dr. Franjo Pilepić

Najznačajniji riječki pravaš uz Erazma Barčića bio je Fran Pilepić. Rođen je 10. srpnja 1838. u Rijeci. U rodnome je gradu pohađao Kraljevsku višu gimnaziju. Ovdje je bio uz Ivana Dežmana omiljeni učenik Frana Kurelca, koji je na njega mnogo utjecao. Domoljubni zanos naveo ga je da zajedno s Dežmanom propješači Bansku Hrvatsku. Članom Stranke prava postaje 1882. godine, a 1884. godine biran je na izbornoj listi kandidata Stranke prava u izbornom kotaru Brinje u hrvatski Sabor. U radu Sabora istaknuo se kao žestok protivnik banu Hedervaryju. Među njegovim je interpolacijama i ta da se Saboru predoči izvorno ručno pismo o imenovanju bana Hedervaryja kao i izvorni obrazac prisege. Stoga nije čudno da je uz ostale pravaše višekratno isključivan sa saborskih sjednica. Među interpelacijama ima i onih koje se tiču riječkih prilika. Tako je podnijeta o tome što činovnici podžupanije riječke uznemiruju i bune primorsko stanovništvo.

Iako pravnik, istaknuo se i na filološkom polju kao pripadnik Riječke filološke škole i Kurelčev sljedbenik, a njegovu filološku komponentu obradila je Diana Stolac. Kratki susret s Lazarom Tomanovićem, koji je potonji objavio u svojim memoarima, simptomatičan je primjer koji baca svjetlost na tadašnje  hrvatsko-srpske donose, a iz kojega je očito da pravašima tada fokus nije bio upravljen na sukob sa Srbima. Dapače čitav niz javnih istupa Erazma Bakarčića i Frana Pilepića potvrđuju suprotno. Na međumrežju se mogu pronaći i fotografije iz dva fotografska albuma koji su mu pripadali. Među fotografijama se nalazi svojta i prijatelji Frana Pilepića. Tako nailazimo na pripadnike obitelji Kopajtić, Jakšić, Urpany, Battistin, Seidel, redom prezimena poznatih riječkih Hrvata ili s Hrvatima prijateljski i rodbinski povezanih obitelji. Među njima je i Franjo Deganutti, polaznik hrvatske gimnazije u Rijeci, koji je maturirao deset godina prije Frana, a na poleđini fotografije se potpisao hrvatski.

Andre Bakarčić, rođen je u Rijeci 6. svibnja 1854. godine. Riječki je odvjetnik i član Stranke prava. Član ravnateljstva Primorske tiskare osnovane 1879. na Sušaku. Izabran je za saborskog zastupnika 1884. godine. Povezan je s urednicim a i novinarima sušačke Slobode te je zabilježeno kako je na njegov posjed na Orehovici hodočastio sam Ante Starčević u društvu ostalih Slobodinih priređivača. U korespondenciji Trumbiću Fran Supilo ga ocjenjuje kao nediscipliniranog pravaša. U pismu od 14. X. 1905. iz Rijeke priopćuje Trumbiću Bakarčićevu ocjenu članova Izvršnog odbora Riječke rezolucije. U rukopisnoj ostavštini Vjekoslava Spinčića sačuvana su neka pisma Andre Bakarčića koja bi bilo korisno proučiti. Važnu ulogu odigrao je u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata kada postaje predsjednik Odbora Narodnog vijeća SHS za Rijeku – Sušak te 29. listopada 1918. sudjeluje u preuzimanju vlasti od riječkog guvernera Zoltana Jekelfalússyja. Među onima je koji 22. listopada 1918. objavljuju izjavu protiv Luigija Ossoinacka, riječkog zastupnika u Ugarskom parlamentu, koji se dan ranije suprotstavio ideji da se Hrvatima pruži pravo glasa zbog njihova velikog broja. Supotpisao je proglas od 14. siječnja 1919. kojim se pozivaju građani da privremeno ne nose jugoslavenske znakove zbog pasivna stava Međusavezničkoga okupacijskog zbora prema nasrtajima na nosioce. Autor je letka od 24. siječnja 1919. kojim je odgovoreno na protalijansko pisanje Gazette de Lausanne. Kao izbjeglica iz Rijeke umro je 19. siječnja 1920. u Mariboru. I njegova se fotografija nalazi u Muzeju grada Karlovca. Autor fotografije je Hinko Krapek, koji je godine 1886. izradio seriju portreta članova Stranke prava. Što povjesničarka fotografije Marija Tonković smatra prvom pojavom promičbene fotografije u Hrvatskoj.

