PJEŠČANE URE NAŠE KULTURE

0
144

A-joj, a-joj, živote moj
A-joj, a-joj, pogrješan spoj
A-joj, a-joj, nijesam svoj
A-joj, a-joj, uzmi mi kroj
A-joj, a-joj, pa me razbroj
A-joj, a-joj, u boj, u boj
A-joj, a-joj, za račun svoj!

Zašto “a-jojam”, ha? Uvijek ima razloga za to i svi imamo pravo „a-jojati”, e da nam bude lakše, a ljepše je i bolje, uljudnije od psovanja. Ma zamisli, pomislih u sebi, nikome nije zanimljivo tko je uobće savjetnik za kulturu ovog predsjednika Hrvatske, a izabran je prije godinu dana. Čovo se odaziva na ime Zdravko Zima, da je književnik i publicist. Što jest, jest, književnici su isto publicisti, a publicisti su možebiti književnici. No, kako se do sada još uvijek nisam domogao niti jednoga književnog djela ovoga publicista, onda mi nije jasno zašto ga netko svrstava u književnike.

Doduše, rečeni je književni kritičar i novinar, a za književne kritičare jedan engleski gospodin, Sinclaire, još je pred više od jednog stoljeća negdje zapisao da su književni kritičari zapravo obični gotovani, neostvareni književnici, samo što nije rekao da su propalice koji valjda nemaju pametnijeg posla u životu nego pametovati književnicima, dakle nadrljati kakav hvalospjev ili „raščerečiti” književnike koji im nisu „legli”. Hrvatsku javnost baš i nije briga tko je predsjednikov „posebni savjetnik za kulturu”, a koji nije dobio svoj ured na Pantovčaku, nego se smuca uokolo kao slobodan čovo, a njegovi savjetnički honorari su nepoznati, možebiti čak i Poreznoj upravi.
Štijem na drugome mjestu da ga onaj simptomatični „samospalitelj” koji se odaziva na ime Dragica Carlos Pilsel, naziva „drug Zima”, jerbo su zajedničkim snagama osnovali hrvatsko-srbski portal „Autograf.hr”, a onda ga je „drug Zima”, inače rođenjem Bodul, napustio, ostavio ga je ostavljenog što je u Dragice izazvalo gorke suze i silne neprospavane noći… E, to je već veleljubav!

Zaista, kako mi je uobće promaklo da je taj drug Zima postao savjetnik za kulturu (i to „poseban”?) predsjednika države? I sada stvarno moram reći nisam znao, priznajem i neka mi se barem pola oprosti, molim uljudno. To je imenovanje nakon svečane predsjedničke prisege bilo posve nevažno hrvatskoj kulturnoj javnosti, jerbo smo se svi, žalibože, posvetili neobičnom pjevanju hrvatske himne stanovite gđe Josephine Fox…
Ovih dana prisjetim se nekakve „Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku”, naravno, u duhu probuđena jugoslavenstva koje „jošte živi” u srcima nekoje mladeži i stareži. Dakle, srbsko-hrvatsko-bosansko-crnogorski (SHBCG) jezik usuprot polustoljetnoj obilježbi „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”, a među inim podpisnicima iste, gle vraga, podpisnik je novinar i pisac iz Zagreba Zdravko Zima! Za njega kažu bolji poznavatelji, gle, da je „profesionalac u kulturi”!(?) Taj u nas višekratno nagrađivani književni kritičar posve odgovara poučku spomenutog Sinclairea. Te 2017. godine Gospodnje šalili smo se jezikoslovka i urednica časopisa „Jezik”, dr. Sanda Ham, kako je ta „Sarajevska deklaracija”, zapravo „Obznana” u duhu Ace Karađorđevića koji je volio javno odašiljati kojekakve „obznane” narodima koji su, zapravo, jedan narod pod njegovom krunom, žezlom i plaštom, a da ne kažem pod armijsko-pandurskim aparatom! Taj podpisnik „Sarajevske deklaracije”, rečeni drug Zima, između ostaloga izjavljuje:

ako je pjesma ‘Bella Ciao’ mogla proizvesti takvu pomutnju, to znači da živimo u duboko bolesnom društvu.

