Sažetak: Osnutak izvorno benediktinskog samostanskog kompleksa sv. Jakova u  Opatiji,  zahvaljujući  novopronađenim  zazidanim  romaničkim otvorima prozora na zidu crkve, prebačen je u 11. ili 12. stoljeće. Nadalje se u tekstu obrađuju kasnogotički i kasnobarokni stilski slojevi crkve, u bitnim dijelovima uništeni proširenjima izvedenim od1940. do 1942. godine.
Urbanizacija koja je na prostoru liburnijskih srednjovjekovnih komuna započela u 11. i trajala do 16. stoljeća, bila je praćena i gradnjom sakralnih objekata na način siromašnih redovničkih, tj. pučkih crkvica ruralnih područja, u kojima su stilski zahtjevi novog vremena implementirani tek simbolički, gotovo uvijek u gabaritima izvornog zdanja ili njegovog tek nešto malo povećanog korpusa. U tu, širu sliku uklapa se i romanička, kasnogotička i kasnobarokna graditeljska prošlost crkve i samostana sv. Jakova.

Adaptacije krajem 18. stoljeća i u 19. stoljeću

Graditeljska aktivnost miruje sve do samoga kraja 18. stoljeća,44kada je crkva obnovljena (lat. renovata) u duhu kasnog baroka, o čemu je ostavljen trag na kamenoj ploči postavljenoj iznad glavnog ulaza i natpisa iz 1506. (sl. 7). U kartuši je latinski natpis u lapidarnoj kvadratičnoj kapitali sljedećeg sadržaja:

CVIVS IN HOC RENOVATA LOCO PIA FVLGET IMAGO

SIS CVSTOS POPVLI SANCTE IACOBE TVI

Prijevod toga elegijskog distiha glasi: »Sveti Jakove čija obnovljena slika resi mjesto ovo, budi čuvarem puka (naroda) svog.«45  Latinski imago preveden je kao slika, ali riječ ima i značenje poprsje, tj. kip, što bi se odnosilo na drveni kip sv. Jakova koji se nalazi u crkvi. Veća slova ujedno su i latinske brojke kronograma preuređenja: 1793. Slova i riječi u natpisnom polju besprijekorno su organizirana i koordinirana, što je u to vrijeme i očekivano.

Unutar epigrafsko-paleografske raščlambe izdvajamo oštar oblik slova U, tj. V koje ujedno funkcionira kao rimski broj pet, te A s prelomljenom središnjom hastom, što čini povratak na svečane rimske natpise u kamenu i antičke uzore tada aktualnoga kasnobaroknog klasicizma.

14. Unutrašnjost, pogled prema ulazu
(foto: F. Vučemilović)
Interior, view towards the entrance

Građevinski zahvati na crkvi poduzeti su s ciljem dogradnje pjevališta nad ulaznim, zapadnim dijelom crkve. Da bi se postigla visina potrebna za smještaj pjevališta, korpus crkve je povišen, što se jasno vidi na glavnom i na bočnim pročeljima (sl. 2, 4, 5). U unutrašnjem dvorištu samostana izvedeno je jednokrako kameno stubište s odmorištem, položeno okomito na pročelje probijeno pravokutnim otvorom vrata uokvireno kamenim gredama, kao vanjski prilaz i ulaz na pjevalište (sl. 2). Na glavnom je pročelju u središnjoj osi iznad glavnog ulaza otvoren tipični polukružni ranobarokni, tzv. palladijevski ili termalni prozor, svojstven venecijanskim crkvama 17. i 18. stoljeća,46 a iznad njega, u zoni zabata, okulus (sl. 4). Oba otvora osvjetljavaju pjevalište. Ostali prozorski otvori ostali su izvana intaktni. Unutrašnjost je zaključena novim zrcalnim svodom zasječenim susvodnicama, od zidova odijeljenim plitko istaknutim vijencem (sl. 14). Glavnu gredu drvenog pjevališta kasetiranog podgleda, na kome se nalaze orgulje, nose po dva kamena jonska stupa i polustupa.

Prema fotografiji iz 1906. svetište u gotičkoj apsidi podignuto je za dvije kamene stube (što je značajka 18. stoljeća) i odijeljeno od prostora za vjernike balustradom korintskih balustara. U sredini su se nalazila dvokrilna vrata od kovanog željeza s dvjema školjkama (jakovskim kapicama). Arhitektonska plastika novoga trijumfalnog luka glavnog oltara, obrubljenog pilastrima pseudodorskih kapitela, najvjerojatnije je bila kamena. Podgled luka oblikovan je ukladama s rozetom (?) u središtu. Ovakav oblik trijumfalnog luka tipičan je za 18. stoljeće.

