Siniša Posarić: Marina kruna

    0
    138

    Nekoje rasprave o imovini Katoličke crkve potaknute su od neznabožaca i vucibatina. Svrha je jasna: omalovažavanje hrvatske narodne časti i vjerske slobode. Pa što je ovome stoljećima obespravljenu i osiromašenu narodu ostalo osim Božje milosti? Jer kada puk nije imao svjetovnu potporu gospodara, mogao se je barem skrušeno posvetiti molitvi dragom Bogu. No, i bahati gospodari shvatili su da vjera može biti isplativa! Ako ih narod ne voli, pače i prezire, pobrinut će se da steknu besmrtnu čast i slavu ulaganjem u crkvena dobra. Ah, što ćemo kad stara pučka poslovica glasi: „Ča će gospodi rit, to mora bit“! Njihove kamene nadgrobnice, njihovi oltari i slike postali su dijelom kulturne baštine. No, sve je to ipak platila domaća sirotinja, ali o tome nema nigdje niti jednog zapisa.

    I našim primorjem nicale su od davnina kapele, crkvice i crkve, a za mnoge se ne zna kada su izgrađene i posvećene. Gradio ih je puk svojim rukama i svojim alatom. Vrijednosti kršćanskih svetišta su rijetki sačuvani zapisi, knjige, raspela, slike, kaleži, krune, nadgrobnice, zvona i nekoji sitni darovi. No, crkva i ledina na kojoj je izgrađena ne mogu se odnijeti; sve ostalo može. Pljačkaši crkava stoljećima su usavršavali nečastan zanat bezdušno uzimajući posvećene vrijednosti, gdjekad i živote svećenika ili žitelja u blizini crkve. I nekoji naši prevrtljivi gospodari, kadikad su znali posegnuti za tim vrijednostima. Nisu, dakle, bezrazložno ulagali u izgradnju domaćih svetišta. Osim što su tako stjecali “putovnice za raj”, crkvena imovina mogla je kadikad poslužiti i za druge svrhe.

    *   *   *

    Crkva Majke Božje od Porta u Bakru, ili u glagoljaškome zapisu iz 1445. „Crikva Deve Marije pod Bakrim“, najstarija je u tom gradu, ali vjerojatno je još ranije podignuta. Bakarska župa bila je u ovlasti krbavskoga biskupa Vida Ostoje Marinića koji ju je posvetio 1451. Zbog turskih nasrtaja biskupija je preseljena 1460. u sigurniji Modruš.

    Turci su se u pljačkaškim pohodima, osobito nakon teškog poraza jedne slabašno opremljene i potpomognute hrvatske vojske 1493. na Krbavi, zalijetali na sve strane trusne i nezaštićene zemlje te nije čudo što su se pojavili i pred Bakrom, ali sa zlom srećom.

    U to vrijeme građani su se pred opasnošću sklanjali unutar zidi­na kneževa dvorca, dok su njihovi domovi, imanja i stoka prepušteni na nemilost ovim pljačkašima. I crkva Blažene Djevice Marije za tih je nasrtaja bila nezaštićena. Turci su se jedne večeri spustili u Bakarski zaljev, provalili u crkvu te su, osim nekojih drugih vrijednosti, odnijeli i pozlaćenu srebrnu krunu sa drvena kipa Bogorodice. Zatim su se uputili istim putem prema Krasici.

    Po njihovu odlasku Bakrani su žurno otišli u crkvu da utvrde štetu te su odkrili da je ukradena kruna koja je resila drveni Bogorodičin kip. Knez je obećao nagradu onome tko pronađe i donese krunu te su vojnici i dragovoljci odmah krenuli u potjeru za pljačkašima.

    Kod Krasice uhvatili su crnoputa razbojnika koji je došao s Turcima. Bio je silno prestrašen, ali ne zato što su ga gonitelji uhvatili. Netko ga je namjeravao sasjeći mačem, ali svima je bilo čudno što maše rukom u jednome pravcu. Poslušali su ga i krenuli onamo. Pronašli su na tome mjestu krunu i nešto predmeta ukradenih iz crkve; Turci su ih pobacali u grmlje i otišli. Čudan zarobljenik gotovo luđački je mucao, vrištao, mahao rukama, pokazivao u nebesa i zatim se je zahvalan klanjao do poda jer su mu poštedjeli život. Bakrani su ga odveli knezu da mu presudi. No, knez je drukčije razmišljao:

    – Moro je našao krunu. – reče knez. – Pošteno ju je vratio, zar ne?

    – Gospodaru, ne ćeš valjda njemu dati nagradu? – pobune se Bakrani. – Vidiš da je crn kao sotona, on je pljačkaš!

    – Crn ili bijel, ipak vam je on pokazao gdje je kruna. – odgovori knez te doda. – Ja mu ne ću dati nagradu, poštedjet ću mu život, ali ostat će ovdje kao uznik.

    Bakrani su se zatim pokunjeno razišli svojim kućama. Znali su oni da se ne valja s gospodarom nadglasavati…

    Crnac je zatvoren u tamnicu i s vremenom se je privikao na rad kod kneza, služio je pokorno i nije niti pomišljao pobjeći. No, kad bi mu pogled odlutao u brdo prema Krasici, ukočio bi se od straha, zatim bi se nervozan otputio dalje po poslu.

