Kad god pišem o kazališnom stvaralaštvu, uvijek mi se čini da gnjavim time sve oko sebe. I tako već 38, godina Gospodnjih, za mene vrlo plodnih i nezaboravnih, pače i kad nije bilo baš najbolje. To je ipak dio mog života uza sav stres i strah da je trud možebiti zaludu. No, nije. Sjećam se kad je pok. teatrolog Dalibor Foretić u prvoj polovici 90-ih objavio članak u N. Listu „Kultura kao zadnja rupa na svirali”; imao je razloga napisati takav članak nakon što je tadašnji predsjednik obnovljena HSS-a, Drago Stipac pokušao izbaciti krovnu udrugu hrvatskoga kulturnog amaterizma Hrvatski sabor kulture iz negdašnjeg Doma HSS-a u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici. No, „izbaciti” doslovno znači baš to s obzirom da je taj prvak tadašnjih seljaka poručio malobrojnim djelatnicima Hrvatskoga sabora kulture: „Marš van, smeće komunističko!” To je, dakle, bilo oličenje jednoga političkog čelnika koji nije imao razumijevanja za održavanje i razvoj hrvatske temeljne kulture kao što je amaterizam u stvaralaštvu. No, ipak je „nekim čudom” kasnije postignut sporazum te je HSK ipak ostao u Domu HSS-a, naravno, uz plaćanje najamnine, što je posve u redu.

No, to „komunističko smeće”, kako je pok. Drago Stipac nazvao Hrvatski sabor kulture, jest udruga (na žalost, nije ustanova!) koja je desetljećima skrbila o hrvatskome kulturnom amaterizmu; osnovana je 1948, a danas je smatram kudikamo bolje organiziranom nego u nekoja prošla svršena vremena, ipak zaslužuje kudikamo više pozornosti nego što joj se posvećuje, npr. u sredstvima javnog priobćavanja, istom je i na margini promišljanja cjelokupne političke scene u nas. Dakle, kad se netko od vrstnih djelatnika HSK pojavi par minuta na dalekovidnici ili na radiju – to je doslovno fešta, a da ne govorimo uobće o spominjanju u Hrvatskome državnom saboru!(?)

Previše bih štilicama i štiocima uzeo vremena kad bih ovdje objašnjavao kako djeluje HSK, ali dovoljno je reći da skrbi o 1026 udruga u kulturi te doslovno o 80.000 članova tih udruga i pojedinaca raspoređenih po svim našim županijama, organizira seminare, radionice, a u posljednje vrijeme i „webinare” te stručna usavršavanja za voditelje udruga. Naravno, za sve to, osim djelatnika HSK-a, zaduženi su vanjski stručni suradnici sa svih područja kulture – od književnosti, likovnosti, glazbe, plesa do kazališta. A kruna svega jest održavanje državnih festivala. Osim toga, Hrvatski sabor kulture je članom i suosnivačem europske kulturne mreže Amateo.

Moj osvrt posvećujem ipak pred koji dan svršenom 60. festivalu hrvatskih kazališnih amatera (od 4. do 19, prosinca 2020), a taj obljetnički festival itekako zaslužuje punu pozornost. Možda malo Riječanki i Riječana uobće znade da je taj festival začet upravo u našoj Rijeci, koncem svibnja 1961. u zgradi tadašnjega Amaterskog kazališta „Viktor Car Emin” (Ulica Franje Račkog 20-22), a te zgrade više nema, odnosno već skoro dva desetljeća je obična ruševina, ostali su samo zidovi i gomila trleži… Moram još jednom navesti da je naš ansambl Kazališna grupa Viktora Cara Emina, kao prvi domaćin toga festivala, ujedno i najnagrađivaniji; na čak šest festivala (razdoblje 1967-75) valjda prvo, nadam se i jedino kazalište u svijetu koje je u ovome tisućljeću izbačeno na ulicu 2002. i do danas nemamo svoj krov nad glavom. No, nismo posustali, radimo predstave za djecu i odrasle, idemo na festivale i kadikad sa zadovoljstvom slušamo pohvale za naša scenska ostvarenja što je itekako važna motivacija za daljnji rad.

Tko pjeva, zlo ne misli

Ovaj redom 60. festival hrvatskih kazališnih amatera jest neobičan i poseban samim time što nije održan niti u jednome gradu kakva je do sada bila užanca; zbog mjera opreza uslijed zaraznice, Hrvatski sabor kulture odlučio se je na „online” festival izabravši 16 predstava iz 17 županija koje smo mogli vidjeti posredstvom FB-stranice, na YouTubeu ili pak na HSK TV pomoću Zoom aplikacije. Ima to nekakvih prednosti, ali i nedostataka. Prednost je u tome što je sve predstave mogla gledati čitava Hrvatska, a nije, naravno. Osnovni nedostatci su gdjekad malo slabija snimka nekojih predstava ili je glazbena podloga bila preglasna i time narušila ugođaj gledanja predstave. Osim toga izostali su okrugli stolovi na kojima prosudbeni odbor i sudionici razpravljaju o izvedenim predstavama tijekom dana.

