Sažetak: Osnutak izvorno benediktinskog samostanskog kompleksa sv. Jakova u  Opatiji,  zahvaljujući  novopronađenim  zazidanim  romaničkim otvorima prozora na zidu crkve, prebačen je u 11. ili 12. stoljeće. Nadalje se u tekstu obrađuju kasnogotički i kasnobarokni stilski slojevi crkve, u bitnim dijelovima uništeni proširenjima izvedenim od1940. do 1942. godine.
Urbanizacija koja je na prostoru liburnijskih srednjovjekovnih komuna započela u 11. i trajala do 16. stoljeća, bila je praćena i gradnjom sakralnih objekata na način siromašnih redovničkih, tj. pučkih crkvica ruralnih područja, u kojima su stilski zahtjevi novog vremena implementirani tek simbolički, gotovo uvijek u gabaritima izvornog zdanja ili njegovog tek nešto malo povećanog korpusa. U tu, širu sliku uklapa se i romanička, kasnogotička i kasnobarokna graditeljska prošlost crkve i samostana sv. Jakova.

Sl 1. Opatija, crkva i samostan sv. Jakova (foto: F. Vučemilović)
Opatija, church and monastery of St James

Uvod

Sklop izvorno benediktinske opatije i crkve sv. Jakova (Starijeg) u Opatiji nalazi se neposredno uz morsku obalu, danas u središtu grada nazvanog upravo po opatiji. Sve do pred kraj 19. stoljeća samostan i crkva bili su na osami. Rijetke kuće, samostojeće ili u manjim skupinama, smještane su uglavnom uz ili iznad današnje glavne prometnice. U pogledu tipologije, samostan, crkva i zvonik tvore jedinstvenu građevinsku cjelinu tradicionalne prostorne koncepcije zatvorenog četverokuta s unutrašnjim dvorištem sa cisternom (svojevrsni rustični klaustar bez trjemova), karakterističnu za stilska razdoblja romanike i gotike (sl. 1). Prema sačuvanim povijesnim slikovnim prikazima i današnjim dispozicijama, riječ je o tipu koji tvori funkcionalni sklop samostan – crkva – tvrđava. Crkva je postavljena u osi istok – zapad, s otklonom prema sjeveru. Zvonik je imao sakralnu i obrambeno-izvidničku funkciju, kao i vanjski perimetri zidova crkve i redovničkih zgrada, te visoki zaštitni zid s vratima ulaza u dvorište koji spaja pročelja samostana i crkve.

Većina autora koji su se do sada bavili poviješću Opatije i istraživali starost samostana i crkve, uglavnom su se držali povijesnih izvora (Luigi Maria Torcoletti, Mirko Zjačić, Ivan Ostojić, Amir Muzur, Boris Zakošek, Antun Onsea, Juraj Batelja),1 dok same zgrade, samostan, zvonik i naročito crkva, najčešće nisu bili predmetom istraživanja. O arhitekturi crkve i samostana ponešto su pisali Vanda Ekl,2 u sklopu veće teme Vesna Bauer Munić,3 ali opet, uglavnom kao povjesničarka, dok je opsežniji članak ista autorica posvetila dogradnji crkve od 1940. do 1942. godine. Povjesničar i arhivist Goran Crnković obradio je Natječaj za gradnju nove crkve sv. Jakova iz 1912.,5  a Brigitta Mader pisala je u tom kontekstu o borbi Antuna Gnirsa, glavnog povjerenika za Istru bečkog C.-k. Središnjeg odbora za istraživanje i uzdržavanje građevnih spomenika, za očuvanje gotičke izvornosti opatijske samostanske crkve.6  Romanički i gotički graditeljski sloj crkve donedavna nisu bili ‘prepoznati’, a ni o kasnobaroknoj arhitektonskoj adaptaciji crkve nije pisano, pa ovaj članak donosi nova saznanja o srednjovjekovnoj gradnji Sv. Jakova u Opatiji i naknadnim intervencijama.

