Sažetak: Osnutak izvorno benediktinskog samostanskog kompleksa sv. Jakova u  Opatiji,  zahvaljujući  novopronađenim  zazidanim  romaničkim otvorima prozora na zidu crkve, prebačen je u 11. ili 12. stoljeće. Nadalje se u tekstu obrađuju kasnogotički i kasnobarokni stilski slojevi crkve, u bitnim dijelovima uništeni proširenjima izvedenim od1940. do 1942. godine.
Urbanizacija koja je na prostoru liburnijskih srednjovjekovnih komuna započela u 11. i trajala do 16. stoljeća, bila je praćena i gradnjom sakralnih objekata na način siromašnih redovničkih, tj. pučkih crkvica ruralnih područja, u kojima su stilski zahtjevi novog vremena implementirani tek simbolički, gotovo uvijek u gabaritima izvornog zdanja ili njegovog tek nešto malo povećanog korpusa. U tu, širu sliku uklapa se i romanička, kasnogotička i kasnobarokna graditeljska prošlost crkve i samostana sv. Jakova.

Gotički sloj

Na prvi spomen opatije sv. Jakova – »opatija Svetoga Jakova u Preluci« – u povijesnim izvorima nailazimo 1439. godine (opisuju se zbivanja iz prethodne godine), u knjizi riječkog notara i kancelara Antuna de Renna de Mutine (Liber civilium sive notificationum).20 No ispravan je i zaključak Vesne Bauer Munić da se postojanje crkve i samostana sv. Jakova u Opatiji posredno može ustanoviti još oko 1400. godine, jer se u kastavskom urbaru iz toga vremena spominju događaji koji upućuju na tu činjenicu.21

Vrlo je vjerojatno da su benediktinci možda već u 14., a najvjerojatnije u 15. stoljeću napustili opatiju zbog kuge, gusara, turskih provala ili ratova.22 Kuga se 1412. pojavila u Bujama, 1413. u Puli, a 1414. godine zahvatila je cijelu Istru. Godine 1477. kugom je zahvaćena i Rijeka. U 15. stoljeću harala je po Istri četrnaest puta.23 Turci su, pak, provalili u Istru 1468. godine preko Grobnika, Klane i Podgrada. Između 1470. i 1499. godine napadaju istarske gradove i sela devet puta.24

7. Latinski natpisi iznad glavnog ulaza u crkvu sv. Jakova (foto: Foto
Luigi, Opatija i Lovran)
Latin inscriptions above the main entrance of St James’ church

Osim toga, od 1477. do 1488. godine ratuju Habsburgovac Friedrich III. (od 1466. vlasnik Meranije, današnje Liburnije, pa time i Opatije) i hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin. Granica carstva (njemačkog) i kraljevstva (hrvatsko-ugarskog) je na Rječini, dakle u neposrednoj blizini opatije.25

Ako je razlog napuštanja samostana bila kuga, turski upadi, gusari i/ili rat, te su okolnosti mogle samo učvrstiti odluku redovnika o odgađanju povratka sve do početka 16. stoljeća. Uostalom, bez obzira na konkretne okolnosti i uvjete okruženja, opće je poznato da opatije reda sv. Benedikta u 14. stoljeću proživljavaju duboku unutrašnju krizu, te se postupno gase.26  U svakom slučaju, crkva je prije gotizacije 1506. morala biti u tako lošem stanju da nije obnovljena (lat. renovata), nego je djelomično nanovo izgrađena. Naime, latinski natpis uklesan na kamenoj gredi nadvratnika glavnog ulaza u crkvu – 1506·DIE·21·IVLŸ·SŸMo AbbAS fierI fecit (1506., dana 21. srpnja, opat Šimun dao je sagraditi) – govori o nadnevku gradnje i osobi koja je crkvu »dala sagraditi, učiniti« (lat. fieri fecit), kako uobičajeno prevodimo tu latinsku sintagmu (sl. 7). Natpis je prema izvedenim, tj. izostavljenim interpunkcijskim točkama postavljenim između brojeva i riječi (u sredini njihove visine), podijeljen na dva dijela; na prvi dio koji čini nadnevak pisan rustičnom epigrafskom kapitalom i drugi u kome se govori o osobi koja je crkvu »dala učiniti«, pisan kombinacijom majuskule (velika slova) i minuskule (mala slova) (sl. 8).27

8. Smještaj latinskog natpisa u crtovlje (izveo: D. Mastrović)
Latin inscription set in a stave

S obzirom na eleganciju linija, ligature i kaligrafiju, izvjesno je da je klesar ispred sebe imao rukom pisani predložak koji je pomalo nevješto smjestio u natpisno polje, ali je zato vjerno prenio kaligrafsku dekoraciju teksta. Ako zanemarimo neukost izvođača, vidimo da su brojevi i velika slova uglavnom izvedeni između donje i gornje crte, (c) i (a), a nula i mala slova uglavnom između donje (c) i srednje (b) crte. Dva mala slova f skoro naliježu na zamišljenu pomoćnu donju crtu, dok dva velika slova Ÿ s tremama, svojim vitičastim ukrasnim završetcima istu presijecaju.

