Na obzorju more i nebo u skladu,
zvijezde trepću i šume omorike…
Čudan je neki smiraj u tome gradu;
nigdje ljudi, tek mračne sablastne slike


Što smisao jest? Već gubim svaku nadu
A tišina jest predziđe strašne rike
zvjeradi što se lahko nama prikradu
u ime gospodara, mračne im dike,
koji nam trnje podmeće u postelje
da umiremo bez ljubavi za Krista

− Tu se i zvijeri bijesno već kelje
Da svijetom hodimo obraza čista
ostvarujući skromne ljudske želje;
dok srce Gospodinovo za nas blista


− U boj, u boj da nas tmina ne samelje
i derišta iz sjemena antikrista!


Ta derišta bezočno svima se belje,
no, to je usud varljivih sotonista
što pokorno liježu na zvjerske stelje
Ima tu gospode što bezočno kradu
po rubištu grada, te prezrene klike…


− Kriste, smiluj se, već gubim svaku nadu

Siniša Posarić