Otkriće dvaju romaničkih, naknadno zazidanih prozorskih otvora na sjevernom pročelju crkve 2006. godine, kao i susljedni pronalazak fotografije glavnog i bočnih oltara iz 1906. na kojoj se djelomično vidi unutrašnjost gotičke apside, bili su poticaj za tipološku, morfološku i stilsku, poglavito arhitektonsku obradu crkve i samostana sv. Jakova. Osim na tipologiju i arhitektoniku, pri rekognosciranju gotičke faze oslanjali smo se i na sekundarne izvore kao što su arhitektonski planovi, stare fotografije i crteži/ilustracije te neobjavljena istraživanja.7 Stilskom raščlambom fragmentiranih ostataka elemenata romaničke gradnje i kasnogotičkih prostornih, arhitektonskih i plastičkih rješenja, kao i epigrafskom i paleografskom raščlambom latinskog natpisa iz 1506. godine te opisom kasnobaroknih graditeljskih intervencija u i na crkvi, želi se crkvu sv. Jakova uglaviti u korpus sakralne arhitekture Kvarnera, Rijeke i Istre, tj. liburnijskih srednjovjekovnih komuna, čija je urbanizacija započela u 11. stoljeću i trajala do 16. stoljeća. Kao i Sv. Jakov, gotovo sve crkve s navedenih područja ‘doživjele’ su, dakako, i naknadnu barokizaciju. Neprimjerena inženjerska intervencija iz sredine 20. stoljeća, kada je povećanjem tlocrtnih i visinskih gabarita svetišta crkva sv. Jakova nepovratno izgubila gotičku apsidu i barokni trijumfalni luk glavnog oltara, također je predmetom obrade.

Sl. 2. Sjeverno pročelje crkve (foto: Foto Luigi, Opatija i Lovran)
Northern church façade

Povijesni okvir

Najraniji dostupni povijesni izvori spominju samostan u svjetovnom administrativnom sklopu Kastavske gospoštije, dok je crkveno-administrativno bio u nadležnosti Puljske biskupije do 1788. godine. Nakon toga postaje dijelom novoosnovane biskupije u Gradiški (Furlanija), gdje se nalazi do 1791. kad je ponovno uspostavljena Tršćanska biskupija.8 Liburnija, pa time i područje današnje Opatije, u sastavu je hrvatske države do prve polovice 12. stoljeća, a možda i nešto poslije.9 Od tada pa do kraja 14. stoljeća vlasnici kvarnerskih komuna su grofovi Devinski kao podložnici akvilejskog patrijarha. Nasljeđuju ih grofovi Walsee temeljem oporuke Hugona VIII. Devinskog iz 1390. koji vladaju do 1466. godine, kada područje Rijeke, Kastva, Veprinca i Mošćenica prelazi u vlast njemačkog cara Friedricha III. Habsburškog. Izuzmemo li kratkotrajnu francusku epizodu, Opatija će pod Habsburgovcima ostati do kraja 1. svjetskog rata. Ferdinand Habsburški darovao je Kastavski posjed 1625. isusovcima iz Judenburga. Posjed 1630. kupuju riječki isusovci i koriste ga, uz kraće prekide, do ukinuća reda 1773. godine.10 Od 1507. godine samostan postaje komendatornim dobrom, pa se u Opatiji izmjenjuje više naslovnih opata. Riječki augustinci u posjedu su samostana sv. Jakova od 1560. (prema povelji iz 1555.) do 1723. godine, kada ga otkupljuje Isusovački kolegij u Rijeci. Godinu dana nakon ukinuća Družbe Isusove (1774.), beneficij opatije sv. Jakova dan je u trajni posjed riječkom zbornom kaptolu. Nakon što je 1925. osnovana Riječka biskupija, počasni naslov »opata sv. Jakova« nose riječki biskupi, poslije nadbiskupi.11

Tragovi romanike

Sl. 3. Ostatci izvornog okvira romaničkog prozorskog otvora (foto: M. Braun)
Remnants of the original frame of Romanesque window opening

Luigi Maria Torcoletti smješta osnivanje samostana u 12. stoljeće,12  kao i Ivan Ostojić, jer je većina benediktinskih opatija u Istri nastala tijekom tog stoljeća,13  dok Miljenko Jurković piše: »Već sam broj evidentiranih benediktinskih samostana na sjevernom Jadranu u 11. i 12. stoljeću pokazuje doba procvata. Na kvarnerskim otocima osnovano je 15 opatija, manjih samostana i priorata, kojima se može pridodati nekoliko eremitaža, cela, hospicija manje važnosti, a moguće i nekoliko dvojbenih samostana.«14  Čini se nemogućim da je područje današnje Opatije kao mjesto na granici, tj. spoju Istre, Primorja i kvarnerskih otoka, dakle u kontaktnoj zoni istočnoga istarskog i primorskog priobalja, te sjevernojadranskih otoka, moglo ostati izvan tako velikih i za ono vrijeme širokih graditeljskih aktivnosti, pogotovo stoga što »Obalni pojas od Raše do Senja nije, na žalost, nikada ozbiljno istraživan. Spominje se doduše nekoliko samostana, no svi relativno kasno, a arhitektonskih ostataka iz 11. i 12. stoljeća uopće nema. Jedini samostan s tog područja koji je sigurno postojao je onaj sv. Jakova u Opatiji.«15  Međutim, Jurković u navedenom tekstu ne navodi dokaze o postojanju samostana sv. Jakova u Opatiji. Danas raspolažemo i materijalnim dokazima (koji su prvi put podastrijeti javnosti 2006. godine),16  da su samostan i crkva bili podignuti već u 11. ili 12. stoljeću.