Slovo Ÿ u riječi IVLŸ, s tremom (dvije točke na gornjim krakovima slova i jednom ispod slova) označava dijerezu, što u gramatici predstavlja rastavljanje dvaju samoglasnika na dva sloga, u našem slučaju rastavljanje dva i na kraju latinskog Iulii (od lat. Iulius, Iulii, m., srpanj), što je naglašeno okomicom prvog kraka slova Ÿ te usporednim okomitim tijekom drugog kraka koji se tek pri dnu savija i spaja s prvim, tvoreći u nastavku Ÿ. Drugi Ÿ (također s tremom), uobičajenog rasporeda crta koje čine slovo u imenu SŸMo,28 ponovno označava dijerezu, ali na ovom mjestu ukazuje da samoglasnik nije dio digrame (dvostruki znak za jedan glas) ili diftonga (dvoglasa). Iznad minuskulnog o u imenu (SŸMo) nalazi se oznaka opće suspenzije za abrevijaciju kontrakcijom, što znači da ime trebamo čitati kao Symeon. Dva minuskulna b u riječi AbbAS izvedena su kontaktnom ligaturom (lat. litterae contiguae), kao i slova fi u riječi fieri, te slova ci u riječi fecit.

Vrstu pisma teško je jednoznačno odrediti, jer se na natpisu može iščitati više utjecaja različitih srednjovjekovnih stilova pisanja. Najizrazitiji je utjecaj recentne humanistike 15. stoljeća (svojevrsne revitalizacije karoline) koji se ogleda, primjerice, u načinu pisanja brojeva: broj 1 u obliku velikog slova I s crticom na sredini; broj 5 s kosom gornjom crtom i otvorenim polukrugom donjeg dijela; mala 0; broj 6 s malim kružnim dijelom i dugačkom ravnom crtom koja se nastavlja na krug, zatim u produžetku gornje crtice velikog slova D (oblik odgovara i karolini), u oblicima velikih slova M i R (Rs produženom nožicom, ali u našem slučaju s izostavljenom okomitom crtom), u načinu pisanja malih slova b itd. Zanimljivo je da jedino inzularno (anglikansko) pismo u minuskuli koristi oblik slova r u njegovom majuskulnom obliku (R), slično kao i na našem natpisu. Velika slova A i Y, svojom gotovo vitičastom kaligrafijom odražavaju utjecaj karolinške majuskule 12. stoljeća, dok mala slova f i t (u riječi fecit) i oba mala slova e (fieri fecit), te malo o nagnuto ulijevo (SŸMo), oblikom podsjećaju na minuskulu rane ili protogotice 13. stoljeća. Malo slovo c (fecit) oblikom je gotica, ali se takav oblik, s dvaput prelomljenim crtama, pojavio još u uglatoj beneventani. Beneventana se koristila od 8. do 14. stoljeća, a u Hrvatskoj (poglavito u Dalmaciji) do 15. stoljeća. Između ostalih, središta beneventane bili su benediktinski skriptoriji Monte Cassina i Barija, dok je kod nas ta vrsta pisma najsjevernije pronađena u nekoć benediktinskom samostanu otočića Košljuna na otoku Krku. Za beneventanu su uobičajene kontaktne ligature između slova e i r, što je na našem primjeru (u riječi fieri) učinjeno ispuštanjem okomite crte slova R. U istoj riječi, očekivano malo slovo i napisano je kao veliko I (dugo iili i-longa), što je također karakteristično za beneventanu u kojoj se takva slova upotrebljavaju na početku i na kraju riječi.29 Budući da su karolina, beneventana i gotica bila najpopularnija pisma srednjega vijeka, a duhom oblika slična, dok je humanistika bila aktualno pismo novog vremena, nije čudno da je opatijski natpis spoj ili svojevrsni kompendij utjecaja tada aktualnih pisama na našim prostorima. Također, u opatijskom natpisu možemo iščitati povijesnu situaciju tako karakterističnu za Istru; s talijanskog juga, preko Dalmacije i hrvatskih otoka, sve do Krka i Opatije dolaze utjecaji benediktinske beneventane, dok se sa sjevera, možda preko cistercitskih, dakle opet benediktinskih samostana iz Hrvatske (Senj, između ostalih) ili opatija u Stični i Kostanjevici u Sloveniji, pojavljuju utjecaji gotice. Preciznija raščlamba i uvid u komparativni materijal mogli bi nas odvesti do samostana iz kojeg je opat Šimun došao.

