Ante Premužić (Kobaš, Slavonski Brod, 11. siječnja 1889. – Zagreb, 30. studenog 1979.), šumarski inženjer, nastavnik, viši ministarski savjetnik.
Rodio se 1889. g. u Slavonskom Kobašu u ravnoj Posavini. Šumarski fakultet završio je u Zagrebu 1913. g. Poslije Prvog svjetskog rata službovao je u raznim mjestima, a 1926. godine premješten je u direkciju šuma na Sušak, gdje je ostao sve do 1935. godine. I u tom razmjerno kratkom razdoblju od 10 godina službovanja na području Kvarnera i ličkog krša usmjerio je svoj stručni rad u sasvim naročitim pravcima. Prvi mu je zadatak bio, da u teškom i kamenitom bespuću i kvarnerskih otoka i ličkoga Krša izgradi ne ceste, jer za to tada nije bilo novaca, ni ostalih mogućnosti, nego staze, koje će seljaku i u Kršu i na otocima biti od najveće koristi. Tako je trasirao i izveo niz staza na Rabu, Pagu, Krku, oko Čabra, Lukovog Šugarja, Crikvenice i t. d.

Drugi mu je zadatak bio problem bujica u Kršu, pa je uspio regulirati i ukrotiti čitav niz bujica. Zaseban studij posvetio je problemu seljačkog gospodarstva na Kršu, povezavši ga sa problemom pošumljavanja Krša. Rezultat studija te problematike predstavlja knjiga »Seljačko gospodarstvo na Kršu«, koja je izašla iz štampe 1940 .godine, pred sam rat, pa je upravo rat bio razlog, da je ta jedinstvena i vrijedna publikacija ostala tada nezapažena, a nakon rata zaboravljena.

Ing. Ante Premužić nije bio ni u mladosti, a ni kasnije planinar u našem smislu toga pojma, no već prve godine svoga rada na Sušaku, kada je obišao Velebit i Plitvička jezera, uočio je izvanrednu turističku į planinarsku vrijednost i značenje tih krajeva. Prostudirao je čitav kraj Plitvičkih jezera, njihovu tektoniku, hidrologiju i geologiju, a rezultat toga rada bile su staze oko Jezera, koje bez ikakovih preinaka i ispravljanja vrlo dobro služe i danas svojoj svrsi. Uredio je pristupe špiljama Šupljari, Golubnjači i Vili Jezerkinji, a u Golubnjaču i Vilu Jezerkinju uveo je i električno osvjetljenje. Kasnije je izradio regulacionu osnovu za Plitvička jezera, s kojom je poslije rata u nizu savjetovanja stručnjaka oko izrade definitivne regulacione osnove ostao usamljen. Da je imao puno pravo bojati se akademskih dociranja i teoretiziranja i da je upravo njegovo rješenje regulacione osnove trebalo biti temelj, pokazala je kasnija izgradnja hotelskih objekata, koja se odvijala mimo svih tada predloženih principa. Područje Velebita postalo je ing. Ant Premužiću odmah prve godine rada na Sušaku njegov životni cilj i zadatak. Još 1926. godine Velebit je bio velika nepoznanica za planinare. Po njemu se tada, samo preko ljeta, probijalo nekoliko botaničara, geografa i geologa, te po neki planinar. Svi su oni obilazili samo neke vrhove, držeći se kod toga jedva prohodnih kozjih stazica, Ing. Premužić prošao je u toku prvih triju godina čitav Velebit od Oltara do Svetoga brda, uzduž i poprijeko, nebrojeno puta, kroz sva godišnja doba. Osjetio je svu veličajnost ì osebujnost te naše, na svoj način najljepše i najkarakterističnije planine, koja je, bila neprohodna ı za planinara nedostupna, pa je odlučio izgraditi planinarsku stazu, koja će od Svetoga brda na Jugu, pa do Oltara na Sjeveru, prolaziti čitavim velebitskim lancem, ne spuštajući se ispod razine od 1000 metara. Za taj jedinstveni zadatak, kome nije imao ni kod nas, a ni vani uzora, nije mogao računati m na razumijevanje predpostavljenih, nì na naročite materijalne izvore. Pa ipak prišao je radu. Od 1929. pa do 1932. izradio je stazu od predjela južno od Oštarija, preko Bačić kose, Kapljuhe, Skorupovca, Mrkvišta, Ograđenice, Štirovače, Mirova, Alančića Ruje, Daščevca, Seravskog sedla, Rožanskih kutova, Vučjaka, do nad Skorupov dolac iznad Oltara u duljini od 68 kilomera. Da ostvari zamisao svoje staze, postavio si je dva uvjeta i to, da staza mora služiti ondašnjem življu kao saobraćajnica, a pošto ona treba da bude namijenjena i planinarima, treba prolaziti kroz ili barem uz najljepše predjele ı formacije dugog velebitskog lanca. Baš dio staze kroz Rožanske kukove najljepše i najbolje govori, kako je potpuno i na najbolji način riješio oba postula. Otišavši sa Sušaka, nije dospio dovršiti i južni dio svoje staze, ma da je iza taj dio imao potpuno izrađen i elaborat i trasu.

Hrvatsko Planinarsko Društvo izabralo ga je za taj rad začasnim članom još godine 1932.

Ante Premužić na domaku 91. godine života bio je najstariji šumar u Hrvatskoj. Rođen je 11. siječnja 1889. godine u Kobašu (nedaleko Slavonskog Broda). Inicijator je i realizator niza putova kao što su oni na otocima: Krk, Rab, Mljet, te na području današnjeg Nacionalnog parka Plitvička jezera i najvećeg puta – velebitske transverzale koju je Planinarski savez Hrvatske nazvao ‘Premužićeva staza’.
Staza je izgrađena u samo četiri godine, od 1930. do 1933., a zbog kvalitete gradnje i uklopljenosti u prirodni okoliš ova staza predstavlja biser graditeljstva pješačkih putova u Hrvatskoj. Premužićeva staza je pješački,planinarski put koji prolazi vršnim dijelovima sjevernog i srednjeg Velebita. Staza je dugačka 57 km.