Proučavajući razdoblje neposrednog poraća nakon Prvog svjetskog rata prikupio sam mnoštvo građe za koju sam primijetio da je povjesničarima potpuno nepoznata. Iz svega prikupljenog zainteresiranog čitatelja ću prvo uputiti na knjigu „The Birth of Yugoslavia“, Henryja Baerleina, tiskanu u dva toma u Londonu 1922. godine (dostupno na poveznicama:
https://www.gutenberg.org/files/22414/22414-h/22414-h.htm i
https://library.um.edu.mo/ebooks/b28363814b.pdf

Iz Baerleinove knjige može se iščitati kronologija Rijeke nakon Prvog svjetskog rata, od trenutka kada je vlast preuzelo Narodno vijeće, kojemu on priznaje puni legitimitet.  Spominje kako su u Veneciju doturene lažne vijesti o stradavanju troje talijanske djece koje su živi spaljeni, a koje je proširio talijanski tisak.

Vrlo detaljno opisuje pregovore o povlačenju srpskih postrojbi pod zapovjedništvom Maksimovića na Rainerijevom brodu (spominjući i Teslića i Dvorskog) te plastično opisuje ulazak San Marzana u Guvernerovu palaču i istjerivanje velikog župana Rikarda Lenca. Ulazak talijanske vojske u Rijeku Baerlein bez ikakvog okolišanja naziva okupacijom. Među represijama prema netalijanskom stanovništvu navodi zabranu isticanja jugoslavenskih zastava te konfiskaciju jugoslavenskog tiska i zabranu njegove prodaje. 

Slika 1 – dr. Antonio Vio

Vrlo je kritičan prema Talijanskom nacionalnom vijeću i nekadašnjem gradonačelniku Rijeke Viu (Slika 1). Za Talijansko nacionalno vijeće tvrdi kako se sastojalo od Dr. Via i četrnaestorice osoba koja nisu imala nikakvu značajniju ulogu u društvenom životu Rijeke. Među njima ističe tek Dr. Grossicha za koga navodi kako je, dok je bio liječnik nadvojvotkinje Klotilde, svoju ordinaciju ukrasio žuto crnim festonima.

Slika 2 Gothardi i supruga

Kritičan je i prema tzv. plebiscitu organiziranom od Talijanskog nacionalnog vijeća. Tvrdi kako Talijansko nacionalno vijeće nije imalo legitimitet, tj. većinu glasova, već su većinu činili socijalisti, autonomaši i jugoslavenski opredijeljeni građani. U Samoj Rijeci bilo je prema podacima koje mu je dao Gothardi (Slika 2) 6.000 socijalista, 3.000 autonomaša i 1.500 Jugoslavena što je činilo preko 10.000 birača od sveukupno 12 do 13.000 birača koji nisu bili za priključenje Italiji. Baerlin navodi i statističke podatke o broju stanovnika po nacionalnosti, koje navodi prema službenim statistikama, u čiju vjerodostojnost također sumnja stoga što su ih izrađivali Talijani i Mađari. Razmatrajući statističke podatke navodi i podatak kako bi, ukoliko bi se riječkom stanovništvu pribrojili i stanovnici Sušaka, postotak jugoslavenskog stanovništva popeo na 51 %. U kontekstu razdvajanja Rijeke od Sušaka primjećuje kako su mađarski službenici koji su imali prebivalište na Sušaku imali pravo glasa u Rijeci, dok. npr. riječki odvjetnici s prebivalištem na Sušaku to pravo nisu imali.
Govoreći o statističkim podacima spominje i kako je mađarsko-talijanska alijansa 1890. godine zatvorila postojeće Jugoslavenske nacionalne škole za 13.478 Jugoslavena dok su otvarale talijansko-mađarske škole za 13.012 Talijana i Mađara. Te da Jugoslavenima nisu dopustili niti da imaju osnovnu školu u Rijeci za svoj trošak.

Gradonačelniku Viu posvećuje čitavo poglavlje „THE TURNCOAT MAYOR“. Ovdje bilježi kako je njegov otac bio Hrvat, kako mu je brat Hamlet imao hrvatske, odnosno jugoslavenske osjećaje, te kako je završio hrvatsku školu na Sušaku. No kasnije je postao Mađarom, a još kasnije Talijanom. Vrlo je zanimljivo i svjedočenje o njegovom profesoru Šojatu kojemu je, kada ga je ovaj pitao kada će ponovno javno izraziti svoje hrvatstvo, izjavio da će to učiniti kada Antanta pobijedi. Jednom drugom gospodinu je pak u lipnju 1918. izjavio kako se nada da će biti prvi jugoslavenski gradonačelnik Rijeke te je cijelog tog dana u lovu pjevao hrvatske pjesme. Kada je hrvatsko Nacionalno vijeće preuzelo vlast ponovno se susreo sa Šojatom te mu izjavio na hrvatskom: “Jesam li ja onda imao pravo, jesi li sada zadovoljan?”. No Vio je već slijedećeg dana postao Talijanom.  