Vrstu pisma teško je jednoznačno odrediti, jer se na natpisu može iščitati više utjecaja različitih srednjovjekovnih stilova pisanja. Najizrazitiji je utjecaj recentne humanistike 15. stoljeća (svojevrsne revitalizacije karoline) koji se ogleda, primjerice, u načinu pisanja brojeva: broj 1 u obliku velikog slova I s crticom na sredini; broj 5 s kosom gornjom crtom i otvorenim polukrugom donjeg dijela; mala 0; broj 6 s malim podnožja (slično kao velika slova  I  rimske  kapitale,  u ostatku teksta), s dvije petlje koje izlaze iz vrha, dok je na sredini haste vodoravna crtica. Izvijene petlje i crtica na sredini okomice mogli bi predstavljati stilizirano drvo života (lat. arbor vitae) koje se  pojavljuje  u  mitologijama mnogih naroda, dok u kršćanstvu postaje križ koji ponekad u srednjem vijeku ponovo preuzima oblik stabla (lat. crux virescens),30 čime bi bila zadovoljena forma simboličke invokacije.

9. Unutrašnjost crkve sv. Jakova, 30. studenog 1906. (izvor: Župni ured sv. Jakova u Opatiji)
Interior of St James’ church, November 30, 1906

Graditeljski gotički stilski sloj djelomično smo identificirali uvidom  u  današnje  stanje, dok je rekognosciranje i rekonstrukciju  izgleda  crkve olakšala tijekom istraživanja pronađena fotografija unutrašnjosti  iz  1906.,31   kao  i tlocrt i presjek stanja iz 1939., prije rušenja gotičke apside, tj. adaptacije i proširenja crkve od 1940. do 1942. godine (sl. 9, 12, 12a).32

12. Francesco Gusso, uzdužni presjek crkve i tlocrt crkve i samostalna prije proširenja, 1939. (izvor: DARi,
29, Građ. arh., Opatija 30)
Francesco Gusso, longitudinal cross-section and ground plan of the church and the monastery before the enlargement, 1939

Kao komparativni materijal poslužio nam je i crtež opatijske slikarice Stephanie Glax,33  načinjen prije 1889. godine,34 gdje vidimo gornji dio gotičke apside crkve sv. Jakova, kao i fotografija crkve i groblja ograđenog suhozidom nastala prije 1900. godine (sl. 10, 11).35  Na fotografiji je vidljivo je da je apsida s južne strane probijena izduženim pravokutnikom prozorskog otvora uokvirenog kamenim gredama.

10. Stephanie Glax, Bez naziva (Opatija, crkva sv. Jakova), prije 1889., olovka na papiru (izvor: katalog izložbe Stephanie Glax (1876.–1952.), Opatija, 2004.)
Stephanie Glax, Untitled (Opatija, St James’ church), before 1889, pencil on paper

Iz uzdužnog presjeka i tlocrta stanja iz 1939. godine jasno je da je gotički prostor apside imao nepravilni poligonalni, poluosminski zaključak čiji su krajnji unutrašnji kutovi zaobljeni, vjerojatno u sklopu barokizacije 1793. godine. Uski i izduženi središnji prozorski urez apside svojom impostacijom, dimenzijama i profilacijom (dvostrukim ljevkastim širenjem) odgovara vremenu gotike.

Sl. 11. Opatija, crkva sv. Jakova, pogled na južno pročelje i apsidu prije 1900. (izvor: Fototeka Konzerva- torskog odjela u Rijeci)
Opatija, St James’ church, view to the south façade and the apse, before 1900

Na fotografiji unutrašnjosti iz 1906. godine vidljiv je prvi križno-rebrasti jaram gotičkog svoda, dok je ostatak u tami (skriven draperijom?). Vjerojatno se drugi jaram sastojao od dvaju ili više zrakastih rebara, slično kao u primjerima okolnih liburnijskih te istarskih crkvica iz tog razdoblja.36

Crkva je zasigurno bila zaključena otvorenom konstrukcijom dvoslivnog krovišta.

