POSJET FRANCU

0
47

Kad sam prvi put bio u rodnoj kući najvećega slovenskog pjesnika Franca Prešerna, imao sam svega dvanaest godina. Tada još nisam mogao znati koliko će mi to biti značajno u životu mnogo godina kasnije. Ali možda prvi posjet pjesnikovu domu uistinu može čovjeku promijeniti život? Možda uobražavam, ha? Tko bi znao…
Uz dopuštenje roditelja krenuo sam na trotjedno logorovanje s izviđačkim odredom u Sloveniju. Bilo je to davne 1971. godine Gospodnje, ljetno sunce je pržilo i zapravo bilo je sasvim u redu da se za neko vrijeme oprostim s prijateljima i Kvarnerskim morem te odem u planinske predjele Gorenjske.
Da, ali ostavio sam u Rijeci svoju prvu ljubav na koju moram misliti sve te dane. Dajana, djevojčica sa Mlake, nije bila previše zadovoljna mojim odlazkom. Zvali smo je Daja i zauvijek će mi ostati pri srcu bez obzira što je kasnije bilo.

* * *

Mjesto za logorovanje nalazilo se je stotinjak metara iznad rijeke Save, koju ondje zovu Bohinjka. Bili smo udaljeni dva kilometra od Bleda te isto toliko od Radovljice gdje smo doputovali vlakom iz Rijeke, a zatim nastavili pješice.
Preda mnom otkrivali su se nepoznati zeleni predjeli, čudesno su promicali tijekom hoda do logorišta. Prvi puta u životu ugledao sam vjevericu. Bohinjka je pored nas tekla bistra, a zelene vrbe i hrašće spuštali su se do njezine površine. Nisam osjećao nikakav napor prilikom hoda; pjevali smo pjesme i šalili se. Među izviđačima vlada sloga i prijateljstvo i tko nije spreman takvo što prihvatiti trebao je ostati doma! Osjećao sam da će biti lijepo moje prvo logorovanje i već mi se je učinilo da ga ne ću nikada zaboraviti.

Kad smo podigli šatorski logor na zelenom proplanku pod gorom Jelovicom na čijem rubu stršila je gola stijena prema nebu, a odavno se već zove Babin zub, tek smo tada shvatili da više nismo u roditeljskom domu. Izviđačka stega postala je naša svečana dužnost i obveza.
Ujutro smo se postrojavali pred jarbolom na koji su dežurni izviđači podizali zastavu našeg odreda. Pjevali smo državnu himnu “Hej Slaveni”, a uvečer prilikom spuštanja zastave hrvatsku himnu “Lijepa naša domovino”, Hrana je bila dobra i svi smo pomagali u pripremanju u velikom kuhinjskom šatoru. Eh, kasnije kada sam pripovijedao roditeljima da smo svakog dana pazili na vatru, prali posuđe i odnosili smeće, samo su se zagonetno osmjehivali. Možda mi nisu vjerovali?
Tog ljeta umro je veliki Louis Armstrong Sachmo, a mi smo njemu u čast naučili pjevati „When the Saints”. O politici ništa nismo znali, iako nam je tih dana u posjet stigao neki čovjek iz Rijeke koji je govorio nešto o nacionalizmu i obračunu s nacionalistima. Bio je užasno dosadan te smo svi s olakšanjem zapljeskali na kraju njegova nerazumljiva predavanja, ali mnogi od nas nisu znali zašto. Pljeskanje je bio ipak dio izviđačke uljudbe. Onda smo svi zapjevali „When the Saints”, imitirajući hrapavi Sachmov glas i njegove trube. Zagonetno se je osmjehivao naš posjetitelj; vjerojatno niti sam nije znao zašto…
Polagao sam tečaj za kurira i to je bilo prvo veliko izviđačko iskustvo. Prvog dana svi mi koji smo se prijavili za tečaj morali smo šutjeti od podizanja do spuštanja zastave. Bilo je zadirkivanja od starijih izviđača, ali nekako sam izdržao šutjeti čitavog dana.
Drugog dana morali smo gladovati, a to je, pak, bilo vrlo teško iskustvo za mene i činilo mi se je da baš ne ću izdržati. Ostali izviđači jeli su kuhane hrenovke i kobasice s krumpirom, a zatim su navalili na kremšnite!? Zato što sam izdržao bez objeda, bio sam ponosan, a stariji izviđači pjevali su te večeri samo za nas pregladnjele:

Hajd u kolo robijaši,
zapjevajte himnu staru
Mitrovčanku zapjevajmo
ko da je sloboda…