Na neožbukanom sjevernom pročelju crkve sv. Jakova jasno su vidljive razlike u strukturi zida, tj. razlika između manjih nepravilnijih kamenih blokova romaničke gradnje u donjem dijelu i većih pravilnijih klesanaca poredanih u vodoravne nizove u gornjem dijelu zida dograđenog krajem 18. stoljeća. Na zidu se razaznaju i dva mala zazidana prozorska otvora koja svojom veličinom, oblikom i smještajem odgovaraju vremenu romanike. Na gornjim stranama nekadašnjih otvora vidljivi su lučno zaobljeni dijelovi kamenih okvira koji su s danas manjkajućim dijelovima tvorili pune lukove (sl. 2, 3), slično većem prozoru na apsidi crkve sv. Trojstva u obližnjem Lovranu. Fragmentiranost doprozornika (sastavljenih od klesanaca) i lukova, ukazuje na to da je zid bio ožbukan. Struktura zidova sva tri izvorna pročelja, do visine kasnobarokne nadogradnje izrazito je romanička, s duguljastim kvadrima koji se nižu u uskim vodoravnim pojasevima, pravilno provučenim kroz cijelu dužinu zida, bez kutnih pojačanja ili s pojačanjima koja najčešće odgovaraju visini dvaju pojaseva (sl. 4, 5).17 Kako romaničke prozore uobičajeno nalazimo na južnoj strani crkava, zbog zaštite od hladnih vjetrova koji pušu iz drugog kvadranta, činjenica da su prozori na crkvi sv. Jakova otvoreni na sjevernoj fasadi govori nam da je ta strana u vrijeme prve gradnje bila zaštićena zidovima samostana, tj. da su crkva i samostan građeni u isto vrijeme. Nije na odmet spomenuti da je na crtežu Stephanie Glax, koji je objavljen u Vodiču po Opatiji iz 1914. godine,18 prikazan dio samostana sa sjeverne strane (sl. 6). Ako nije riječ o umjetničkoj slobodi, u oči upada tipično romanička bifora nadvišena zajedničkim, zrakasto izvedenim polukružnim lukom od bunja.

Sl. 4. Crkva sv. Jakova, glavno pročelje (foto: F. Vučemilović)
St James’ church, main façade

Ostali mogući romanički artefakti nisu nam dostupni i tek bi buduća arheološka istraživanja mogla novim nalazima potvrditi romaničku prošlost Opatije. Tipologija nam tek djelomično može biti od pomoći jer je jednobrodni izduženi prostor crkve svojstven i romanici i gotici, a često i baroku na našim prostorima, kao i dvoslivno drveno krovište. To se odnosi i na već spomenuti sakralno-obrambeni tip sklopa samostan – crkva – tvrđava. Ne treba dakle zaboraviti da je ovdje riječ o tipičnoj ruralnoj, pučkoj, tj. redovničkoj crkvici u kojoj i na kojoj su stilski zahtjevi novih vremena implementirani tek simbolično, gotovo uvijek u gabaritima izvornog zdanja ili njegovog tek nešto malo povećanog korpusa.

Sl.5. Crkva sv. Jakova, južno pročelje
(foto: Foto Luigi, Opatija i Lovran)
St James’ church, south façade

Ususret nekim budućim istraživanjima možemo podsjetiti da sintagma »tradicija kultnog mjesta« u stručnoj literaturi označava kontinuitet gradnji svetišta od prethistorije do današnjih dana. U našem slučaju to bi moglo značiti da je na mjestu romaničke crkve nekada postojala ranokršćanska, a ispod nje poganski (rimski?) hram, što je samo pretpostavka koju bi tek trebala potvrditi arheološka istraživanja. Ali ono što je najvažnije, u svjetlu činjenice da je urbanizacija na prostoru liburnijskih srednjovjekovnih komuna započela u 11. i trajala do 16. stoljeća,19 a nju je pratila i gradnja sakralnih objekata, jest da Opatija ima i svoju romaničku prošlost. Iako nije riječ o ‘komunu’, tj. srednjovjekovnom naselju, poput ostalih liburnijskih, opatija sv. Jakova logični je dio ‘doba procvata’ u 11. i 12. stoljeću na sjevernom Jadranu, kada su benediktinski redovnici promicali romaniku kao stilski izraz vremena.