Od ostalih stilskih elemenata navodimo izdužene pravokutne, kamenim gredama uokvirene prozore južnog pročelja, vidljive na fotografiji crkve i groblja nastaloj prije 1900. i profilaciju kamenih greda ulaznih vrata crkve koje uokviruje tzv. gotički štap, dekorativni element karakterističan za prijelazno razdoblje kasne gotike i rane renesanse. Također, Branko Fučić je 1945. godine, »U toku završnih radova na dogradnji i obnovi crkve (…) na južnom zidu stare lađe«, otkrio male ostatke »gotičkih zidnih slikarija XV. stoljeća.«37

Cijelo 16. stoljeće bilo je doba velikih gradnji, pa na primjere koji svojom tipologijom, morfologijom i stilskim oblikovnim elementima odgovaraju opatijskom, nailazimo i u neposrednoj blizini: u Rijeci (kapela sv. Trojstva augustinskog samostana i crkva sv. Jeronima); u Kastvu (župna crkva sv. Jelene Križarice); u Kraju (crkvica sv. Majke Božje); u Mošćenicama (župna crkva sv. Andrije Apostola); u Brseču (crkva sv. Jurja Mučenika).

Sve su te crkve gotizirane u drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća,38  na sličan način kao što gotizaciju seoskih crkvica u Istri u 15. stoljeću karakterizira dogradnja poligonalnog izduženog svetišta s gotičkim svodom ili izgradnja rebrastih konstrukcija mrežastog ili zvjezdastog svoda, a u pojedinim slučajevima i križno-rebrastog. Univerzalni uzor je crkva sv. Nikole u Pazinu koja je 1441. godine dobila novo svetište, poligonalnu, poluosminsku apsidu presvođenu zvjezdastim svodom s jakim rebrima, što je dokaz sjevernjačkih, srednjoeuropskih utjecaja na Kvarneru.

U svakom slučaju, sve navedene stilske, tj. kronološko-graditeljske elemente možemo inkorporirati u fragmentarnu sliku opatije iz vremena kasne, tj. retardirane gotike.39 Prema Valvasorovoj grafici iz 1689. godine,40 prvom poznatom slikovnom prikazu opatije, crkve (?) i zvonika, stanje uopće ne odgovora onom između 1506. i 1939. godine, jer se na prikazu (s morske strane) nalazi jedinstvena zgrada s dvama rizalitno istaknutim krilima postavljenima okomito na središnje, uzmorsko pročelje i zvonik sa šatorastim krovom nalik kuli (sl. 13). Križ na krovu znači da je kula zvonik, tj. dio svetog prostora crkve. Rizalit na lijevom krilu, na mjestu gdje se danas nalazi crkva, nema apsidu. Možda je riječ o starijem slikovnom predlošku (iz vremena prije 1506.) ili idealiziranom prikazu koji nije vodio računa o stvarnom stanju i izgledu kompleksa.

13. Opatija, Crkva i samostan sv. Jakova, 1689. (izvor: J. W. Valvasor, Die Ehre des Herzogthums Krain, Graz, 1689.)
Opatija, church and monastery of St James, 1689

Negdje u prvoj polovici 16. stoljeća, dakle relativno brzo nakon što je opat Šimun dao ponovo sagraditi crkvu, benediktinci opet napuštaju samostan »radi učestalih turskih provala«,41  ali ovoga puta trajno. Posljednji benediktinski opat bio je najvjerojatnije Ivan Bekarić (prije 1538.).42  Godine 1577., u vrijeme kad o samostanu i crkvi skrbe riječki augustinci, u dvorištu samostana izgrađena je cisterna.43

Berislav Valušek/Rad. Inst. povij. umjet. 41/2017. (215–232)

Bilješke:

20 MIRKO ZJAČIĆ (bilj. 1)

21 VESNA BAUER MUNIĆ (bilj. 3, 2005.), 23, 24. Spominje se održavanje sajma sv. Jakova, što izravno upućuje i na postojanje samostana jer se sajam i poslije održavao uz opatiju, zatim što je sve opat na dan sv. Jakova dužan dati kastavskim stražarima itd.

22 PETAR VON RADICS, Abbazia, Wien, 1885. Citirano prema: IVAN OSTOJIĆ (bilj. 3), 179. Radics navodi »da je opatija sv. Jakova 1300. godine bila mnogo napastovana od gusara, a vjerojatno ju je i kuga bila teško pogodila«.

