Započeo sam stihomračnim odlomkom iz „Ledenog bluda” Janka Polića Kamova iz 1907. u kojoj pjeva o smrti ljubavi, o njegovoj Kitty koja se onodobno udaje za nekakva Mađarona. Hm… htjedoh pisati samo i izključivo o Viktoru Caru Eminu, ali ta naša primorska i liburnijska, odnosno hrvatska književnost s početka 20. stoljeća već bijaše živahna, razgranata, pače i prepoznata.
Tu su poslije Laginje i Kumičića, Kamov, Car Emin, Katalinić Jeretov, Nazor i dr… a naskoro će se pojaviti i Gervais sa svojim čakavskim stihovima. I sve to dolazi u vrijeme borbe za hrvatsku riječ i protiv nametljiva talijanaštva s jedne strane i jugosrbskih mutikaša (npr. Nikola Pašić) s druge strane…

Viktor Car Emin rođen je u Kraju kod Lovrana, Božjom voljom baš na 1. studenog 1870. godine Gospodnje, a to je nadnevak kojim obilježavamo kao blagdan Svih svetih. Ako je ta Božja volja bila odlučujuća, istom je i Viktor Car Emin bio odlučan ostati u svojoj Liburniji do svršetka života radeći marljivo za narodnu stvar i pišući svoja književna djela; kako je negdje za njega zapisala prof. Mirjana Strčić da je „najhrvatskiji književnik iz ovoga dijela Hrvatske” (Istra i Hrvatsko primorje). Netko drugi ga je molio da uđe u predsjedništvo Družtva hrvatskih književnika, jer bi svojim mirom i staloženošću spriječio stalne svađe, no, on je to odbio rekavši da bi se vjerojatno i sam uspio posvađati! Osobno sam se počeo zanimati za Cara Emina 1982. kada sam pristupio ansamblu koje nosi njegovo ime od 1949, dakle, Kazališnoj grupi Viktora Cara Emina (tada još Amatersko kazalište Viktor Car Emin), a do tada sam se doslovno napajao knjigama spomenutog Janka Polića Kamova!
Imao sam u to vrijeme samo jednu Carevu zbirku pripovijedaka „Oj more duboko” (1952), ali vrlo vrijednu za mene i za sve nas Riječane, osobito za sve članove navijačke skupine Armada. Naime, u pripovijesti „Kapitan Ciklon”, prvi puta objavljenoj već daleke 1936, nalazi se ona slavna misao naših starih pomoraca koji su kruh sa sedam kora zarađivali na drvenim jedrenjačama – „Krepat ma ne molat”! Nije to bez razloga izrekao stari kapitan Ciklon u jednoj bakarskoj gostionici domaćoj mulariji; naši pomorci bili su odlučni ploviti po buri i oluji kada nitko nije htio – to je poanta pripovijetke.
Kasnije su mi stizale i nekoje druge Careve knjige: sjajan roman „Presječeni puti” (1938), drame „Zimsko sunce” (1903), „Na straži” (1923), i „Vicencica” (1903), zatim zbirka pripovijedaka „Mali Učkarić” (1990. – izbor), ali i dva izdanja njegove „Danuncijade”, prva izvorna iz 1946, te novije izdanje iz 1977. „Danuncijadu” sam po osobnom izboru uvrstio u deset najboljih hrvatskih romana svih vremena. No, te 1946. nakon „Danuncijade” Viktor Car Emin doslovno zatvara stranice svoje književne karijere, odnosno, prestaje pisati u svojoj 76. godini života ili nakon pola stoljeća prilično bogata književnog stvaralaštva, burnoga političkog i prosvjetarskog života, poživio je zatim u miru svoga opatijskog doma sa svojom dragom Emom (r. Jurković) sve do 17. travnja 1963. godine Gospodnje kada je zauvijek sklopio oči.

Zapravo, mnogo toga moglo bi se reći i zapisati o životu i djelu našega Viktora Cara Emina, no, otvaram mogućnost poštovanom čitateljstvu da dodaju što god, čitaju njegova djela, prouče njegov životopis i političke prilike u kojima je stvarao svoja najbolja književna djela, u onih pola stoljeća, većinom u 20. stoljeću počevši od 1902. kada zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište premijerno izvodi njegovu prvu dramu „Zimsko sunce” zbog koje je onodobno slavljen kao nacionalni junak od pera!

Kako sam doslovio ovaj moj skromni prilog uz naglasak na našu (ne)slogu, što je zaista prispodobno našemu trenutku sadašnjem, kada baš nitko niti riječi ne će prozboriti o 150. godišnjici rođenja „najhrvatskijega književnika naše Liburnije”, osobita je nelagoda što je Rijeka okićena nazivom „europska prijestolnica kulture”, a da niti jednog trenutka nije posegnula za svojim ladicama itekako zanimljive književne povijesti, e da ne bi slučajno naletjeli – na Viktora Cara Emina!(?)

Ako smo opravdano sumnjali u taj naziv „EPK Rijeka 2020”, onda se ta sumnja upravo ogleda u toj neslozi, odnosno, koliko nam je sve to bilo potrebno i kakav je smisao te jednogodišnje „krune” (sulude i sramotne rastrošnosti na diletantizam + komunizam!) Grada Rijeke koja se je ogrnula debelim politkantskim plaštom gurnuvši sve naše kulturne i povijestne vrijednosti u zapećak? uistinu nije vrijedno spomena ili kako bio sam Car Emin rekao: “Ne diram u blato!” Započeo sam stihovima „viteza crne psovke” Janka Polića Kamova, a ovdje ću zaključiti stihovima Draga Gervaisa (odlomak iz zvonjelice/soneta „Noć”), e da bih naglasio ovu našu skoro zaboravljenu primorsku i liburnijsku književnu trijadu Car Emin–Kamov–Gervais:

A va barke beloj nonić mići sanja i glava mu stara h moru se priklanja kako da posluša neki čudni glasi… Mesečina bela sve se više gasi. Sunce već prihaja, nonić već ne diše, more barku zibje sve ča more tiše.

Siniša Posarić