Ivan Mažuranić rodio se 11. kolovoza 1814. godine u Novom Vinodolskom. Pučku školu, tzv. trivijalku njemačkoga nastavnog jezika pohađao je u rodnome gradu. Tijekom djetinjstva, ali i kasnijega života bio je izuzetno povezan sa svojim starijim bratom Antunom, čemu svjedoči niz korespodencija. Antun mu je bio oslonac i zaštitnik, pa ga Ivan u prepiskama često naziva „najdražim bratom“. Najstarije sačuvano Ivanovo pismo, osobito je važno jer sadržava njegovu molbu upućenu Antunu, tada gimnazijskome profesoru, da se založi kod roditelja za njegovo daljnje školovanje.

Ivan Mažuranić, ilirski portret

Najdraži i najbolji brate!

Molim te plačući bratinske nježnosti radi da misliš na mene i da kažeš ocu nekoliko riječi za me, jer će ti otac izručiti ovo pismo. Jako me čudi da mi nisi odgovorio na posljednje pismo. Ja učim sada neke stvari o Regula-falsi (matematičko pravilo), a poslovni račun već sam učio. Naš učitelj kaže nam da ćemo pokusne sastave pisati na hrvatskom. Stoga te molim, kaži mi, da li se pristoji u njemačkim školama pisati hrvatski tekst. Dakle, najdraži brate, nemoj mi ovo malo pismo uzeti za zlo. Ostani moj najdraži i najbolji brat. Tvoj pokorno moleći brat.

Ivan

Novi, 17. kolovoza 1827.

Želja za daljnjim obrazovanjem Ivanu se nije ispunila odmah. Kod kuće je ostao cijelu iduću godinu. Zahvaljujući Antunovim instrukcijama, s jeseni 1828. položio je odgovarajući ispit te postao učenikom riječke gimnazije. Ondje je službeni jezik bio latinski, uz sve jače proviranje talijanskih i mađarskih utjecaja, negativno se reflektirala na riječki narodni život. Takve okolnosti rastuživale su mladoga Ivana, koji piše bratu:

Rijeka, 20. listopada 1828.

Najvredniji brate!

Hvala Bogu da još možemo razgovarati; udaljeni smo jedan od drugoga, ali nam preostaje pismeni razgovor. Dakle, hvala Bogu za tu mogućnost! Jer, iako udaljeni jedan od drugoga, možemo priopćiti svoje misli. Ali, kad promatram ovu našu međusobnu udaljenost, najradije bih plakao. Molim te, najmiliji brate, da mi kažeš hoćemo li se još ikada vidjeti i bratski zagliti. Jer, kad smo nekoć zajedni bili pričinjalo mi se da sam u raju zemaljskom, u kojem naši praoci svoju golotinju otkriše i poslušnost prema Bogu iskušana bijaše, ali sada sam u ovoj daljini tako usamljen i nemam više nikoga tko bi mi mogao kakvu zgodnu pričicu ili malu poduku priopćiti i podukom stanovitih stvari mene zadovoljiti. Ja sam u drugom razredu gramatikalne škole, jer je rekao direktor Livak da se ne mogu polagati dva razreda u jednoj godini: ali to je još bolje za mene, da nisam bio primljen u treći razred, jer ne znam govoriti talijanski, i bio bih na sramotu ostao ponoviti drugu godinu. Kada dođoh prvi put u školu, činilo mi se da mogu postići treći razred, i zadaću sam vrlo loše napravio, jer sam počinio 14 pogrešaka; i tako uvijek bolje i bolje, pa sada radim dobro, imam tek po 2, 3 ili jednu pogrešku. I profesor je vrlo dobar čovjek, sa mnom se vrlo ljubazno ophodi. Ja sam tu kod Milića na hrani za 65 fl. I s time ostajem zdrav, i molim te reci u malom pismu što o svom zdravlju, i o našoj bratskoj ljubavi, jer takvo pismo očekujem s najvećom čežjnom. Zdravo – ostani zdrav kod tvojih studija. Addieu.