23 Knjiga o Istri, (prir.) Zvane Črnja i Miroslav Bertoša, Zagreb, 1968., 25.

24 Knjiga o Istri (bilj. 23), 23.

25 Budući da 1453. papa Nikola V. u svom pismu samostanu sv. Mihovila izvan zidina kod Pule spominje napušteni samostan sv. Jakova, čije su prihode i predmete prisvojili drugi, samostan je zasigurno bio napušten prije tog datuma. Papa između ostalog navodi: »Predragi sinovi opat Jakov i zajednica samostana sv. Jakova iz Preluke, reda sv. Benedikta, Pulske biskupije, dojavili su nam da neki sinovi bezakonja, koje uopće ne poznaju, drže i lukavo skrivaju i pokušavaju prikriveno zadržati, desetine, podavanja, plodove, redovite prihode, zemlje, kuće, posjede, zaseoke, založne zemlje-imanja i obećana darivanja (…), šume, mlinove, vode i vodne tokove (…), zlata i srebra pretvorenog i nepretvorenog u kovani novac (…).« (Prijevod pisma preuzet iz: ANTUN ONSEA, bilj. 1, 278.) Nadalje nabraja mogući inventar opatije koji uključuje žlice, vilice, stolnjake, zavjese, kotlove, kape, kapuljače itd., do najsitnijih predmeta koje bi jedna opatija kao gospodarska zajednica mogla posjedovati. Ovdje nije riječ, kako misle neki autori, prvenstveno ANTUN ONSEA (bilj. 1), 278, o nedvojbenom bogatstvu opatijskog samostana, već prije o uobičajenom administrativnom obrascu onog vremena čiji je oblik bio univerzalan i koristio se pri svim potraživanjima takve vrste (pod prijetnjom ekskomunikacije), e da se za svaki slučaj poslije ne bi moralo posebno navoditi potraživano, tj. da se nešto ne bi previdom ispustilo. Sličnog je mišljenja i Torcoletti – LUIGI MARIA TORCOLETTI (bilj. 1), 47: (…) tutti quei beni che il convento avrebbe potuto possedere (…).

26 BRANKO FUČIĆ, Istarske freske, Zagreb, 1963., 14.

27 U prijevodu na hrvatski: 1506., dana 21. srpnja, opat Šimun dao je sagraditi.

28 Cjelovita latinska transkripcija grčkog oblika imena je Symeon.

29 ZVONIMIR KULUNDŽIĆ, Knjiga o knjizi, Historija pisama, Zagreb, 1957., 627.

30 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, (ur.) Anđelko Badurina, Zagreb, 1985., 130.

31 Izvorna fotografija nalazi se u Župnom uredu sv. Jakova u Opatiji.

32 DARi, 29, Građ. arh., Opatija 30

33 Crtež se nalazi u privatnom vlasništvu u Ljubljani. Više o S. Glax vidjeti u: BERISLAV VALUŠEK, Stephanie Glax (1876.–1952.), katalog izložbe, Opatija, 2004.

34 Gradnja sjevernoga obalnog puta, od Voloskog do Slatine zgotovljena je 1889. godine, što znači da je crtež nastao prije te godine, jer na njemu obalnoga puta nema.

35 Naime, 1900. sagrađen je uz samo groblje Pavillon Conditorei (današnji Umjetnički paviljon Juraj Šporer), kojeg na fotografiji nema, što znači da je fotografija starija od 1900. godine. Više o Umjetničkom paviljonu u: BERISLAV VALUŠEK, Umjetnički paviljon Juraj Šporer, katalog izložbe, Opatija, 2003.

36 Na zajedničkom čitanju tlocrta i presjeka zahvaljujem kolegi Ivanu Matejčiću.

37 BRANKO FUČIĆ (bilj. 7, 1964.), 468.

38 VESNA BAUER MUNIĆ (bilj. 3, 2005.), 186.

39 Retardirana gotika stoga što su umjetnička središta Europe u to vrijeme već duboko u renesansi.

40 JOHANN WEIKHARD VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain, Graz, 1689.

41 IVAN OSTOJIĆ (bilj. 1), 180.

42 IVAN OSTOJIĆ (bilj. 1), 180.

43 DARi, 250, kutija 1, Samostan reda pustinjaka sv. Augustina u Rijeci, Protocollum Conventus Fluminensis…, (Ab 214), 43. Na podatku zahvaljujem kolegi Danijelu Cikoviću.