Na novom, vjerojatno mramornom arhitektonski oblikovanom baroknom oltaru s dvama anđelima na profiliranim segmentima atičkog zaključka, lijevo od središnje niše s tabernakulom nalazio se kip sv. Jakova (ali ne postojeći), a desno kip sv. Nikole. Dva bočna oltara bila su uzdignuta od razine poda za jednu stubu. Na desnom oltaru Srca Isusova nalazio se kip Krista, vjerojatno s kraja 19. stoljeća, a na lijevom oltaru sv. Franje Ksaverskog kasnobarokna slika Čudo sv. Franje Ksaverskog, rad nepoznatog autora (sl. 9). Dok je, u skladu s titularom toga oltara, na njegovom zaključku između rogova obilja bila postavljena isusovačka insignija IHS, desni je oltar izvorno bio posvećen Bl. Dj. Mariji, što se može zaključiti iz monograma njezina imena na vrhu.

Sl.15. Krstionica, 1814. (foto: F. Vučemilović)
Baptistery, 1814

Od novog inventara valja spomenuti od nadnevka adaptacije nešto kasniju polikromnu mramornu krstionicu iz 1814. godine smještenu ispod pjevališta (godina je uklesana na krajevima segmentnog vijenca), ukrašenu volutama i školjkastim motivom na vrhu (sl. 15),47 kao i drvene klupe dekorativnih elemenata koji pripadaju različitim fazama baroka (stilizirana hrskavica, akant, rešetka, stilizirane lisnate volute).

Nakon barokne adaptacije opatijska crkva u jednom je dijelu promijenila svoj tipološki karakter. I dalje je ostala dvoranska crkva neizmijenjenog tlocrta, prostora gotičke apside i većeg dijela vanjskih otvora.48 Novi otvori pojavili su se u središnjoj osi pročelja – polukružni termalni prozor i iznad njega okulus, što je pojačalo svjetlosnu dinamiku unutrašnjosti – te u dvorištu pravokutna vrata sa stubištem kao ulaz na pjevalište. Međutim, povišenjem zidova radi smještaja novoga kora, omogućena je zamjena prijašnje otvorene krovne konstrukcije ili stropa zrcalnim svodom koji stvara susvodnice, pa je time na novi način obuhvaćen i objedinjen prostor broda.49

Također, povišenjem zidova i novi trijumfalni luk mogao je biti povišen (vjerojatno i proširen) te su sa strana dodana dva bočna oltara, što je ipak, koliko god skučeno, pridonijelo raščlanjivanju i dinamiziranju unutrašnjosti.

Barokni prostor opatijske crkve pokazuje određene prostorno-organizacijske i stilske podudarnosti s jednobrodnim crkvama nastalim na području Istre i Liburnije tijekom

17. i 18. stoljeća (na pr. crkva Blažene Djevice Marije u Boljunskom Polju, crkva sv. Lovre u Semiću, sv. Foška u Vrsaru, župna crkva sv. Mateja i sv. Matije apostola u Svetom Mateju – Cere, crkvica sv. Majke Božje u Kraju, itd.). Zajedničko tim crkvama i našoj je izostanak ugaone rustike zidova raščlanjenih samo vratima i prozorima, jedan do dvaju parova bočnih i jedan par pročelnih, s pripadajućim kamenim okvirima, rasvjetni okulus, arhitektonska plastika unutrašnjosti svedena na trijumfalni luk na pilastrima,

vijenac koji odvaja plohe zidova od zone stropa/svoda te uobičajeno povišeni smještaj oltara.50 Uz napomenu da prve dvije navedene sličnosti nisu rezultat intervencija na crkvi sv. Jakova iz 1793., već gotički prežitak iz 1506. godine. Bez obzira na gore navedene intervencije, te pogotovo stoga što je apsida zadržala svoj osnovni gotički oblik, prostor je i dalje odisao duhom gotičke dvoranske crkve.

Trijumfalni luk svetišta, jonski stupovi i polustupovi koji nose pjevalište, korintski balustri ograde prezbiterija i školjke na ogradi, kao i spomenute karakteristike natpisa i slova iz 1793. godine, elementi su probuđenog zanimanja za uzore antike, koje krajem 18. stoljeća prihvaća kasnobarokni klasicizam.

