvim starim novinama dodali su i sljedeće stihove:

Mi sa zvijezdom Tri kralja,
dolazimo iz daleka kraja!
Domaćine, za putnike hajte,
u košaru nam nešto dajte!

Tada im je palo na pamet da na jedan štap objese veliku srebrnu zvijezdu koju će jedan od njih nositi ispred sebe, jer su nešto slično vidjeli u nekakvu njemačkom filmu. Na posljetku Zdenko je za sebe izabrao ime Gašpar, Jurica je postao Melkior, a Pavao Baltazar. Svoje zadovoljstvo okrunili su ustajalim bijelim vinom koje je bilo tko zna od kada skriveno u baraci, a Jurica je potpuno zaboravio da ga je ondje sakrio pred svojom ženom.
I došao je konačno blagdan Tri kralja kojega su naši junaci jedva dočekali. Crnom pastom za cipele premazali su lica, prilijepili su jedan drugome platnene brkove i brade. Odvažno su se pred prvi sumrak uputili na ulicu i, naravno, uvijek je pametno provjeriti kako “diše” susjedstvo. Bilo je hladno vrijeme i gotovo da nikoga nije bilo na ulicama. Odmah se upute k udovici Albini koja je živjela u staroj kući okruženoj s nekoliko petokatnica sagrađenih sedamdesetih godina.

– Baba Albina ima novaca i sigurno će nam dati nešto. – reče “Gašpar” i krene naprijed sa zvijezdom. – Za mnom!
– Ne zaboravite zapjevati pjesmu kad nam otvori vrata! – podsjeti svoje drugove “Baltazar”. – Tko će prvi?
– Svi pjevamo zajedno! – upozori ga “Melkior”. – Pa vježbali smo četiri dana pjevanje! O, ljudi ljudski!…
– Dobro, dobro, samo sam mislio podsjetiti da se ne zaboravi…

Dok je “Gašpar” mahao zvijezdom iznad vrata “Baltazar” pozvoni. Nisu dugo čekali, nakon što se je upalila svjetlost, starica otvori vrata i zagleda se u maskirane pridošlice crnih lica koji zapjevaju:

Mi sa zvijezdom Tri kralja,
dolazimo iz daleka kraja

Ali kad su namjeravali nastaviti, udovica Albina iznenadno problijedi, ukoči se i na posljetku tresne na tlo.

– A-joj, što sad? – prestrašeno krikne “Gašpar”. – Ubili smo je! Ubili smo jadnicu!
– Tiho! – upozori ga “Melkior”. – Možda se samo onesvijestila. O, kako je glupa!…
– Osvijestimo je! – predloži “Baltazar” i spusti se do udovice Albine. – Diše! Brišimo! Ne bi bilo pametno da nas prepozna.
– Ali ne možemo je samo tako ostaviti! – ustanovi “Gašpar”.
– I ne ćemo. – uzvrati “Melkior”. – Malo ćemo je gurnuti unutra da možemo zatvoriti vrata! Hajde, pomognite mi… Nemojte stajati kao glupi magarci…

Tako su “Tri kralja” ugurali jadnu staricu u hodnik njezina doma, pritvorili vrata i brzim korakom se udalje od kuće.

– Nije baš dobro počelo! – promrmlja “Baltazar” – Ako bude tako…
– Samo hrabro, ljudi. – ohrabri ih “Melkior”. – Sve je to samo početni nesporazum. Ne možemo sada odustati. Uostalom, ljudi se ipak moraju priviknuti na povratak starih dobrih običaja. A vidjet ćete, sljedeće godine svaka ulica u gradu imat će svoja Tri kralja!…
– Kamo ćemo sad? – upita “Gašpar”. – Hajde, neka sad drugi nosi Zvijezdu; baš smo izabrali tešku kolčinu!
– Nismo niti počeli, a već ti je teško? – mrzovoljno mu odbrusi “Melkior”.
– Možda bi bilo pametno otići nekome tko ima više djece. – glasno razmišlja “Baltazar”. – Onaj tko ima djecu, možda ima sluha i osjećaja za stare običaje. A i djeca će se razveseliti.

“Melkior” i “Gašpar” prihvate prijedlog uzgred hvaleći “Baltazara” zbog mudrosti. Tako krenu prema drugoj kući u kojoj, prema pouzdanu “Gašparovu” mišljenju živi imućna obitelj s četvero djece. Ondje otvori vrata neka debela raščupana žena, a Tri kralja složno zapjevaju:

Mi sa zvijezdom Tri kralja,
dolazimo iz daleka kraja

– DANILO!!! – prestrašeno vrisne debela žena. – DAAANIIILOOO! Vidi tko je na vratima!… Ajme meni, ajmeee!…

Zatim se je u hodniku pojavio krupan čovo. Kad je ugledao ove šarene, nepozvane goste, zastane širom otvorenih zjenica i otvorenih usta, debela žena skloni se iza njega, a „kraljevi“ nastave pjevati:

Došli smo van navistiti
Vodokršća dan čestiti
ko što ima da očisti
a ko nema nek se misli

Onaj koji se je odazvao na ime Danilo, vjerojatno muž debele žene, bez riječi naglo se okrene i nestane u drugoj prostoriji. “Gašpar” pomisli kako je otišao po svoju dječicu te se veselo razmaše onim kolcem na kojemu je visjela zvijezda:

Mi sa zvijezdom Tri kralja,
dolazimo iz daleka kraja

Njihovo “kraljevsko” i pjevačko raspoloženje bilo je za čas pomućeno kad se je domaćin vratio, ni manje ni više, s ogromnom lovačkom puškom i ljutito utrpao dvije patrone u cijevi!

