Bilo je to godine… Hm… Možda nisu važne godine koliko osjećaj da se za ugled treba itekako izboriti radom. Kako to vrijedi svugdje, istom vrijedi i u hrvatskome glumištu, pače i među kazališnim amaterima. Pravilo je, doduše nepisano, ako radiš dobro, tražit će te da radiš još više baš zato jer dobro radiš, a k tome još slijedi i novčana nagrada. Da, tako bi to trebalo biti, a tome se oduvijek nadaju kazališni zanesenjaci, zaljubljenici, dragovoljci. To su oni ljudi koje možebiti svakodnevno viđate, rade nešto posve drugo izvan kazališne scene, a imaju briga kao i svi drugi.
Kada me tko upita jesam li se čemu nadao kao mlađahni glumac, uvijek kažem „Možda…” ili „Ne znam…” pa ako tkogod vidi u tome moju „lažnu skromnost”, može se lako prevariti. Nisam se htio ograničiti na glumu u svome životu, a ljepota rada s kazališnim amaterima je jednostavno nemjerljiva u odnosu prema vrijednostima struke – hrvatskoga profesionalnog glumišta koje najčešće izbjegava amatere… ne znam, možda se „profići” boje da će im nekakvi „diletanti” uzeti posao?! Zamislite da se na godišnjoj dodjeli nagrada hrvatskoga glumišta pojave „nekakvi tamo amateri” i „nekakve tamo amaterske predstave” kao neugodno iznenađenje za glumce i redatelje koji su akademski obrazovani i od toga žive? E, ne ćete toga filma gledati!

1986. ŽENSKA PAMET – Duška Hećimović (Mande) i Siniša Posarić (Dubrovčić)

Istini za volju, u HNK Ivana pl. Zajca mogao sam uletjeti u kojekakve male ulogice (Shakespeareov „Kralj Lear”, Gogoljev „Revizor”, Fabrijevo „Vježbanje života” i „Smrt Vronskog” te Nehajevljevi „Vuci”), a „sitnica po sitnicu, čini krupnicu” rekao bi Josina iz „Klupka” Pere Budaka. Sve sam odbio, jer bi me to koštalo tadašnjeg posla, moje stvaralačke osobnosti, istom i mojih kazališnih amatera kojima sam odlučio posvetiti dio svog života, ne bih mogao bez njih posvećen drugome poslu, odnosno, radeći „na velikoj sceni”… Uostalom, nisam karijerist!
No, kako sam s posebnom radoznalošću prevrtao po zaista neurednoj i posve raspaloj pismohrani Kazališne grupe Viktora Cara Emina, kao fina srebrnina počeli su se pojavljivati kojekakvi podatci o starijim glumicama i glumcima koji su ovdje djelovali prije mene; njihovi uspjesi, nagrade, velika i mala priznanja sa festivala, požutjele diplome, zgužvane fotografije, silni novinski članci… Pomislih da sam pronašao pravo malo bogatstvo – za povijest kulture grada na Rječini, navodno „grada koji teče” kako je zapisao jedan mladi riječki pjesnik ne znajući koliko će ta njegova stihovana misao ovih dana i godina poslije njega biti srozana nevjerojatnom ideologijskom politizacijom svakoga djelića riječke stvaralačke kulture…
1986. godine Gospodnje ansambl gostuje u Puntu s predstavom „Ženska pamet” koju je prema nedovršenu Držićevu djelu „Tripče de Utolče” preradio prof. Mirko Božić, a režirao Anđelko Štimac. Nakon predstave otišli smo na večeru i ples u hotel, a sve nam je to pripremio onda još mlađahni knez krčki Petar Kopanica (eto, neka se znade!). Cijelu večer plesao sam sa Sekom, ženom od oka, finom, glasa nježna i stasa od mjere. Zapravo, odkako sam došao u ansambl 1982. gnjavila me je da bih trebao svršiti fakultet, a ja sam je uvjeravao da fakultet kvari ljude, jer čim se kojekakvi klipani domognu diplome, postanu obsjednuti sami sobom (ha, ha, ha…), a ona bi u nevjerici razrogačila oči…
Zašto je Seka toliko navaljivala na mene, samo ona znade. Bože dragi, kako je bila dosadna… I dok smo plesali stisnuti jedno uz drugo, opet ona:

– Morao bi otići na fakultet.
– Vidjet ćemo…
– Nemoj ništa vidjeti, potrudi se.
– Možda ću ići na višu grafičku.
– Pa i to je dobro za početak… Ali „možda”, zašto „možda…”?

ANĐELKO ŠTIMAC (1909-1995)

I tako cijelu večer… Štimac je povremeno ulazio u plesnu dvoranu da nas vidi, ne znam zašto… Kad bi ugledao Seku i mene, samo je klimnuo glavom i otišao za stol. Eto, pristojni smo, samo plešemo i nismo, npr. pobjegli u „škuribandu”, negdje u puntarsku noć…!
Kad smo se vraćali doma kasno te večeri, namjeravao sam Seku odpratiti doma, baš mi se je račilo, pa makar pješačili do ranog jutra. No, pred kazalištem dočekao ju je muž! E, jesen ti…! „Što propalim vidiš, propalim smatraj” (G. V. Katul). No, Seka se je već u to vrijeme udaljavala od ansambla, više nije bila voljna raditi, osim ako baš treba, uskočit će u predstavu. Istom, već od sljedeće godine Anđelko Štimac oprostio se je od ansambla i prepustio umjetničko vodstvo umirovljenu glumcu Borisu Lučiću koji je karijeru počeo baš u AK „V. Car Emin” davno, još početkom pedesetih godina. Ta promjena utjecala je na odlazak glumica i glumaca koji su vjerovali samo u staroga Štileta, doslovno smo bili desetkovani…