Trećeg dana krenuli smo na samovanje. Tada sam se osjećao kao pravi izviđač koji sve može samostalno ostvariti. Mislim da sam toga dana postao nešto stariji i ozbiljniji. Prebacio sam svoju naprtnjaču s nešto hrane na leđa i krenuo uzbrdo prema Jelovici. Putem sam ostavljao oznake kako bi me kontrolori mogli pronaći i provjeriti jesam li sve učinio kako treba. Isprva mislio sam da će biti lako, ali kad sam zašao u gustu jelovu šumu okruženom paprati i stijenama prekrivenim debelom mahovinom mislio sam da sam se izgubio.
Vratio sam se nekoliko puta do puteljka vođen vlastitim oznakama kako bih se uvjerio da sam sve učinio dobro. Zatim sam podigao malo skrovište od granja i mahovine u obliku šatora te sam navalio na hranu. Osjećao sam se dobro i raspoloženo. U jednome trenutku pomislio sam da će ipak biti teško ovdje provesti čitav dan. Krenuo sam zatim u razgledavanje okoline. Desetak metara od mene ugledao sam jelena! Ali vrlo brzo je nestao niz padiu. Šum lišća pod njegovim brzim nogama kratko je trajao. Došao sam do mjesta gdje je stajao i u čudu sam razmišljao kako je mogao utrčati u onu gustu šikaru koja se je prostirala preda mnom.
Bio sam sretan kad su me kontrolori pronašli duboko u šumi, jer značilo je da sam pravilno postavio oznake na putu. Pohvalili su me za moj uređeni bivak i otišli. Nešto kasnije iz puke dosade napustio sam privremeni bivak, ali u logor smio sam se vratiti tek s prvim mrakom. Spustim se zatim do Bohinjke. Gledao sam njezine brzake i razmišljao o Daji. Za trenutak pomišljao sam kako je ipak bilo glupo što sam je napustio. Namjesto da sam s njom na Villa Nori gdje smo se kupali, ja sam opkoljen gustom šikarom i hladnom rijekom; o, tako sam osamljen… Vratio sam se u logor i nama novim kuririma svi su čestitali na uspješnu tečaju. Posjedali smo oko logorske vatre i zapjevali.

Koji dan kasnije otišli smo u selo Vrba. Ondje smo stupili u staru rodnu kuću Franca Prešerna, najvećega slovenskog pjesnika. Od toga dana, kao da ništa više nije bilo isto. O, Bože dragi, bio sam samo dijete, ali ispunili su me čudesni osjećaji kao da je pjesnik upravo negdje otišao iz svog doma ne znajući da dolazimo. Ta kuća uistinu je uređena kao da se u njoj još uvijek živi; pjesnikov zimski kaput obješen o vrata, uredno složena postelja, stare komode, ugašeni kamin, tintarnica na pisaćem stolu, pisma, slike na zidu, knjige na policama… Najviše smo se zadržali pored drvene zipke u kutku spavaće sobe. Nekako sam u nevjerici razmišljao da je veliki Franc stvarno u njoj ležao nakon rođenja. Nisam nikomu ništa rekao, jer mi se čini da bih time izazvao smijeh. Sunce je kroz prozor pružilo svoje zrake prema zipki… Jesam li to samo ja primijetio…? Napustili smo rodni dom Franca Prešerna, ali nekoliko puta okrenuo sam se prema staroj kući ni sam ne znajući zašto.
Sljedećeg dana posjetili smo grad Velenje (onodobno „Titovo Velenje“!), pravo rudarsko mjesto. Ma koliko ga gradske vlasti uređivale zelenim parkovima i spomenicima, ondje sam gledao ljude na ulici kakve je, mnogo godina kasnije sam to shvatio, jedan drugi slovenski književnik tako sumorno opisivao u pripovijestima, Ivan Cankar. Težak ljetni zrak pod vrelim nebom bio je još više otežao mirisom asfalta i teške industrije. Odahnuli smo raspoloženo kad smo se vratiti u logor okružen mirisnim zelenilom i vječnom tišinom. Samo naši glasovi, nekima još sitni, nekima već muževniji, odzvanjali su logorom, našim ljetnim odmorištem.
No, oni koji su ostali toga dana u logoru dobili su neobičnu posjetiteljicu. Jedna mlada vrana u niskom letu zapela je krilom o konopac šatora i teško se je povrijedila. Smjestili su je u praznu košaru i od tada svi smo se nadali da će ozdraviti. Bilo je i onih koji su sumnjali da će uopće preživjeti. Ptica je nekoliko sljedećih dana mirno čekala u svome zatvoru uživajući u bezplatnoj hrani i vodi. A onda je lagano odmahnula onim povrijeđenim krilom. Baš u tom trenutku bio sam pored nje i prilično uzbuđen vrisnuo sam.
Drugog dana svezao sam jedan konopčić s jedne strane za limeni prsten, a drugi kraj za vraninu nogu te je ponesem do Bohinjke. Postavio sam je na rame i ona se nije naročito bunila. Šetali smo uz rijeku, a kad sam se otišao kupati privezao sam njezin konopčić za jedno suho deblo na obali. No, očigledno je nisam čvrsto vezao, jer vrana je naskoro slobodno šetala obalom čeprkajući po kamenju. Za čudo, nije htjela pobjeći od mene kad sam joj se približio. Očigledno joj je prijalo družtvo izviđača. Svatko od nas mogao je šetati šumom s vranom na ramenu i s vremenom je to postala naša obveza.