Tvoj najbolji brat Ivan

Staloženi i odmjereni Mažuranić, tijekom gimnazijskih je dana ponekad pokazivao i znakove neposlušnosti. Njegov je izostanak s duhovnih uskršnjih vježbi rezultirao izdržavanjem kazne u školskome zatvoru. Upravo ondje nastaje njegov literarni prvijenac, odnosno Pisma Vinodolca školana (1830), danas poznatija kao Pozdrav Vinodolu.Ta dječačka intimna ispovijest pretočena u stihove, trenutak je Ivanova osvještavanja svoje nostalgičarske prirode. Istaknuti deseterački ritam ukazuje na ranije spomenute kačićevske zasade štovane u domu Mažuranićevih, kojima će se i kasnije voditi. Sadržaj se navedenih stihova s kasnijega aspekta može smatrati proročanskima, budući da će ga čeznuće za rodnim krajem, a u nekim trenucima i za domovinom, pratiti čitavoga života.

Unatoč mladenačkim nepodopštinama, gimnaziju je 1833. godine završio s odličnim uspjehom. Danas nije moguće cjelovito rekonstruirati koje je predmete ondje slušao jer su svi, osim vjeronauka i latinskoga jezika, bili objedinjeni pod nazivom et aliis materiis. Ocjenjivanje je vršeno na kraju školske godine te su svi učenici svrstavani po uspjehu. Ivan ne samo da je u svemu bio izvrstan nego je bio prvi među najboljima. Iako je srednjoškolske dane provodio u siromaštvu, to nije omelo njegov duhovni i intelektualni razvoj. Mađarizacija školstva posljedica je odluke Požunskoga sabora iz 1790. godine, a Mažuranićev je naraštaj bio prvi koji je tu odluku bio prisiljen prihvatiti. U Rijeci je mađarski jezik predavao pjesnik Ferenc Császár (1807 – 1858), koji je ondje došao kao suplent 1830. godine. Neposredno prije dolaska u Hrvatsku zašao je u književnost pjesmom Kemendvar (1828), dok je u Rijeci objavio svoj sonetni vijenac Szonettkoszoru (1831). Iako interes za učenje mađarskoga jezika pri Riječkoj gimnaziji nije bio osobito velik, Mažuranić iz toga predmeta polučuje jednakovrijedan uspjeh kao i iz svih ostalih. Da je Császár povoljno djelovao na svojega učenika, zaključuje se i mnoštvom potpisanih mu djela u Mažuranićevoj ostavštini, za koja se smatra da su utjecala na stasavanje njegove klasicističke poetike i zavičajnih reminiscencija. Tomu osobito svjedoči rukopis mitološkoga rječnika Mythologiai Kezikonyv (nastao u Rijeci u travnju 1832). Zaključuje se kako su ti radovi bili profesorovi pokloni učeniku koji se istakao interesom, marljivošću i neosporivim talentom za poeziju i jezik. Upravo je to objašnjenje činjenice kako je Ivan Mažuranić u književnost inauguriran kao mađarski pjesnik. Mladenački radovi na mađarskome jeziku zauvijek su ostali u rukopisu, budući da je njegov sin Vladimir Mažuranić, posmrtno obajvljujući očevu poeziju, iz političkih razloga smatrao neprimjerenim njihovo tiskanje. Jedno je djelo ipak objavljeno 1832. godine u tiskari braće Karletzky u Rijeci, pod naslovom Bucsudal (Oproštajna pjesma). Riječ je o prvome tiskanom Mažuranićevu radu, prigodnici riječkome vicegubernatoru Ferencu Irmenjiju te je nastalo povodom njegova odlaska na Požunski sabor. Tiskan je kao letak, a čitan je i dijeljen uzvanicima na prigodnoj svečanosti. Njime progovara o realitetima konkretnoga trenutka ondašnje Rijeke i hrvatskoga položaja unutar Mađarske. Zahvaljujući tome, kao i Császárovoj preporuci poznatome mađarskome književnom povjesničaru Ferencu Toldiju, Ivan uspijeva dobiti državnu stipendiju za daljnje školovanje u Ugarskoj. Zanimljivo je kako se mladi Mažuranić od svojega profesora oprostio riječima: „Čovjek je lađa, život mu more, Császáre!“Tom je znakovitom mišlju krenuo na studij filozofije u Zagrebu, odakle na drugoj godini odlazi u Szombathely, gdje čezne proživljava duboke nostalgičarske epizode za domovinom. Može se reći kako je mladenački boravak u Rijeci Mažuranića prvenstveno intelektualno i književno oblikovao. Ondje prikuplja svoja osnovna znanja i spoznaje, što postaje ključnim okidačima njegova kasnijega književnog i političkog programa.