Zadržavanje srednjovjekovne tradicije jednobrodnih dvoranskih crkava bez kapela, koje se pojavljuju tek nakon protureformacijske obnove Katoličke crkve, također možemo smjestiti u širi lokalni, istarsko-liburnijski kontekst vremena i prostora. Tradicionalna struja istarskog, kao i liburnijskog poimanja crkvene arhitekture prije se očituje u namjeri proširivanja funkcija crkvenog prostora, negoli u želji za novom arhitektonskom artikulacijom.51

Zvonik

Opatijski zvonik pripada tzv. akvilejskom tipu zvonika čije su varijante bile popularne u Furlaniji i Istri, pa i na cijeloj istočnoj obali Jadrana.52 Naš je zvonik kvadratnog tlocrta, dimenzija 3,20 × 3,20 m, bez unutrašnjeg stubišta, sa zvoništem (lođom za zvona) otvorenim na sve četiri strane izduženim biforama polukružnih lukova, pri vrhu izduženog kvadra zaključenog bogato profiliranim vijencem i nadvišenog osmerokutnim tamburom, te krovom oblika pravilne osmerostrane piramide. U zvoništu se nalaze dva zvona, jedno iz 1869. posvećeno sv. Nikoli biskupu,53  a drugo saliveno u ljevaonici B. Lenartića u Rijeci 1956.,54  iste godine kada je dovršen i Križni put (slovenskoga slikara Tone Kralja) u deambulatoriju.

Sl. 16. Zvonik crkve sv. Jakova na razglednici s kraja 19./početka 20. st. (izvor: Foto Luigi, Opatija i Lovran)
Belfry of St James’ church on a postcard from the late 19th  or early 20th century

Iako puno manji, zvonik u Opatiji oblikovno odgovara svom akvilejskom uzoru, osim što umjesto stošca ima krov u obliku osmerostrane piramide. Za razliku od talijanskih samostojećih zvonika, praktički je ugrađen u tijelo crkve i samostana. Nekada je cijeli bio ožbukan, s plitko istaknutim

baroknim ukladama odsječenih uglova na tamburu koje su se izmjenjivale sa i danas postojećim pločama satova postavljenim na četiri strane (sl. 16).

Sl. 17. Spoj dvorišnog zida crkve i korpusa zvonika (foto: F. Vučemilović)
Joint of the courtyard wall and the belfry corpus

Nije nam poznato je li romanička crkva imala zvonik-kulu na mjestu današnjeg. Vjerojatno nije. Na naknadnu ugradnju današnjeg zvonika ukazuju mali, nepravilni kameni lomljenci koje uočavamo na skoro cijeloj okomici spoja dvorišnog pročelja crkve i zida zvonika (sl. 17). Da bi se zidovi novog zvonika mogli konstruktivno vezati uz već postojeći zid crkve, trebalo ga je na mjestu spoja djelomično izbiti. Na Valvasorovoj grafici iz 1689. godine55  zvonik je oblika kule sa šatorastim krovom i prozorima pri vrhu (sl. 13).

Sl. 13. Opatija, Crkva i samostan sv. Jakova, 1689. (izvor: J. W. Valvasor, Die Ehre des Herzogthums Krain, Graz, 1689.)
Opatija, church and monastery of St James, 1689

No Valvasorov prikaz opatije zasigurno nije u cijelosti točan jer likovno ne bilježi gotičku apsidu crkve, koja je opstala sve do rušenja između 1940. i 1942. godine. S obzirom na svoje tipološke i dijelom morfološke karakteristike, zvonik je mogao nastati tijekom šireg vremenskog razdoblja od druge polovice 16. do kraja 18. stoljeća, kada nastaje i većina akvilejskih tipova zvonika u Istri i Liburniji.56 Nepravilna struktura zidova zvonika, građenih poglavito od grubo priklesanih kamenih bunja i bogato profiliran završni vijenac, ukazivali bi na baroknu oblikovnu artikulaciju 18. stoljeća (sl. 18). Također, izostanak unutrašnjeg stubišta sugerira gubljenje izvorne srednjovjekovne, obrambeno-izvidničke funkcije zvonika, što bi značilo da je građen poslije, u mirnije vrijeme bez izrazitih ratnih turbulencija ili pljačkaških ugroza.