Bilješke

1 LUIGI MARIA TORCOLETTI, L’abbazia di S. Giacomo al Palo, u: Studi, saggi, appunti, Fiume, sv. I. (1944.), 45–64; MIRKO ZJAČIĆ, Knjiga riječkog notara i kancelara Antuna de Renno de Mutina (1436.–1461.), III. dio, u: Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. V. (1959.), 89–225; IVAN OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, Split, 1965., 177–180; AMIR MUZUR, Kako se stvarala Opatija, Opatija, 1998.,15–38; BORIS ZAKOŠEK, Opatijski album, Rijeka, 2005., 42; ANTUN ONSEA, Opatijska čitanka, Opatija, 2008., 134–168; JURAJ BATELJA, Augustinski samostan sv. Jakova u Opatiji, u: Zbornik Opatijske crkvene obljetnice, (ur.) Goran Crnković, Opatija, 2008., 31–44.

2 VANDA EKL, Opatija – prostor i čovjek, u: Dometi, 9–10 (1984.), 63–75.

3 VESNA BAUER MUNIĆ, Sakralna arhitektura istočnojadranskih komuna od XII. do XVIII. stoljeća, Zagreb, 2005., 97–99.

4 VESNA BAUER MUNIĆ, Crkveni ansambl sv. Jakova apostola u Opatiji s posebnim osvrtom na proširenje crkve iz 1940. godine, u: Zbornik Opatijske crkvene obljetnice, (ur.) Goran Crnković, Opatija, 2008., 81–84.

5 GORAN CRNKOVIĆ, Inicijativa za utemeljenje župe u Opatiji i natječaj za gradnju nove crkve sv. Jakova, u: Zbornik Opatijske crkvene obljetnice, (ur.) Goran Crnković, Opatija, 2008., 85–90.; Državni arhiv u Rijeci (dalje DARi), 29, Građevinski arhiv (dalje Građ. arh.), Gradnja nove crkve na mjestu stare crkve sv. Jakova, 1912.–1914.

6 BRIGITTA MADER, Sfinga z Belvederja, Nadvojvoda Franc Ferdinand in spomeniško varstvo v Istri / Die Sphinx vom Belvedere, Erzherzog Franz Ferdinand und die Denkmalpflege in Istrien, Koper, 2000., 49–52.

7 BRANKO  FUČIĆ,  Srednjovjekovno  zidno  slikarstvo  u  Istri, doktorska disertacija, II. Katalog, Rijeka – Ljubljana, 1964., 468. Branko Fučić otkrio je 1945. na južnom zidu stare lađe male ostatke gotičkih zidnih slikarija 15. stoljeća.

8 Crkva u Istri, (ur.) Marijan Bartolić, Pazin, 1999., 23.

9 LUJO MARGETIĆ, Kada je Hrvatskoj oteta Brseština, u: Liburnijske teme, sv. 8 (1994.), 31–38, 37.

10 LUIGI MARIA TORCOLETTI (bilj. 1), 50; BORIS ZAKOŠEK (bilj. 1), 142; JURAJ BATELJA (bilj. 1), 37–39.

11 FRANJO VELČIĆ, Naslov opata sv. Jakova, u: Zbornik Opatijske crkvene obljetnice, (ur.) Goran Crnković, Opatija, 2008., 57–61, 59.

12 LUIGI MARIA TORCOLETTI (bilj. 1), 45.

13 IVAN OSTOJIĆ (bilj. 1), 179.

14 MILJENKO JURKOVIĆ, Benediktinci na sjevernom Jadranu, u: Zbornik Opatijske crkvene obljetnice, (ur.) Goran Crnković, Opatija, 2008., 7–30, 9.

15 MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 14), 9.

16 BERISLAV VALUŠEK, Vrijeme gradnje samostana i crkve sv. Jakova i naknadne obnove (rukopis), priopćenje na Međunarodnom znanstvenom kolokviju u povodu 500 godina prve poznate adaptacije benediktinske crkve sv. Jakova u Opatiji, Opatija, 22. srpnja 2006.

17 BRANKO FUČIĆ, Iz istarske spomeničke baštine I., (prir.) Josip Bratulić, Zagreb, 2006., 21–104, 26. Fučić na primjerima romaničkih crkava Labinštine primjećuje pravilnosti u gradnji zidova koje se bez ostataka mogu primijeniti i na romaničke zidove crkvica ruralnih i manjih gradskih cjelina ostatka Istre, Kvarnera i sjevernojadranskih otoka.

18 JULIUS GLAX, Abbazia, Ein Führer für Kurgäste, Kurkommission, Abbazia, 1914., 7.

19 ANDRE MOHOROVIČIĆ, Stari gradovi, kulturnopovijesni fenomen liburnijske obale, u: Liburnijske teme, 1 (1974.), 79–93, 82.

Berislav Valušek/Rad. Inst. povij. umjet. 41/2017. (215–232)