Eto, u „novonormalnom družtvu” mi smo bolestni, jer ne podupiremo kojekakve politikantske svinjarije u gradu iz kojega gradonačelnik šalje pozdrave hrvatskoj javnosti iz Lenjingrada sa krstarice „Aurora” i onda sa svojim drugaricama i drugovima zapjeva „Bella Ciao”, a najglasniji je bio njegov dogradonačelnik dr. Nikola Ivaniš (PGS) koji je, gle čuda, postao vrlo važan i ozbiljan kandidat za gradonačelnika usuprot drugu Marku Filipoviću (SDP), a samo neznalica ne će zaključiti kako je riječ o politikantskom inžinjeringu.
No, moram objasniti i zašto sam dao ovome naslov „Pješčane ure naše kulture“. Naslov sam posudio iz nekoć meni dragoga časopisa 15 DANA koji sam redovito čitao i još uvijek čuvam zamalo sva godišta iz osamdesetih godina pr. st. Bila je to urednikova rubrika u kojoj se je Slavko Kovač uglavnom kritički osvrtao na nekoje bedastoće u kulturi i posljedice zanemarivanja kulture. S obzirom da povremeno opetovano prelistavam te velike novine (24×32 cm, 52 str.), uvijek osjećam nekakvu nostalgiju, žal za onim vremenima kada sam učio čitajući sve tiskovine za kulturu koje su izlazile na hrvatskome jeziku. Nasumce izabrah broj 4-5 iz 1985. i izvlačim nekoliko rečenica:

Nitko pouzdano neće moći utvrditi kad su se djeca prestala rajfati. To iščeznuće pradavne dječje igračke rajfa, obruča nije se dakako zbilo odjednom, niti u svim zemljama svijeta. Dapače, postoje još krajevi u kojima se djeca rajfaju, kao što možete vidjeti na fotografiji snimljenoj u Indiji, a možda se još rajfaju i u našim krajevima ali obruč nije više karakteristična dječja igračka, i pojava rajfača na ulici jamačno bi posebno bila zamijećena, a samo bi stariji uopće mogli odgonetnuti da je posrijedi igra, a ne neko čudno dječje mahnitanje.
Vazdan bi trčali tjerajući pred sobom obruč, drveni, gumeni ili onaj željezni skinut sa stare rasušene bačve. Dok bi se drveni i gumeni tjerali udaranjem kakvim drvcem, željeznim se je upravljalo posebno svinutom čvrstom žicom.

Dok čitam ovaj prekrasni članak, osluškujem što se događa napolju – ništa, baš ništa, nema dječjih glasova, one simpatične cike i nevinih glasića… Gdje su nestala ta djeca? Čak niti uobičajeni ptica poj ne čujem, a tako je lijepo vrijeme; vranarke, vrabčarke i golubke možda su na skrovitim mjestima i rade na „reprodukciji“, na stvaranju budućeg naraštaja, što čovjek, eto, zanemaruje! Niti djece, niti igre. Ono malo dječice što ih ima u blizini, valjda drndaju po tipkovnicama svojih računala i nosiglasa (mobilnika, no!), sjede doma u krugu obitelji pa kadikad se pošteno nasmijem neobičnom rječniku tih naših klinaca:

– Ti si definitivno nenormalan!