Sl. 18. Zvonik crkve sv. Jakova danas (foto: Foto Luigi, Opatija i Lovran)
Belfry of St James’ church today

Dogradnja sredinom 20. stoljeća

Posljednja dogradnja većih razmjera započeta je na pragu 2. svjetskog rata (1940.–1942.),57 u vrijeme kada je Opatija bila pod okupacijom Italije. Inženjer Francesco Gusso (Caorle, 1891. – Venecija, 1978)58 iz Venecije načinio je 1939. projekt kojim je predvidio dogradnju transepta i velike polukružne apside s korom i deambulatorijem, te manjih pomoćnih prostorija. Kor je prema romaničkim uzorima podignut za tri stube. Dogradnja nije izvedena striktno prema projektnoj dokumentaciji, pa je došlo do odstupanja koja su rezultirala manjim povećanjem volumena dograđenog dijela od projektom predviđenog.59

Sl. 19. Unutrašnjost, pogled prema oltaru (foto: F. Vučemilović)
Interior, view to the altar

Iako se u prostornim rješenjima utjecao povijesnim uzorima, Gussov graditeljski izraz i uporaba materijala su suvremeni, jer je na križištu izveo strop s prostranim i dubokim kazetama od armiranog betona, a od istog je materijala izvedena i polukupola iznad svetišta. Koristeći arkadu od stupaca i punih lukova kao nosač polukupole, uz dosljedno korištenje punih lukova iznad svih prolaza koji spajaju glavni brod, transept, kor i deambulatorij, te zaključenjem svih novih prozora crkve istom vrstom luka, Gusso je posegnuo za tada vrlo aktualnim pseudo-neoromaničkim/neoantičkim oblikovnim izrazom piacentinijevske provenijencije (sl.19). Znamo li da je od 1932. godine u Mussolinijevoj Italiji službeni graditeljski stil bio liktorski stil Marcella Piacentinija, kao tvrde linije talijanskog racionalizma, tada će nam Gussov graditeljski zahvat na opatijskoj crkvi biti puno jasniji.

Postoje i dva slična, prostorno i vremenski bliska primjera, naročito u vidljivo naglašenim konstruktivnim, armirano- betonskim elementima: crkva sv. Romualda i Svih Svetih (1928.–1934.) u Rijeci, riječkog arhitekta Bruna Anghebena 60 i crkva sv. Barbare (1936./1937.) u Raši, tršćanskog arhitekta Gustava Pulitzera Finalija.61 No ti primjeri, izvedeni po načelu Gesamtkunstwerka, u biti denunciraju Gussov neadekvatan inženjerski oblikovni izraz proširenja crkve sv. Jakova koji je rezultirao uništenjem gotičkih i baroknih stilskih slojeva koji su se savršeno uklapali u povijesni i povijesno-umjetnički mozaik pučkih i samostanskih crkvica na širem prostoru Istre, Kvarnera i Primorja.

20. Crva sv. Jakova – pogled na apsidu, 1953. (foto: Perc (?); izvor: Fototeka Konzervatorskog odjela u Rijeci)
St James’ church, view to the apse, 1953

Prema fotografiji unutrašnjosti iz 1953.,62  te su godine bili dovršeni samo grubi građevinski radovi (sl. 20). Potpuni završetak radova možemo smjestiti između navedene i 1956. godine kojom je Tone Kralj datirao Križni put naslikan na zidovima deambulatorija.

Zaključak

Benediktinski samostan sv. Jakova u Opatiji, s pripadajućom crkvom i zvonikom, do sada uglavnom nije bio predmetom širih povijesno-umjetničkih interpretacija. Lokalni istraživači Opatije najčešće su vrijeme prve izgradnje samostana određivali temeljem povijesnih izvora (knjiga riječkog notara i kancelara Antuna de Renna de Mutine, Zakon grada Kastva i pismo pape Nikole V. iz 1453.) ili prema natpisu na kamenoj gredi nadvratnika glavnog ulaza u kome je navedena 1506. godina. No prije od okvirno 1400. godine nije se išlo. Znanstvenici koji su svoje zanimanje za opatiju smještali u širi povijesni kontekst, kao Luigi Maria Torcoletti i Ivan Ostojić (povijest augustinaca u Rijeci i benediktinaca u Hrvatskoj), tvrdili su da je samostan osnovan u 12. stoljeću, a povjesničar umjetnosti Miljenko Jurković neizravno je odredio utemeljenje periodom između 11. i 12. stoljeća.

Tipološki i djelomice morfološki, samostan s crkvom i danas čuva oblikovne karakteristike koje ukazuju na romaniku, naročito ako tome dodamo 2006. godine otkrivene zazidane male, tipično romaničke prozorske otvore na unutrašnjem, dvorišnom zidu crkve, kao i romaničku strukturu zidova zidanih klesancima koja se očitava na gotovo svim pročeljima.

