Nisam sklon učestalom mijenjanju imena ulica. Najviše radi problema koje bi to predstavljalo stanovnicima radi mijenjanja svojih dokumenata. No kada bih mogao iznijeti svoje prijedloge i zamjerke na trenutačne nazive i obrazloženja koja su navedena na  službenim stranicama Grada Rijeke, Porijeklo naziva ulica grada Rijeke, oni bi bili slijedeći.

Neka se imena ponavljaju. Tako imamo Grobničku cestu i Grobničku rivu, Istarsku ulicu i Istarsko pristanište (Sl.1), Zagrebačku ulicu i Zagrebačko pristanište, Minakov put i Minakovo, a i Adamić ima i ulicu i gat. Blažićevo je pak podijeljeno na A, B, C i D.

Sl 1. Istarsko pristanište

Postoji više „politički neutralnih“ naziva koji su također diskutabilni, a započet ćemo ih s onima koji imaju fitotoponimsku motivaciju. Ulica Lipa nepotrebno je zamijenila naziv Rovinjske ulice koji je imala pod Italijom. Nekoliko je bezidejnih naziva kao što su Borik, Zeleni put, Vinogradarska i Vrtlarski put (Sl.2) koji nemaju veze sa starijim toponimima. Najluđa mi je motivacija za imenovanje Cvjetne ulice: građani su obećali posaditi cvijeće s obje strane ulice.

Sl.2 Vrtlarski put (Trsat)

Ništa nam ne govore, osim o obliku ulice, nazivi kao što su Kružna ulica i Zatvoreni put. A Nova cesta odavno više nije nova. Postoji i nekoliko potpuno besmislenih naziva. Tako je ulica Pod voltun zadržala svoje ime iako volte po kojoj je imenovana odavno nema jer je uklonjena u urbanističkim čišćenjima Starog grada. A motivacija za imenovanje Riječkog lukobrana u gradu koji se zove Rijeka potpuno mi je nejasna.

U socijalističkom razdoblju učestalo je bilo i uklanjanje hagiotoponima i toponima povezanih uz djelovanje crkvenih institucija. Tako je nekadašnja ulica Pod Sv. Jurjem dobila ime Bošket, Trg Sv. Vida ime Grivica, a nekadašnja Fratarska brajda zove se Gat Brajdica. U rubnim dijelovima grada stari hagiotoponimi su vraćeni, pa se nadam da će tako biti i s ovima spomenutim.

Sl. Via Cimiotti

A sada o osobama. Tizianova ulica ostala je još od imenovanja za vrijeme Italije. Iako poštujem djelo dotičnog, mnogi drugi venecijanski slikari i kipari su važniji za hrvatsku povijest umjetnosti, kao što su Paolo Veneziano, Andrea da Murano, Vivariniji, Girolamo da Santacroce ili Paolo Campsa. Međutim postoji niz umjetnika koji su rodom Riječani i svoj su grad zadužili  svojim djelovanjem, Kao što su Ivan Franjo Gladić i Antonio Michelazzi. Riječke su ulice 2000. godine imenovane s nekoliko ženskih umjetnica kao što su Nasta Rojc, Anka Krizmanić i Vera Nikolić Podrinska. Ne znam po čemu su ove umjetnice zadužile Rijeku. Ukoliko je potrebno da postoji neka ravnoteža u rodnom smislu, onda moram istaknuti zaboravljenu Mariju Brusić, rodom iz Punta, a koja je jedan dio života živjela u Rijeci. O navedenoj je snimljen i film Krelje Petra, Kovačica, koji je dobio nagradu „Srebrni golub“ na Međunarodnom festivalu dokumentarnog i animiranog filma u Leipzigu 1991.  Ujedno je navedena slikarica bila i antifašistkinja, pa se pitam kako je promakla drugovima?  I među književnicima imamo par onih koji nisu nacionalno važni, a nisu niti  zadužili Rijeku, kao što su Franz Prešern i Ivan Dončević. A nekadašnja talijanska Via Cimiotti (Sl. 3) , imenovana prema zaslužnom Ljudevitu Josipu/Ludwigu Josefu/Lodovicu Giuseppeu, preimenovana je u ulicu Giordana Bruna. Valjda zato da ne bismo imali problema s pisanjem njegova imena.