Vjerojatno sam baš ja najviše vremena provodio s njom. Tijekom jedne šetnje ostavio sam je na prvom stablu u šumi i krenuo naprijed, ali ona je ubrzo sletjela pred mene na puteljak, a zatim na moje rame! Ponekad sam joj nešto pripovijedao i bio sam uvjeren da me razumije. Pričao sam joj o izviđačkom životu, o Rijeci, o mojoj Daji, o moru i posjetu rodnoj kući jednoga pjesnika. Ne sjećam se točno što sam joj sve pričao, ali znadem da me je pozorno slušala; kao da smo čitavu vječnost prijatelji…
Kad se je naše logorovanje privelo kraju, čudesna ptica zauvijek je nestala iz našeg logora. Oni koji su je posljednji vidjeli toga jutra tvrde da je odletjela preko livade gdje smo igrali nogomet i nestala u šumi. Čekali smo je, pripremili joj nešto hrane i vodu u zdjelici ali više se nije vratila. Mislio sam, eto, možda ni ona ne voli tužne rastanke. Neke naše pjesme mogu biti i tužne. Posljednjeg dana pjevali staru izviđačku pjesmu:

Hajdmo sad, drugovi,
logor naš srušiti
Dogodine ćemo opet
novi logor podići…

Porušili smo drvenu ogradu i šatore, pokupili smeće i zakopali kanalice oko šatora, za nama ostala je pustoš, jedva vidljivi tragovi našeg boravka pod Jelovicom. Pogledao sam uokolo nadajući se da će nas još jednom pozdraviti mlada vrana, ali ona je zauvijek otišla.

* * *

Jedva sam čekao susret sa Dajom. Svi su govorili da je bila prilično tužna zbog moga odlazka. Ali sljedeći naš susret bio je i posljednji. To više nije bila ona moja Daja; nekako hladno me je pozdravila, skretala je pogled na stranu, a ja nisam bio naročito uporan da joj kako ugodim. Bili smo s našim prijateljicama i prijateljima, s našim starim družtvom za kamenim stolom na Smućenom bregu. Oko nas bučni, veseli glasovi; svi su nešto glasno govorili i smijali se. Gledao sam Daju, uporno pokušavao uhvatiti njezin pogled, želio sam joj ispričati kako sam se proveo na logorovanju, ali ništa, baš ništa nisam poduzeo. Naši dječji svjetovi razdvajali su se, a život će nam donijeti neka nova izkustva i neke druge životne ljubavi, veće ili manje, svejedno.
Otišao sam zatim doma, uključio svoj stari gramofon i čitavu večer slušao glazbu sa ploča. Danas vjerujem da uistinu postoje nekakvi određeni trenutci u životu čovjeka zbog kojih više nikad ništa ne može biti kao što je bilo. Neki to shvate prije, neki kasnije.

Vrijeme leti, i kao da sam od dvanaestogodišnjaka iznenadno postao mladić spreman odslužiti vojni rok. Čekalo me je petnaest mjeseci izbivanja iz roditeljskog doma. Petnaest mjeseci! Već kad sam dobio poziv, osjećao sam da opet više ništa nije isto, a jednoga dana kad se vratim, bit će još drugčije.
No, nije bilo kraja mom iznenađenju kad sam pročitao naziv mjesta gdje me očekuju grubi desetari i oficirčine. Bohinjska Bela, maleno selo na cesti između Bleda i Bohinja nalazi se vrlo blizu mjesta gdje sam nekoć davno logorovao! Tada je za mene tri tjedna izbivanja iz roditeljskog doma bilo mnogo, ali ovo što me čeka, zapravo je – strašno. Nepotrebno je na ovome mjestu raspredati o ikakvom smislu vojničkoga službovanja, ali u ono vrijeme to je bila bezpogovorna obveza svakoga zdravog mladića. Osim toga, te godine su mi uzkratili produženje putovnice…