Gotički graditeljski sloj konačno je potvrđen uvidom u unutrašnjost crkve fotografiranu 1906. godine, te uz pomoć sekundarnih izvora kao što su arhitektonski snimci, stare fotografije i crteži. Paleografskom raščlambom latinskog natpisa iz 1506. utvrđeni su utjecaji karoline, beneventane i gotice, najpopularnijih pisama srednjega vijeka, kao i novovjeke humanistike, pisama koja su u Hrvatskoj bila aktualna sve do 15. stoljeća. Kronološku i tipsku zaokruženost cjeline kasnogotičkih arhitektonskih i plastičkih elemenata crkve potvrdila su i istraživanja Branka Fučića koji je 1945. u crkvi otkrio male ostatke gotičkih zidnih slikarija 15. stoljeća.

Minimalnim povišenjem crkve radi smještaja pjevališta iznad glavnog ulaza, otvaranjem vrata pjevališta s odnosnim stubištem na dvorišnom pročelju crkve te probijanjem središnje osi glavnog pročelja termalnim prozorom i iznad okulusom, dok u unutrašnjosti izvedbom trijumfalnog luka glavnog oltara i zrcalnog svoda (1793.), crkva sv. Jakova ulazi u svoju kasnobaroknu graditeljsku fazu koju preciznije označavamo kao barokni klasicizam. U to je vrijeme vjerojatno i zvonik dobio svoj današnji izgled.

Nakon mnogih intervencija i interpelacija, kako župnika tako i pastve, te gradskih tijela i čelnika, koje su se ponavljale od 1900-ih godina, crkva je konačno proširena od 1940. do 1942., čime su nepovratno uništeni dijelovi njezinoga gotičkog i baroknog, a možda i romaničkoga stilskog identiteta.

Utjecaje sjevera i juga koji su se slijevali na ovo, ‘karamanovski’ rečeno, granično, periferno i provincijsko područje, zbog premalo podataka za romaničku fazu ne možemo razlučiti, ali možemo za gotičku, gdje je srednjoeuropski, tj. utjecaj sjevera dominantan. Prepoznajemo ga kao širi lokalni repetitivni model u pazinskoj crkvi sv. Nikole koja je 1441. dobila novu gotičku apsidu. Slične ili identične poligonalne apside jakih svodnih rebara, u 15. stoljeću dobivaju seoske crkvice Istre, a od druge polovice 15. do početka 16. stoljeća i liburnijske, pa tako i opatijska.

Dvovrsnost utjecaja bilježimo na latinskom natpisu iz 1506. godine, gdje s juga Italije, preko Dalmacije, sve do Krka i Opatije dolaze utjecaji benediktinske beneventane, dok se sa sjevera, možda preko hrvatskih cistercitskih (što znači opet benediktinskih) samostana ili slovenskih opatija, pojavljuju utjecaji gotice.

Prateći sve faze gradnje i (pre)oblikovanja crkve, zvonika i samostana, kao jedinstvenog funkcionalnog sklopa, možemo ga smjestiti unutar šireg prostornog i kronološkog okvira određenog istarskim poluotokom, sjevernojadranskim

otocima (posebice Kvarnerom, tj. Liburnijom) i Primorjem, u vrijeme od 11./12. do kraja 18. stoljeća, što je odnosno stilskim razdobljima romanike, (kasne) gotike i (kasnog) baroka. Romanička i kasnogotička prošlost Opatije uklapa se u podatke o urbanizaciji koja je na prostoru liburnijskih srednjovjekovnih komuna započela u 11. i trajala do 16. stoljeća, a nju je pratila i gradnja sakralnih objekata. Također, većina crkvi navedenog prostora pretrpjela je i barokizaciju u 17. i 18. stoljeću, na način siromašnih redovničkih, tj. pučkih crkvica ruralnih područja, u kojima su stilski zahtjevi novog vremena implementirani tek simbolički, gotovo uvijek u gabaritima izvornog zdanja ili njegovoga tek nešto malo povećanog korpusa.

Berislav Valušek/Rad. Inst. povij. umjet. 41/2017. (215–232)

Bilješke:

44 Vesna Bauer Munić navodi da je crkva bila pregrađena 1774. – VESNA BAUER MUNIĆ (bilj. 5, 2005.), 98, ali ne navodi izvor podatka koji je vjerojatno preuzela iz članka V. Ekl – VANDA EKL (bilj. 2), 71, koja također ne navodi izvor.