Za kraj sam ostavio temu antifašizma i zasluga pojedinih antifašista. Ne bih želio da se uvrijede pravovjerni dogmatičari antifašizma, NOB-e i samoupravnog socijalizma. Jedna četvrtina riječkih ulica i trgova ima nazivlje vezano uz antifašizam, što sam saznao upravo iz knjige „Ulicama riječkim lutam“, No autori ne iznose podatke da brojni antifašisti svoje ulice nisu dobili u prvom jugoslavenskom imenovanju ulica već je taj broj postepeno uvećavan, sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. O tome svjedoči i fond Vatroslava Cihlara pohranjen u Državnom arhivu u Rijeci a u kojemu se nalazi prvi poslijeratni stradarij Rijeke kojega je Cihlar izradio. U vraćanju starih riječkih toponima tada je, kao riječki konzervator, učestvovao i Branko Fučić.

Sl.4. Mario Špiler – Split 1922. umro nakon rata

Među brojnim antifašistima po kojima se nazivaju riječke ulice, postoje i brojni koji su bili zaslužni građani ovog grada, kao što je dr. Zdravko Kučić. No za veliki dio njih se mogu iznijeti primjedbe. Dvojicu sam mogao obraditi i pod ranijom opaskom o udvostručavanju naziva. Tako Ivo Lola Ribar ima ulicu ali po njemu se zove i park. Kao i Niko Katunar. Dapače, Ivo Lola Ribar je hrvatski antifašist iz Zagreba koji nema puno veze s Rijekom. Kao što nemaju ni Joža Vlahović (iz Zagreba), Ivo Marinković (iz Sutivana na Braču), Mario Špiler (iz Splita, Sl.4) ili Joakim Rakovac (iz Rakovaca kod Poreča). Pitanje je po kojem su kriteriju oni ostali, a uklonjen je npr. gat Otokara Keršovanija, čije je ime vezano i za nekadašnje poznato riječko nakladno poduzeće.

Mnoštvo je riječkih ulica nazvano po antifašistima za koje nisu jasne njihove zasluge te je obrazloženje manjkavo. Na isti način bismo mogli dati imena ulica svim poginulim hrvatskim braniteljima iz Rijeke, za što bi nam trebalo 206 ulica. Po čemu su zaslužni Silvo Milenić Lovro (umro 1948.) ili Orlando Kučić (antifašist umro od tuberkuloze u sušačkoj bolnici)? Branko Žakula „koji je vodio Skojevsku jedinicu Krimeja, a koja je s njime na čelu okupljala većinu krimejske mladeži“, toliko je zaslužan da mu se ne zna niti godina rođenja niti godina smrti. Iako je umro nakon završetka Drugog svjetskog rata.

No za sve one antifašiste koji su slučajno nespomenuti postoji i Park Narodnog heroja, Partizanski put i Bulevar oslobođenja. Za ovaj potonji pod porijeklom naziva možemo saznati da je vjerojatno jedan od pravaca kojim su se kretale partizanske jedinice tijekom bitke za oslobođenje Sušaka i Rijeke 1945. godine.  Škurinje je vrlo vjerojatno bilo izvorište vrlo jakog antifašističkog pokreta jer ima i ulicu Škurinjskih boraca i Škurinjskih žrtava. Za najmlađe antifašiste tu je Kurirski put i Pionirska ulica. Kao i Izviđačka i Omladinska ulica koje nisu jasno povezane s antifašističkim naslijeđem jer za potonju piše kako je omladina organizirani oblik mladeži.

Iako za brojne ulice i trgove koji su imenovani poslije Drugog svjetskog rata nije pronađeno rješenje o imenovanju, za jedno koje je imenovano davne 1946. jeste. A to je učinjeno po Zaključku Gradskog narodnog odbora u Sušaku od 1946. objavljenog u Primorskom vjesniku, IV/1946, br. 268. Moramo napomenuti i da je porijeklo naziva ovog trga na stranicama Grada Rijeke najopširnije obrađeno. Riječ je o Titovom trgu.