* * *

Muklo smo sjedili toga prvog rujanskog jutra u nekakvoj sobi u vojarni i očekivali šišanje. Zatim smo svukli i spremili svoju civilnu odjeću u vreće s našim kućnim adresama. Morali smo se istuširati, a onda je neki vojnik došao među nas i zasipavao nas DDT-jem. Odjenuli smo vojničke odore i svima se je učinilo da su dobili dva broja veću odoru. Ono u ogledalu više nisam bio ja!
Svaki početak uvijek je težak, a nakon prva tri dana mislio sam da će vojnički život trajati do konca svijeta. Od ranog jutra svi nešto galame, prijete, dreče i naređuju. Učimo hodati u stroju, peremo zahode, umivaonike i hodnike, sakupljamo prvo jesenje lišće i opuške, pišemo prva pisma… Iznad naših glava okupan sunčevim zrakama gore visoko stršio je drevni Babin zub; ona golema stijena koja je početak ili svršetak gore Jelovice. A onda su nas naoružali te smo uza sve dnevne obveze morali čistiti još i prokleto oružje! Mene je zapao, niti manje niti više, puškomitraljez, onaj kakav sam vidio u partizanskim filmovima. Sve u svemu bio je to ružan i crn komad željeza težak preko dvanaest kilograma na kojega se je moje rame trebalo čim prije naviknuti.

Bilo je i lijepih trenutaka u vojsci. Došlo je vrijeme međusobna upoznavanja, kadikad i vrijeme zabave, šale i smijeha, nogometnih turnira, izlazaka. Rado sam odlazio na Blejski grad, stari povijesni dvorac iznad jezera odakle puca lijepi pogled na dio grada i jezero s otočićem u sredini. Mnogo trenutaka ondje sam proveo u samoći, a onda bih se žedan spustio dolje i otišao na kriglu piva u prvi bistro. Znao sam da je negdje blizu i rodna kuća Franca Prešerna, ali nisam znao gdje. Nadao sam da će mi se jednom ukazati prilika da ponovno odem tamo.
Izlasci u grad uvijek su bili kratkotrajni i ne tako česti. Mogli smo izlaziti svake druge subote ili nedjelje, ponekad i srijedom. No, zapovjedništvo je baš u te dane pripremalo višednevne vježbe tako da su nam “pravi izlasci” bili mukotrpno hodanje pod teškom vojničkom opremom i naoružanjem po strmovitoj gorenjskoj prirodi. Spavali smo u šatorima koje smo složili od šatorskih krila, a postelja nam je bila gomila granja pod nama i dvije deke. Ponekad smo spavali u toplim seoskim sjenicima, ali tada smo znali, naučili smo se, da nam pripremaju uzbunu barem u tri sata izjutra; uvijek je tako. U povremenim predasima znali smo maštati o životu koji je pred nama. Svatko je htio znati što drugi namjeravaju raditi nakon povratka kući “jednog dalekog dana”. Zapravo, svi smo ondje bili pod istim teretom uzaludna vremena i svi bismo radije bili negdje drugdje.
Jednog dana krenuli smo na vježbu uništavanja tenka. Bilo je prohladno jutro, a mi smo natiskani u kamionima pogledavali polja i brežuljke oko nas, u zemlju prekrivenu mrazom. Uskoro će se mraz povući, a na kolske putove navući će se blato. I ne samo na kolske putove. Jer tamo gdje smo došli bilo je prostrano razkopano grotlo i, uvjetno rečeno, blatnjava ugažena kružna cesta kojom će naskoro prolaziti tenk.
Ono što me je potreslo u mislima jest stara obijeljena kuća nedaleko od grotla. Kuća je to u koju povremeno dolaze izletnici, turisti, učitelji sa svojim učenicima i znanstvenici. To je upravo ona kuća koja tako dugo odolijeva vremenu i u kojoj je rođen pjesnik! Svi će se jamačno složiti da je France Prešern najveći pjesnik kojega je Slovenija ikad imala, ali ovdje, u starodrevnoj Vrbi, njegova velika duša jamačno je morala uzmaknuti pred čoporom mladih vojnika sa strojnicama i protutenkovskim minama. Oficirčine na uzvišenju živahno razgovaraju i pripremaju se za ocjenjivanje složene vježbe. Da je kojim slučajem živ, Franc bi nesmetano mogao kroza prozor svoga doma pratiti vojnu vježbu. Ali nitko ne zna što bi o tome mislio i kakva bi bila njegova poezija.
Zatim je na teškom kamionu dopremljeno ono golemo zeleno čudovište sa stršećom ravnom surlom koje smo svi očekivali s nestrpljenjem. Hajde da i to obavimo.
Tenk se strovali sa kamiona i svom težinom zaore ono blato pred sobom. Cvili, šušti, bruji i ore! Njegova posada ponosno izviruje iz njega izazvana radoznalim pogledima mladih vojnika i velikog broja oficira. Tenk je stvoren da uništava i sada je u pravom smislu riječi u punom svjetlu. On ne puca, ali gazi i melje.
Gledam staru pjesnikovu kuću i razmišljam da li će zadrhtati pod njom tlo kad onuda prođe ova neman. Još uvijek dostatno je udaljena od ruba grotla, ali možda će jednom tkogod narediti da se grotlo proširi do veličine nogometnog igrališta. Vojska može sve učiniti što im padne na um, nikad im nije dosta poligona za vježbe. Još prvih dana kopali smo i betonirali bunkere na tromeđi s Austrijom i Italijom, pucali smo na uništenoj pustopoljini kod Postojne, a imali smo i vlastito strelište u Bohinjskoj Beli kakvih stotinjak metara od mjesta gdje sam nekoć pošao na logorovanje s izviđačkim odredom. Sa zebnjom pomislim na onu mladu vranu koja je tada bez pozdrava poletjela možda baš preko strelišta, a neki mladi vojnik ju je na opće zadovoljstvo pogodio… Osjećam kako ranjavamo pjesnikovo srce bez grižnje savjesti. Vojska je moćna i može učiniti sve što zamisli. Baš sve.