BORIS DVORNIK, BOŽIDAR OREŠKOVIĆ i MIRJANA ŠEKULJA ŠTAJDUHAR

A tko je bila ta Seka, ha? Koji su to bili glumice i glumci koje je Anđelko Štimac pripremao za velike poduhvate u kazališnom amaterizmu i, tako mi svega, bili su prilično uspješni? Bio je to najbolji ansambl u Hrvatskoj u razdoblju od 1968. do 1975, u tih osam godina imali su čak šest najboljih predstava na festivalima, a brojna priznanja za pojedinačne glumačke izvedbe nisu izostale, pregršt je toga. Kako je govorio naš pok. Dalibor Fryda, kad bi čuli da dolazi „Car Emin” na festival, „Onda mi nemamo što tražiti, pobrat će nam sve nagrade”!?1974. godine Gospodnje počelo je snimanje znamenite dalekovidničke nizanke „Kapelski kresovi” prema romanu Veljka Kovačevića i u režiji Ivana Hetricha. Ma što tko mislio o toj „partizanskoj” nizanki, ipak je držim prilično uvjerljivom s obzirom na nekoje opisane događaje tijekom 2. svjetskog rata u Primorju i Gorskom Kotaru kroza 13 nastavaka u kojima je sudjelovao nešto više od 200 glumica i glumaca, većinom iz našega kraja. Ono što je u ovome slučaju važno, bilo je mnogo kazališnih amatera pozvano na snimanje i dobili su čak jednake dnevnice poput profesionalnih glumaca. To je bilo u redu, jer su mnogi od njih tijekom snimanja izostajali s posla ili sa predavanja na fakultetu. Prema nekojim pričama svoje honorare podizali su u „Zajcu”…
Bilo je među njima glumaca amatera iz Zajednice Talijana Rijeke (Silvano Silvani), iz Slovenskog doma Bazovica (Alojz Usenik), a najviše iz amaterskog kazališta „Viktor Car Emin” od kojih su se, osim Zorana Borčića, Vasilija Dessarda i Mirka Šatalića, dvoje zaista istaknuli svojim ulogama – Želimir Pavletić i Mirjana Šekulja (kasnije udana Štajduhar) od milja zvana Seka. E da, to je ona s kojom sam desetak godina kasnije cijelu večer plesao jedne puntarske noći. Samo malo talenta, Štimčeve škole te Hetrichovih savjeta bilo je sasvim dovoljno da svoje sporedne ulogice pretvore u prave glumačke uloge i postanu junaci onodobna dalekovidničkog gledališta.

BORIS LUČIĆ (1927-2004)

Moram navesti jednu zgodnicu sa snimanja „Kapelskih kresova”, Naime, trebao je glumiti i naš Boris Lučić, ali kad je došao vlakom do Zlobina, rekli su mu da krene s ostalim glumcima na Tuhobić.
– Da ja idem pješice na Tuhobić? Jeste li vi normalni? Ma šta je ovo, kakva je to organizacija snimanja?! Molim, isplatite me, idem ja doma!
– Imate pravo, kolega, slažem se s Vama.
Podržao ga je tako Vanja Drach, a zatim je s ostalima ipak krenuo pješice prema Tuhobiću. Boris Lučić je bio baš takav – prgav, svadljiv, svojeglav, a s obzirom da sam kasnije radio s njime, itekako sam ga upoznao; u razdoblju 1987-1992. pripremili smo šest vrhunskih predstava od kojih su tri bile na festivalima, dvije u Hrvatskoj i jedna s Bazovicom u Sloveniji.
No, baš u vrijeme snimanja „Kapelskih kresova” kazališna dvorana u ulici Franje Račkoga počela se je urušavati, raspadati; krov je prokišnjavao, a 1975. godine Gospodnje više nije bila primjerena za gledatelje i glumce, niti za kakve izvedbe. Gradska uprava nije htjela uložiti niti jedan tadašnji dinar za obnovu jednoga hrama amaterske kazališne kulture na sušačkoj strani „grada koji teče” – za kazalište koje je više puta postiglo brojne uspjehe na nacionalnoj razini kakve vjerojatno nikada niti jedan ansambl ne će više postići! No, kako rekoše naši stari: „Došli su do plafona, a što sada?” Ništa, valja se posvetiti drugim stvarima u životu, zaboraviti na glumu…
Iz te 1975. ostala je sačuvana samo jedna fotografija Mirjane Šekulja i Želimira Pavletića iz predstave „Operacija” Mire Pucove u režiji Anđelka Štimca koja je proglašena najboljom na hrvatskome festivalu kazališnih amatera. Deset godina kasnije i ja sam glumio u toj predstavi, bila je to moja prva uloga, ali nismo ostvarili uspjeh predhodnog ansambla.

1975. “OPERACIJA”, MIRJANA ŠEKULJA ŠTAJDUHAR i ŽELIMIR PAVLETIĆ

Seku povremeno vidim u jednoj veletrgovini, kratko razgovaramo, pozivam je na naše predstave, uvijek obećava da će doći, ali nikada se nije pojavila, što me stvarno žalosti, jer volio bih čuti njezino mišljenje o mladeži s kojom se danas trvem radeći na predstavama. Bilo bi mi drago mojima reći: „Eto, to je naša Seka, ona koja je dobila priliku glumiti u jednoj dalekovidničkoj nizanki i dobro se je snašla…”

Na posljetku, sve ovo možda nikome ne znači baš ništa, samo sam pomislio da ipak ima razloga podsjetiti se jednom pričom o prošlome svršenom vremenu. Kazališnom i riječkom.