No kako antifašista ima i prije i poslije NOB-e ulice su dobili Branko Blečić, iz Lovrana, „koji je kao pripadnik JNA poginuo od ustaških terorista na planini Raduša kod Bugojna“. Zatim Petar Kobek koji je 1906. poginuo u sukobu riječkih štrajkača i žandara, a po antifašističkim dogmatičarima je njegova smrt postala simbolom riječkog radničkog pokreta uoči Prvog svjetskog rata. Vazmoslav Slavko Cindrić sindikalni je i partijski aktivist preminuo 1938., a pisao je djela socijalne tematike. Od 24 Cindrića koje kao autore možemo pronaći u katalogu Sveučilišne knjižnice u Rijeci niti jedan nije Slavko, a niti Vazmoslav. A tako bih rado volio pročitati njegova spomenuta djela socijalne tematike.

Španjolski građanski rat zastupljen je ulicom Internacionalnih brigada, a spomen na štrajk 40.000 radnika održan 1886. godine u Chicagu zaslužio je ulicu Prvog maja (za koju u zagradi stoji Prvi svibanj, valjda da bismo shvatili o kojem se mjesecu radi?).

U riječkom stradariju nisu izostavljene niti tekovine Samoupravnog socijalizma. Tako imamo Put k igralištu, jer se pored ulice nalazi igralište koje su mještani izgradili dobrovoljnim radom. Naselje Vulkan zadržalo je ime po propaloj socijalističkoj tvornici. U blizini je i Radnička ulica za koju stoji da je „ovim pravcem svakodnevno na posao i sa posla pješačilo oko stotinjak radnika iz nekadašnje talionice, a kasnije tvornice Vulkan“. A da bi pokrili i umirovljenike postoji put Frane Juretića koji je bio jedan od prvih korisnika umirovljeničkog doma Dom Kantrida, a inicirao je izgradnju puta nazvanog njegovim imenom.

                Ako ostavimo po strani socijalističko naslijeđe u Popisu naziva ulica Grada Rijeke, a koji obrađuje one ulice koje su imenovane nakon osamostaljenja Republike Hrvatske možemo naići i na zaslužnog Lovru pl. Matačića. Rođen je 1899. godine na Sušaku. No potkrala se greška da je preminuo u Beogradu, Srbija, 1985. Što je netočno. Umjesto Beograda treba stajati Zagreb. Navodi se njegovo djelovanje u Rijeci, Skoplju i Zagrebu, ali je potpuno zanemareno njegovo djelovanje u inozemstvu od 1956. do 1979. gdje je pobjegao čim je dobio jugoslovensku putovnicu. Tko zna, možda je upravo zbog prešućenog i dobio ulicu?


l.5 Nikola Jurišić

Ujedno mi nije jasno ni zašto su Stube Petra Kružića dobile novo ime Trsatske stube Petra Kružića. Kao ni objašnjenje da je Trg Šišmiš zootoponim. Uglavnom i on je imenovan nedavno, 2016. godine, po autonomističkoj stranci koju je osnovao Luigi Peretti, a koju su politički oponenti prozvali „I pipistrelli“, tj. šišmiši, jer su se redovito sastajali po noći. Još je jedan trg u međuvremenu dobio ime po jednom riječkom autonomašu (Riccardo Zanella) što je lijep povod za slijedeći prilog.

Među onim, za Rijeku zaslužnim osobama, koji nemaju svoje ulice nalaze se brojni pojedinci. O nekima pišem i pisati ću na stranicama Primorskog Hrvata. Ovdje moramo spomenuti jednog od najpoznatijih, a to je Nikola Jurišić (Sl.5), carski kapetan u vrijeme kojega je Rijeka dobila svoj statut, hrabri branitelj Kisega. Nema niti ulice Šimuna Kožičića Benje. Začuđuje i da nema jednog Vinka Antića, koji je osim što je bio antifašist i komunist, zaslužan za Rijeku između ostaloga kao prvi direktor Riječkog lista (kasnije Novog lista), direktor Naučne knjižnice i urednik Riječke revije. A na kraju ovog dijela priloga  izreći ću nešto zbog čega mislim da ću izgubiti naklonost mnogih slobodoumnih i otvorenih Riječana. Zalagat ću se za to da neka riječka ulica ili trg dobiju ime još jednog antifašiste. Prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana.

Željko Bistrović