Možebiti je taj klinac čuo svoga oca koji povazdan sjedi doma u naslonjaču i s prijezirom komentira nekog političara koji mu je iskočio na dalekovidnici. Dakle, kad se treba naglasiti žestina, a pred djecom se ne smije psovati, naravno, onda su valjda uporabne mudroslovne tuđice.
Evo zgodna brzoglasnog razgovora od neki dan koji me je zatekao nespremna, malkice nasmijao, a istom i zabrinuo:

− Dobar dan! Ovdje Petra. Jesam li dobila Kazalište?
− Da, ja sam voditelj Kazališta.
− Ovako, imam trinaest godina i zanima me primate li djecu u vaš ansambl?
− Petrice, trenutačno ne možemo primati djecu, tražimo mlade između 16 i 25 godina. Nemamo tvojih vršnjaka.
− A-ha, onda ništa…
− Ovako ćemo, Petrice, ako se javi još nekoliko djece tvog uzrasta, onda možemo razgovarati, ali prvo s tvojim roditeljima, u redu?
− Može.
− A reci mi od kuda zoveš?
− Sa Grobnika, iz Čavla.
− Daleko si. No, dobro… Kako si saznala za nas?
− Ovako, malo sam istraživala i pronašla vašu web stranicu pa sam se odlučila javiti.
− Misliš na FaceBook?
− Da.
− U redu. Javit ću ti se, Petrice, hvala na pozivu.
− Hvala i vama! Bog!

A-joj, a-joj, kako sam ponekad nemoćan, čitav dan razmišljam o djevojčici Petri i sve bih dao da je mogu uvesti u čaroban svijet kazališta, a djece nema i nema… barem da ih je pet-šest odmah bih pronašao ne jedan nego barem toliko tekstova pa neka se zabavljaju u scenskoj igri! Od svekolike kulture nema ništa, novaca nema i nema… Sad mi pada na pamet da si kupim kakvu pješčanu uru i dok bezposleno sjedim doma mogao bih u miru promatrati sipanje pijeska iz jedne staklene posude u drugu, djeluje odmarajuće, ionako prolazi vrijeme i sve je izpraznost, kako veli Prorok, Davidov sin…
Zašto ovo pišem i zašto skrenuh s teme koja me je ponukala da javno „obznanim” svoje promišljaje o nekojim (ne)kulturnim pojavama u hrvatskoj kulturi? Sve je to itekako važno, svaka sitnica je važna; „sitnica do sitnice čini krupnicu“, rekli bi nekoć davno mudri Ličani, čiste i častne korjenike prije pojave radio-aparata, televizije, pače i današnjih elektroničkih čuda koja ljude tjeraju sa zemlje u kućne samopritvore!
Posvuda je tako, nestaje ona zdrava družtvenost, zajedništvo, prijateljstva prestaju, pače i kultura postaje sve manje važna iako se ne sjećam kada je bila značajno važna. Od kada znadem za sebe, odnosno, odkako sam dvostruko veći dio svoga života posvetio pisanju i kazališnom stvaralaštvu, uvijek slušam da je ta „družtvena nadgradnja“, posve suvišna(?), odnosno „nije vrijeme za kulturu“ što sam prvi puta čuo davne 1986. od mladoga političkog dužnostnika, a ništa bolje nije niti danas. Pa jesam li i ja suvišak družtveni, bezkoristan, izprazan tip koji dosađuje svojim prenemaganjima? Možda sam onoj maloj Petri odmah trebao reći da ne mogu računati na nju i da zaboravi na čaroban svijet kazališta, jer su okolnosti takve i takve?
Možda me ne bi trebalo zanimati tko je ministar kulture, tko savjetnik za kulturu u predsjedničkim dverima, tko pročelnik za kulturu u našem bankrotiranom gradu te tko je intendant „međunarodna narodnog” kazališta, itd… Baš bi bilo lijepo odvesti mozak na pašu, negdje na mirisno polje i biti posve neodgovoran, nesvadljiv i po potrebi druže-ljubljiv ako uzgredno dođe kakva kravica žvakati istu sočnu travicu. Ne mogu biti takav, npr. odreći se mozga; u misli mi nadolazi Matoš i ono njegovo: „Trsim se da ne mislim, no mislim. Teže je ne misliti, no misliti”.

Ovo preduskrsje nas obvezuje, budimo skromni, budimo mirotvorni i lijepi u duši, nadasve zahvalni našem Stvoritelju i Sinu Njegovu koji je trpio za sve nas.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here