Sve u svemu, osobno sam zadovoljan viđenim predstavama, u većini je izražena kvaliteta glumica i glumaca te zanimljivi redateljski i scenografski ostvaraji, gdjekad su amateri bili na razini profesionalnih glumaca i to je ono što me zaista veseli. Ako sam u svojim komentarima na FB-u malkice kritizirao, to opet ne znači da je predstava bila loša i da se iz toga ne može prihvatiti skroman (i dobronamjeran!) poučak s moje strane. Kako napisah negdje, možda je predstava ipak bolja uživo i uza prisutnost gledatelja…

Lipo prije 100 godina

Veseli me što sam vidio nekoje nove ansamble iz mjesta gdje je kazališni amaterizam bio zamro ili je godinama bio slabije izražen; primjerice, vidjeli smo Amatersko kazalište (Pučko otvoreno učilište dr. A. Starčević) iz Gospića, zatim Scenu Martin iz Vukovara, Amatersko kazalište PAX POU iz Samobora, KPD „Sloga” iz Pakraca, „Dišpet” iz Zavale na otoku Hvaru, „Kolarin” iz Dubrovnika, Scena Sisak, Satiričko kazalište mladih iz Slavonskog Broda, Amatersko kazalište Daruvar, Šibenske promenade, Češku besedu iz Siska i jedinu dječju eko-predstavu Amaterskog kazališta iz Belišća. Kad se bolje promisli, većina spomenutih amaterskih ansambala dolaze iz gradova koja su itekako bila zahvaćena nametnutim ratom 1991-95, a danas razvijaju kazališnu kulturu za razliku od nekojih županija i gradova koji nisu ništa ponudili (o tome nešto kasnije).

Osim toga, vidjeli smo na ovome prvom „online” festivalu već znamenite hrvatske kazališne skupine kao što su zagrebački „Gaudeamus”, Dramski studio „Dada” iz Čakovca, KUD „Rikard Jorgovanić” iz Huma na Sutli te „Kuntrata” iz sv. Filipa i Jakova, sve od reda ansambli s prepoznatljivim scenskim rukopisom bez obzira na različitu stvaralačku poetiku.

Eh, sad… da sam bio članom Prosudbenog povjerenstva, kao što nisam bio, vjerojatno bi mi bilo teško odlučiti tko je zaslužio kakvu nagradu, jer smo vidjeli niz odličnih predstava, glumačkih kreacija i redateljskih ostvaraja. Vjerujem da Prosudbenom povjerenstvu u sastavu: dr. sc. dr. art. Mira Muhoberac, doc. art. Jasmin Novljaković i izv. prof. art. Vjekoslav Janković nije baš bilo lako donijeti odluku o nominacijama i nagradama.

Kao prvo, veliko iznenađenje ovoga Festivala su svakako novoosnovane „Šibenske promenade” pod vodstvom Sineve Jurković koja je po prvi puta i bez ikakva iskustva pripremila i režirala pučku predstavu „Lipo prije sto godina” koja je  dobila čak sedam (7) nominacija i osvojila nagrade za njegovanje kulturne baštine i najbolju režiju. Istom i Kulturno-prosvjetno društvo „Sloga“ iz Pakraca koje je za svoju odličnu glazbeno-scensku predstavu „Tko pjeva zlo ne misli“ posve zasluženo osvojila tri nominacije i nagradu za najbolju predstavu u cjelini.

Nakon svega, još jednom se je pokazala nužna potreba razdvajanja festivala na pučki i suvremeni tip kazališnog stvaralaštva o čemu smo već razpravljali, pače i o festivalu dječjih predstava u okviru Hrvatskoga sabora kulture ukoliko bi se mogli ostvariti materijalni uvjeti, svakako uz podporu Ministarstva hrvatske kulture, e da bi se više ansambala moglo predstaviti hrvatskoj javnosti koja, ispostavilo se je i ovoga puta, zanemaruje ovaj jedini festival hrvatskih kazališnih amatera.

Dužan sam spomenuti županije koje nisu bile zastupljene na ovome festivalu; Istarska, Primorsko-goranska, Koprivničko-Križevačka i Varaždinska županija. Iako je jasno da je zbog uvođenja mjera za zaštitu od zaraznice mnogima bilo onemogućeno pripremiti svoje predstave na vrijeme (najkasnije do sredine travnja), ipak se treba zapitati kako je moguće da je tako malo predstava – svega 23 – na vrijeme prijavljeno za ovaj festival iako je već dugi niz godina bilo uglavnom preko 150 predstava širom Hrvatske? Još je zanimljivije što je Koprivničko-križevačka županija imala tri prijavljene predstave, Varaždinska četiri, dok je Primorsko-goranska imala samo jednu (Dramska skupina SKPD Bazovica), a Istarska niti jednu.

Prosudbeni odbor

Odnosno, ove dvije posljednje navedene županije nisu niti održale svoje smotre. Za tu našu Istru već se znade da je kazališni amaterizam podpuno uništen te se povremeno pojavljuje kakva srednjoškolska sekcija, ali poglavito je zanimljiva Primorsko-goranska županija u kojoj je glavna središnjica „grad kulture” – Rijeka EPK 2020. u kojemu je ionako malobrojnim kazališnim amaterima doslovno onemogućen stvaralački rad materijalno i prostorno – odnosno, gradoupravljači i kojekakvi činovnici zaduženi za kulturu prema tome segmentu kazališnoga stvaralaštva već godinama, desetljećima, odnose se odveć maćehinski i oćuhinski, dakle, ne „kumuje” samo ova trenutačna zaraznica Corona kako bi se nekome sa strane moglo učiniti. Prema tome, ovdje ćemo valjda još godinama tavoriti na dnu dok netko ne shvati da je ulaganje u temeljnu kulturu, a to je amaterizam, itekako  važan segmet družtva.

Na posljetku, u skladu s naslovom, ma koliko kojekakvi pametnjakovići, osobito na političko-činovničkoj razini, ismijavali kazališne amatere i onemogućivali ih u radu, oni ipak stvaraju, vidjelo se je to i po ovome 60. festivalu hrvatskih kazališnih amatera, sve su to vrijedni ansambli koji svima nama mogu biti itekako dobar primjer.

Siniša Posarić/Primorski Hrvat