Dragutin Weingärtner, Hrvatski sabor 1848.

Značajniju ulogu u okviru burne 1848. godine (sl.2), Ivan Mažuranić dobio je kada je dana 22. svibnja ban Jelačić imenovao komisiju koja je imala osigurati mir i poredak protiv mađaronskih rovarenja u Primorju. Članovi te komisije, osim Mažuranića koji je bio imenovan za kotar primorsko-komorski, bili su dr. Ignac Vinko Medanić (za Rijeku s koratom) i Fran Kukuljević Sakcinski za Bakar (s koratom). Praške Narodne noviny u to su vrijeme najavile kako će kao poslanici na Slavenski kongres u Pragu (u svibnju te godine) doći Vinko Medanić, Ivan Mažuranić, Dragojlo Kušlan i Josip Praus. Istoga mjeseca obavljena je svečana instalacija novoga riječkog guvernera grofa Ivana Nepomuka Erdödyja.

Govoreći o vezama između Mažuranića i Jelačića, posebno je vrijedno istaknuti Mažuranićev spis o uvođenju narodnoga jezika kao služenoga komunikacijskog sredstva na riječkim sudovima: „Gutachten uber die deinitive Regelung der Amtssprache bei den k.k. Gerichten in Fiume“, datiran na 26. travnja 1852, a potpisan u Zagrebu. Dokument je potpisao i ban Jelačić, ali se u samome tekstu izrijekom navodi Mažuranić kao autor stručnoga mišljenja (Gutechten).

Boraveći u Beču na mjestu predsjednika Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske dvorske kancelarije (1861 – 1865), Ivan Mažuranić čitavo se vrijeme trudio raditi za boljitak svojega naroda. Tako je godine 1863. vladi bana Šokčevića poslao pismenu odluku sa zakonskom snagom, čija je bit kako hrvatski jezik ima postati jedinim službenim jezikom u Trojedinoj kraljevini. Značaj te odluke počiva u činjenici da Mažuranić ustraje na odbacivanju naziva ilirski ili slavenski te inzistira upravo na nazivu hrvatski, kojim se nedvojbeno upućuje na njegov suverenitet.

Godine 1875. u službi hrvatskoga bana ponovno posjećuje grad koji mu je obilježio mladost. Samo godinu prije podnio je nalog kojim se trsatskoj školi (dotad prizemnici s dvjema prostranim učionicama) ima dograditi još jedan kat, radi čega su mu zahvalne i današnje generacije osnovnoškolaca. Također, 1874. je godine ljevaonica kovina prerasla u prvu u svijetu modernu Tvornicu torpeda, pa se Mažuranićev pohod odvija u vrijeme koje je obilježilo riječku industrijsku povijest. Banov posjet Rijeci bio je značajan događaj, tim više što je u isto vrijeme trebao doći i Franjo Josip I. Pritom je odsjeo u kući baruna Brtola Zmajića Svetoivanskoga, prvoga župana Riječke županije. O tome su svakodnevno izvještavale novine, a posebno kraljevački list Primorac.