– Šta je tebi, bre? Pa nismo mi izletnici, mi smo vojska!

Tako mi je osorno odvratio poručnik kad sam ga upitao možemo li otići razgledati pjesnikov dom. Pocrvenio sam, jer neki su se vojnici nasmijali. I poručnik se osmjehnuo, ali ostalo je na tome; po njegovom.
Postavljali smo protutenkovske mine svuda po blatnjavu putu, vezali smo ih ili za daske ili za žicu te se sklanjali iza stijena, u šikari ili u iskopane rovove. Neki vojnici pripremali su tromblonske mine. Kao da je čudovište jedva dočekalo početak vježbe te krene u svoj počasni gubitnički krug. Nisam uspio od prve navući minu pod njegovu gusjenicu, a onaj poručnik je bijesno psovao. Posvuda se je dizao dim iz pregaženih mina, odzvanjali su udarci školskih tromblona o debeli oklop tenka. Još jedan krug, ponavljamo vježbu. Tada sam uspio povući minu u pravo vrijeme i poželio sam da je kojim slučajem bila prava te da zauvijek uništi ovo razarajuće bahato čudovište tako da nikad više ne može ometati mir pjesnikova rodnog doma.
Nakon vježbe napustili smo Vrbu i krenuli u kamionima prema vojarni. Ponovno sam se okrenuo prema staroj kući. Domislio sam se prvog našeg susreta prije osam godina. Čitava vječnost kao da je u međuvremenu protekla.

* * *

Kad sam se vratio doma u civilnoj odjeći, jedva sam postao svjestan da je moj vojni rok zauvijek svršen. Osjećao sam da će mi trebati vremena za prilagodbu. Nekakva uporna nevjerica da je petnaest uzaludno utrošenih mjeseci iza mene i da više nisam vojnik, tinjat će još koji mjesec. Rijeka je mirisala po zimi i na moju mladost koja ponovno započinje. Sjetio sam se malene tihe Vrbe i stare pjesnikove kuće. Gledam je iz dvije oprečne perspektive; jedna je ona slika iz djetinjstva, a druga ona ne tako davna, vojnička. Ma koliko se trudio odagnati usporedbu, u mislima je i kljun mlade pitome vrane koja mi je nekoliko dana činila družtvo i ugodila mojoj znatiželji mogu li ptice i ljudi drugovati… Ali to su možda simboli koje ne mogu razumjeti…
Nikad više ne ću posjetiti Vrbu, jer osjećao bih se vjerojatno nelagodno, tjeskobno, kao dvolični prevarant i prevrtljivac. Kao dječaka ona pjesnikova kuća širom otvorenih vrata primila je moju duboku radoznalost, a ja sam se kasnije vratio s oružjem i bombama. Bila je to vježba, ali… Kako da opet posjetim Vrbu i njezine tišine kao da se ništa nije dogodilo? Budem li ponovno posjetio rodni dom Franca Prešerna, volio bih da tog dana pada kiša, makar ona sitna rijetka slovenska kiša, da nitko ne primijeti ukoliko niz moje obraze kliznu sjetne suze.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here