45 MARIO GLOGOVIĆ, Stari sakralni objekt – meta zanimanja turista, u: Opatijska komuna, 26. travnja 1984.

46 VLADIMIR MARKOVIĆ, Crkve 17. i 18. stoljeća u Istri – tipologija i stil, Zagreb, 2004., 78.

47 U Župnom uredu sačuvane su dvije drvene polikromne figure svetaca. Jedna je sv. Nikole Tolentinskog u crnom habitu augustinskog reda, s osmokrakom zvijezdom na prsima, koja označava zvijezdu proletjelu između njegovog rodnog mjesta i grada Tolentina u času rođenja. U desnoj ruci mu vjerojatno nedostaje križ s ljiljanima kao simbol nevinosti i čistoće. Taj je svetac bio jedan od najštovanijih u Europi i obje Amerike od 16. do 18. stoljeća, što odgovara i vremenu riječkoga augustinskog posjedovanja crkve i samostana sv. Jakova (1560.–1723.). Druga figura je bez svetačkih atributa. Izvorno su se oba kipa vjerojatno nalazila na oltaru/oltarima ili u nišama, jer im leđa nisu oblikovana.

48 Pravokutni glavni ulaz; dva simetrično položena pravokutna prozora na glavnom pročelju; ukupno tri pravokutna, gotički izdužena na bočnim; jedan pravokutni gotički prozorski otvor na južnoj strani apside, te jedan prozor u osi apside – svi uokvireni kamenim gredama.

49 VLADIMIR MARKOVIĆ (bilj. 45), 208.

50 VLADIMIR MARKOVIĆ (bilj. 45), 153–158.

51 VLADIMIR MARKOVIĆ (bilj. 45), 202.

52 Zvonik u Akvileji, visok 73 metra i odvojen od crkve po mediteranskoj tradiciji, svoj je konačni oblik uglavnom dobio u renesansi pod patrijarsima Grimani (Domenico, Marino i Giovanni), početkom 16. stoljeća. Izvor: www.medioevo.org/artemedievale/…/ Aquileia.ht…

53 Godina je upisana u rokajnu kartušu. Natpis na donjem dijelu zvona: IN HONOREM S. NICOLAJ (J s točkom iznad slova) EPISCOP(I). Natpis ljevaonice je nečitak (na kraju natpisa: FONDATORI?). Zvono je bogato urešeno plitkim reljefima s prikazima sv. Nikole, raspeća, svetaca i religijskih tema.

54 Natpis na zvonu: SALIO / B. LENARTIĆ / RIJEKA / _ _ _ _ – 1956. Ista radionica salila je iste godine i zvono za župnu crkvu Uznesenja Marijina u Malom Ižu na otoku Ižu, te za župnu crkvu sv. Jurja na otoku Viru (bez nadnevka). Izvor: http://zupe.zadarskanadbiskupija.hr

55 JOHANN WEIKHARD VALVASOR (bilj. 39).

56 »Uz župnu crkvu sv. Jurja (u Sovinjaku, op. aut.) podiže se u renesansnom razdoblju zvonik, datiran glagoljskim natpisom u 1557. godinu. Ovaj je spomenik posebno značajan jer je jedan od najranijih zvonika u Istri nastao po uzoru na akvilejski toranj, te je sa svojom osmerokutnom lanternom nadvišenom stožastom kapom bio novost u odnosu na srednjovjekovne zvonike-kule zaključene obrambenim kruništima.« – KATARINA HORVAT- LEVAJ, Gradovi-utvrde sjeveroistočne Istre, u: Buzetski zbornik, 12 (1988.), 230, 231.

57 DARi, 29, Građ. arh., Opatija 30; BORIS ZAKOŠEK (bilj. 3), 142.; VESNA BAUER MUNIĆ (bilj. 4, 2008.), 82.

58 http://siusa.archivi.beniculturali.it/cgi-bin/pagina.pl?TipoPag=p rodpersona&Chiave=56068

59 VESNA BAUER MUNIĆ (bilj. 4, 2008.), 83.

60 Više u: BERISLAV VALUŠEK, Bruno Angheben, Votivni hram na Kozali – dijaloški eklekticizam tridesetih, u: Oris, IV–4 (1999.), 98–109.

61 Više u: BERISLAV VALUŠEK, Gustavo Pulitzer Finali, Raša – Arsia, Rovinj, 2000.

62 Fototeka Konzervatorskog odjela u Rijeci, Rijeka 1953. (6155 – Opatija 16-I-2381)