U razgovoru s Baerleinom Vio ga je uputio da ode na groblje te zabilježi kojim su se jezikom zapisivali epitafi te da mu sutra kaže koja je nacionalnost Riječana. No slijedeći dan mu je na ručku kod jednog jugoslavenski orijentiranog riječkog odvjetnika ovaj predočio „Regolamento del Cimitero comunale di Fiume“ u kojemu je jasno da su sve natpise morala odobriti javna tijela. No rečeno mu je kako su ova javna tijela za talijanske natpise radila manje probleme nego za ostale. 

Spominje i akcije Giovine Fiume o predstavama sa sviranjem talijanske himne na terasama hotela prilikom prolaska savezničkih vojnika gdje su članovi njihove organizacije sjedili u grupama te su one koji nisu ustajali maltretirali. Navodi i kako su članovi ove organizacije sudjelovali pri popisivanju stanovništva koje su pitali znaju li talijanski, pa su onda rezultate popisa sami upisivali. Zabilježio je i njihovu akciju kojom su hrvatske kuće označili velikim crnim križevima. No slijedeće jutro kada su vidjeli koliko ih ima shvatili su da to baš i nije dobra ideja, jer su bili prebrojni. Tako da su ih vojnici uklonili. Spominje i kako su preko uništenih hrvatskih naziva banaka i trgovina lijepili plakate s tekstom „Italia o morte!“, “Viva Orlando!” i “Viva Sonnino!”. Govoreći o nekoj povorci kroz Rijeku koju su organizirali talijanaši navodi da su jedva uspjeli okupiti oko 4.000 ljudi među kojima su bili i gosti iz Italije, Trsta i Zadra.

Baerlein je boravio i u stanu riječkog autonomaša Gothardija koji iz stana nije izlazio nekoliko tjedana jer ga je ispred kuće vrebalo tridesetak batinaša. Govoreći u kontekstu nemoći saveznika da zaustavi sva navedena maltretiranja spominje i stavljanje talijanskih zastava na hrvatske kuće. Tako kaže da je najveća talijanska zastava koju netko može zamisliti ovješena između glavnog riječkog hotela i neke visoke zgrade, obje u hrvatskom vlasništvu.

Navodi kako je 70% riječkog kapitala, kako nepokretnog tako i pokretnog, u jugoslavenskim rukama, dok je tek 10% u talijanskim, a ostatak u stranim rukama. Većina riječkih bogataša bili su Hrvati. Od devet banaka koje su djelovale prije Prvog svjetskog rata Talijani nisu posjedovali niti jednu, dok su četiri bile u hrvatskim rukama (Slika 3). Od osam brodarskih tvrtki tri su bile u hrvatskim rukama, tri u mađarskim, jedna u britanskim i jedna u njemačkim – niti jedna u talijanskim.

Slika 3 – Prva hrvatska štedionica na Korzu

Bearlein bilježi i to kako su u Rijeci bile uskladištene namirnice za Austro-ugarske trupe u Albaniji. Za vrijeme dok su skladišta bila čuvana od jugoslavenskih trupa, u dvadeset dana jugoslavenske vlasti nad gradom, prodano je duhana iz skladišta u vrijednosti 120.000 kruna, za što su imali dopuštenje od središnje vlasti. U četiri dana talijanske okupacije iz skladišta je opljačkano dobara u vrijednosti 6 milijuna kruna sve dok to Britanci nisu zaustavili.

Razvidno je iz navedenog da je u vrijeme okupacije Rijeke od talijanskih trupa i uprave Talijanskog nacionalnog vijeća, tj. prije dolaska D’Annunzija koji se okružio profiterima koji su pokupovali krune nadajući se povoljnom mijenjanju za talijanske lire, došlo do potpunog ekonomskog osiromašenja Rijeke, koje tek treba dostojno proučiti.

Ovdje smo naveli samo onaj dio riječke povijesti prije dolaska D’Annunzija, a čije djelovanje zaslužuje opsežniji prostor od ovoga. Činjenice koje je naveo Baerlin zaprepašćujuće su. Nije čudno da ove podatke ne koristi talijanska historiografija. No potpuno je nejasno zašto ih nije koristila jugoslavenska strana i zašto su nepoznate suvremenoj hrvatskoj historiografiji.

Maćehinski odnos prema svojoj prošlosti svjedoči i to što niti jedno hrvatsko glasilo iz onoga vremena nije digitalizirano niti on-line dostupno. Na ovaj posao nisu se odlučili niti Gradska knjižnica u Rijeci, niti Sveučilišna knjižnica u Rijeci, a niti Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Za razliku od brojnih talijanskih tiskovina. Kao da Rijeka nije hrvatski grad. Opis ostalih izvora za ovo razdoblje koji još nisu obrađeni, a pohranjeni su u riječkim i nekim drugim hrvatskim institucijama, donijet ćemo nekom drugom prilikom. A knjigu „The Birth of Yugoslavia“ preporučujemo za prijevod i objavu na hrvatskom jeziku.

Željko Bistrović