    Kad je naučio nešto našeg jezika, objasnio je knezu i kapelanu da ih je onoga dana “zaustavila nekakva sila” te nisu mogli niti naprijed niti nazad. Zatim je njihov vođa naredio da sve ukradeno blago ostave, jer da su kršćanske svetinje sotonsko zlo. Nakon što su blago pobacali, sile je nestalo te su mogli otići. No, njega nisu poveli sa sobom uvjereni da im baš on, crnac, u posljednje vrijeme donosi nesreću…

    Kapelan je nevjerojatnu priču zarobljena crnca pripisao čudesnoj moći blažene Djevice Marije koja će, dakle, zaštiti Bakar od svakojakih zala. Unatoč tome, kruna je obnoć čuvana na skrovitu mjestu u drvenoj kutiji s latinskim natpisom:

    Corona B. V. M. argentea deaurata, quae has portes olim Turcis depraedantibus ablata ab iisdem non nisi ipsa restituta, recessutn habuere

    Što je bilo s crnoputim mladićem, tko bi znao, jer njegova sudbina zapečaćena je u zaboravu. Možda se je brižan ipak vratio u svoju domovinu. Tek je ostao zabilježen u pučkoj pjesmi kao “črni Moro”.

    *   *   *

    No, niti kruni Blažene Djevice Marije nije bilo suđeno da zauvijek ostane u svome bakarskom svetištu. Prodana je, ali nema zapisa kome, kada i za koliki iznos. Prema jednome zapisu tim novcem crkva je obnovljena 1641. No, 1666, u vrijeme župnika Gašpara Plešića, produljena je, a sljedeće godine proširena prema moru. Podignut je mramorni oltar sa slikom Vele Gospe uznesenja (stari kip Bogorodice, bez krune, smješten je u udubljenje oltara), podignuti su i drveni oltari posvećeni sv. Ivanu Krstitelju, sv. Franji od Paole te oltar razapeta Isusa. Znade se da je u to vrijeme Bakar bio u posjedu obitelji Zrinski. Jedina potvrda o kruni bila je drvena kutija s rečenim natpisom, ali i ona je kasnije nestala. Možebitno bi se put odlaska krune iz Bakra mogao ustvrditi iz zapisa Radmile Matejčić u knjizi Kako čitati grad:

    “Važan događaj trsatskog svetišta je krunisanje zlatnim krunama čudotvorne slike Gospe Trsatske godine 1715. Iz Rima su iz zaklade Aleksandra Sforze, zalaganjem veroneškog biskupa Ivana Franje Barbariga, poslane zlatne krune, a ceremoniju je spektakularno, u prisustvu tisuća hodočasnika iz svih krajeva, obavio Riječanin, biskup Juraj Ksaver de Marotti.”

    Dakle, jesu li “poslovično velikodušni” Talijani uistinu poslali te zlatne krune ili je podrijetlo tih svetih predmeta domaće, iz neposredne blizine kao što je, na primjer, bakarska?

    Početkom 18. stoljeća župnik i kanonik Franjo Ksaver Orebić obnovio je bakarsko svetište. Freske je izradio Valentin Meduni iz Udina. Izradu nova mramorna oltara sv. Vinka Ferrerija platili su kapetan Franjo Marochino i mor­nari sa broda San Vincenzo. Slike sv. Vinka Ferrerskog i sv. Franje od Paole radovi su venecijanske škole 18. stoljeća.

    1770. župnu crkvu sv. Andrije Apostola uništio je potres te crkva Majke Božje preuzima ulogu prvostolnice. Uz nju podignuta je bolnica „Hospitala Sancte Mariae ad Portum“ koja je uzdržavana milodarima i prihodima s posjeda Zrinskih. Bolnica je vjerojatno kratko vrijeme radila, jer ju je Petar Zrin­ski prenamijenio u skladište soli. 1859. skladište je otkupio pomorski kapetan Stjepan Štiglić i ondje zatim sagradio obiteljsku kuću.

    Nakon zatvaranja groblja sv. Nikole prostor oko crkve Majke Božje postaje posljednje počivalište žitelja Bakra, Praputnjaka, Krasice, Škrljeva, Kukuljanova, Ponikve, Plosne, Sv. Kuzma, Drage i Kostrene. Tijekom 17–18. st. u crkvi su poka­pane ugledne obitelji i svećenici. 1850. otvoreno je novo groblje na brdu ispod Krasice.

    Za župnikovanja Matije Polića (1923–58), bez smisla za starinu i poštovanja spram počivališta, čitav je pod, osim svetišta, cementiran! E da bi se iskupio, uzidana je „Spomen-ploča mrt­vima koji počivaju u ovoj crkvi i okolo nje“, a pred­stavlja tlocrt crkve s 40 ucrtanih križeva na mjestima gdje su bile grobnice bakarskih uglednika. Preostale nadgrobnice oko crkve izvađene su 1966. te su uzidane na unutrašnje zidove.

    A gdje je kruna, Marina kruna?…

    Siniša Posarić | Primorski Hrvat

    _____________________

    Prema jednoj zabilježbi: Ivo Marochino “Grad Bakar kroz vjekove”, Crkva majke Božje od Porta, str. 158–161, Gradski muzej, Bakar, 1978.