– Sad ćete dobiti svoje, mamicu vam jebem udbašku i komunističku! – reče domaćin i odlučno krene prema njima.
– Ali, čovječe… – vrisne “Melkior”. – Pa mi smo…
– Bježi! Pucat će! – vrisne “Gašpar” ali se od straha ne makne s mjesta kao ni ostala dvojica.
– Ne mrdaj! – naredi im Danilo. – Ti, ženo, marš u sobu!
– Trebalo bi pozvati policiju! U zatvor s njima, u zatvor! – reče žena i ode.
– A, ne, ne, ne! Ja ću njima biti policija! – Danilo podigne glas i zamahne puškom ispred njihovih nosova. – Što je, momci, usrali ste se, ha? Kakvi su to dronjci, kakva je to zvijezda, bando lopovska, ha? Lijepo je počelo, bogara vam va…

U tom trenutku prestao je govoriti, a nije niti mogao, jer mu je prestrašeni “Gašpar” snažnim zamahom spustio kolac na glavu! Zatim je to učinio i “Melkior”, a na posljetku i “Baltazar” te pobjegnu s mjesta događaja. Čovjek je ostao ležati pred kućnim pragom i dok su “kraljevi” bježali glavom bez obzira, začuli su za sobom snažan vrisak one debele žene…

– Ljudi, ja idem doma! – uzdahne Pavao kad su dovoljno odmakli i sakrili se u jednom parku. – Ovo nije bila pametna zamisao!
– I ja mislim! – reče Zdenko kojemu su ruke drhtale dok je skidao krunu s glave. – Ali nisam htio ozlijediti tog čovjeka!
– Ali on je namjeravao tebe, nas! – doda Pavao.
– Kad je podigao pušku, – nastavi Zdenko. – kolac mi je sam poletio prema njegovoj glavi! Bolje on nego ja!…
– Kakva budala! – procijedi Jurica. – Kakav je to svijet? Ja ne razumijem. Gdje mi to živimo?
– Bar smo ga pošteno izudarali! – reče Pavao. – On će mene puškom! Eh!
– Da, a što ako smo ga umlatili? – zabrinuto upita Jurica. – Ne će biti dobro… Što smo to učinili?…
– To nam je drugi puta večeras. – uzdahne Zdenko. – Prvo ona udovica, a sad i ovaj luđak. To su dva prokleta ubojstva. Čeka nas robija! Robija, ljudi!…
– Samo mi nemoj tu cmizdriti. – upozori ga Jurica. – Ne će im ništa biti. Bit će bolje da skinemo ove krpe sa sebe i raziđemo se.
– To je najpametnije što sam čuo posljednjih dana od tebe. – reče mu Pavao te nadoda. – Kako sam samo nasjeo na takvu glupost; kao najgluplji balavac! Neka nas još vide ovakve na ulici, svi će znati što smo učinili. Pogledajte si lica!
– Idemo doma, ljudi! Nemojmo se sad svađati! – nestrpljivo reče Zdenko. – Ali ovaj dan ću pamtiti!…
– Boga mi i ja! – doda Pavao. – Ne znam može li se to uopće zaboraviti!

Tako su se nesuđena tri kralja, Zdenko, Jurica i Pavao, razišli neobavljena posla. O bijesu, jadu i sramoti mislim da je nepotrebno raspredati, zar ne? Naravno, opravdano ih je pritisnula strepnja od nemilih događaja kojima su oni krivci i tko zna kako će završiti.
Dva dana kasnije na stranicama “crne kronike” dnevnih novina objavljen je zapis o drskom napadu trojice maskiranih razbojnika u dva obiteljska doma. Srećom, ona starica i onaj “lovac” nisu bili teže ozlijeđeni. Udovica Albina bila je samo prestrašena, a Danilo je zaradio nekoliko kvrga na glavi i par modrica po ramenima i leđima. No, policijskih ophodnji bilo je posvuda, jer očekivali su sljedeći napad opasne razbojničke bande koja je i službeno nazvana “Tri kralja”! Građani su preko sredstava javnog priopćavanja zamoljeni da ne otvaraju vrata nepoznatim odraslim osobama, osobito u neobičnoj odjeći i crnom bojom premazanih lica, jer se vjerojatno radi o opasnoj i nepoznatoj sljedbi koja ne preže od bezočna napada na mirne obiteljske ljude. Mnogi su se naoružali drvenim kolcima, letvama i metalnim cijevima koje su, za svaki slučaj, držali u posudama za kišobrane pored vrata. Te zime niti dječje maškarane družine nisu dobro prošle; bolje je bilo ostati doma, a na bombone, voće, jaja i sitne novčiće morat će pričekati do sljedećih poklada.
Kako su se nakon toga osjećali Jurica, Zdenko i Pavao? Hm, vjerojatno im nije bilo lako. S vremenom je njihov događaj potpuno zaboravljen i proglašen „neriješenim slučajem do daljnjega“ te su mogli odahnuti. Uostalom, imali su ionako drugih životnih briga; slabo plaćen posao u propaloj tvornici, zatim obiteljski problemi koji redovito idu uz neimaštinu, političke promjene u državi, balvan-revolucija, a na posljetku još i rat. Tko zna što danas rade i kako preživljavaju u našem trulom kapitalizmu ta tri čovjeka, tri nesuđena kralja? Vjerojatno im je teško kao i svima nama.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here