Mažuranić je kao ban uživao golemo poštovanje i povjerenje i širega riječkog stanovništva, o čemu 12. svibnja iste godine također podrobno svjedoči Primorac:

Noćas nam stiže iz Rieke sliedeća brza viest: Svietli se je ban dovezao ovaj čas karlovačko-riečkim vlakom. Na svih postajah karlovačko-riečke pruge, čekalo ga je vani sila otmjena i prostijega naroda, da bana na prolazu pozdravi. Na postajah Komorske Moravice, Delnice i Fužina bila je osobita množina pučanstva, koja je bana srdačno i oduševljeno pozdravljala. Na postaji bakarskoj bilo je takodjer sila naroda iz Krasice i Drage, koj je došao bio pod trobojnimi zastavami, da se raduje banovu dolazku u primorje. Iz Bakra do Rieke, kad je već medjutim bilo zamračilo, izpaljivali se duž pruge bengalički ognji, a pučanstvo oduševljeno pozdravljalo jureći vlak. I na postaji riečkoj bio je banov doček srdačan. Tamo se skupi slučajno i naravno bez ikakva dogadjanja prilična kita rodoljuba, koja, uvidiv bana, nemogaše odoliti srcu, da mu neuzklikne ponovno ‘Živio’. Riečani su ga primili dostojanstvenom i grobnom šutnjom. Svietli ban odsjeo je kod presvietloga Bartola Zmajića. U banovu vlaku bio je još i nadvojvoda Josip, zagrebački nadbiskup Mihalović i nekoji drugi dostojanstvenici iz Pešte. Večeras će posebnim vlakom stići Wenkheim i Pechy. A druga jedna viest, koju smo o banovu dolasku dobili, glasi: Na 9 ½ sati stiže svietli ban na Rieku. U Vrbovskom ga je izčekivala županijska deputacija. Na svih postajah pozdravljao je narod bana, no osobito oduševljeno i mnogobrojno na postaji moravičkoj, fužinskoj i delničkoj. Na kolodvoru riečkom slučajno se okupilo nešto Hrvata, koji mu oduševljno klicahu.

Portret Ivana Mažuranića

Nakon vijesti o dolasku bana u grad, isti list 19. svibnja podrobno opisuje Mažuranićev posjet Trsatu. Dužnost trsatskoga načelnika tada je obnašao hrvatski književnik, pravnik i političar Marijan Derenčin. Iz teksta koji donosi Primorac razvidno je kako Trsaćani Ivana Mažuranića ne promatraju samo kao političara, nego prvenstveno kao sebi blisku osobu.

Budući da je kao kancelar uživao naklonost carskoga dvora, počelo ga se izjednačavati s politikom službene Austrije. Pritom valja napomenuti kako su nositelji takvoga stava bili vođeni i osobnim pobudama: vođa Stranke prava Ante Starčević, skupa s Eugenom Kvaternikom i Ivanom Perkovcem, tada urednikom Pozora dospio je u zatvor zbog svojega antigermanizacijskog djelovanja. Ipak, riječko stanovništvo suočeno s problemom odnarođenosti, u njegovoj je vladavini vidjelo mogućnost razrješenja vlastite kompleksne situacije s Mađarskom. Ivan Mažuranić čitavu je svoju javnu djelatnost posvetio boljitku, prosvjećenju te modernizaciji domovine i naroda. To je mogao postići jedino aktivnim zalaganjem u javnome i političkome životu, ali i mudrom politikom kompromisa i pacifizma koju je trezveno provodio.

 POPIS LITERATURE

Barac,  A. (1954) Mažuranić. Zagreb: Matica hratska

Lukežić, Irvin (2019) „Ban Mažuranić na Trsatu“ Sušačka revija. XXVII, br. 105/106. str. 115 – 118.

Strčić, P. (1994) „Rijeka od kraja XVIII stoljeća do 1918. godine“, Rijeka, sv. 1

Szabo, A. (2004) Ban Ivan Mažuranić, graditelj moderne Hrvatske. Matica hrvatska, Zagreb

Živančević, M. (1979) Ivan Mažuranić. Pisma. Govori. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. Nakladni zavod Matice hrvatske

Živančević, M. (1988) Ivan Mažuranić. Zagreb, Novi Sad: Globus – Matica srpska