List za politiku i narodne interese izlazio je na Sušaku od 1878. do 1883. (1883.-1886. u Zagrebu)

Zanimljiva je sudbina još jednog Riječanina, svećenika Antuna Polessija. Rođen je 1854. u Rijeci. Maturant je Kraljevske više gimnazije u Rijeci školske godine 1871/72. Na Teološkom učilištu u Senju studirao je od 1874. do 1878. godine. Zaređen je 1878. te postaje kapelan u Delnicama. Ovdje postaje i povjerenik Matice hrvatske god. 1879-1880. U delničkom je kotaru agitator za Stranku prava. Kapelan je i u Bribiru, Grižanama, Perušiću i Klancu. I u Perušiću je bio agitator Stranke prava (u izvješću kotarskog ureda u Gospiću upućenom banu Khuenu navodi se da su Bakarčić, trgovac Devčić iz Senja te upravitelj župe u Gornjem Pazarištu Antun Polessi 6. rujna 1884. posjetili Kosinj živo agitirajući za pravaškoga kandidata. Tom prigodom dijelili su pučanstvu poseban otisak govora D. Starčevića održanog u Saboru 23. lipnja 1884., te još neku proklamaciju).

Imao je dosta opomena te je čak i suspendiran, što je pretpostavljamo, upravo zbog svoje pravaške aktivnosti. Po kazni dolazi u Lukovo te je i ovdje ostavio traga. Pamtili su ga kao dobrog župnika, koji je podigao oltar sv. Antuna, a 1894. otvorio pučku školu u Lukovu. Dvije godine kasnije odlazi u Kostrenu Sv. Barbare. Ovdje je 1905. godine zabilježen kao tajnik Bratovštine Sv. Nikole.

Među riječkim pravašima spominje se i Silvije Pallua, za kojega se tvrdi da je rođen u Rijeci 1843. godine. No u izvješću gimnazije nailazimo na podatak da je rodom iz Zadra. O njemu znamo da je završio riječku gimnaziju i da je također bio riječkim odvjetnikom. A nalazimo ga i na popisu Odbora za osnivanje hrvatske škole u Rijeci. Pokopan je na Kozali 1936. godine.

Jasna Turkalj spominje kao riječkog pravaša i nekog Maurovića, što zaslužuje da se podrobnije istraži.

Među riječke pravaše potrebno je ubrojiti i Antu Polića, koji je iako rodom Starograđanin s Hvara svoj najveći trag ostavio u Rijeci. Poznat je uglavnom kao otac Janka Polića Kamova. U svoje vrijeme bio je jedan od najbogatijih ljudi Sušaka. Ovdje tek upućujemo na neke njegove radove, koji su za divno čudo dostupni i u riječkoj Sveučilišnoj knjižnici: „Ivan Antun barun Vranyczany-Dobrinović“, Sušak, 1878., „Primjeri čega nam treba“, Senj, 1884.,  „Rieka : preštampano iz Hrvatske“, Zagreb, 1886., „ Avelin Ćepulić : rodjen u Bakru god. 1828, umro na Rieci god. 1869.“, Zagreb, 1886., „Ante Bakarčić ili Primjer, kako se vrši dužnost“, Zagreb, 1891.

U Rijeci je održan pravaški sastanak 27. i 28. travnja 1892. godine. Njegovi su zaključci još uvijek u skladu s izvornim pravaštvom koje Hrvatsku vidi izvan okvira Monarhije. Tada je govor o zaslugama Ante Starčevića održao Eugen Kumičić, a Josip Frank je predložio izgradnju Starčevićevog doma koji bi ujedno bio i dom Stranke prava.

Prvi broj Hrvatske sloge / Forum Lokalpatrioti Rijeka

Nakon dovršenja Starčevićevog doma, godine 1895. dolazi do prvog raskola u Stranci prava. Tada se odvaja Čista Stranka prava od domovinaške Stranke prava. Riječki pravaši, pripadnici ove druge struje (Erazmo Barčić, Silvije Pallua, Fran Pilepić), suprotstavljaju se Starčeviću nakon njegovog pisanja protiv Strossmayera.

Na Trsatu je 12. listopada 1898. godine održana skupština domovinaške Stranke prava. Iste su godine na Sušaku riječki i sušački Hrvati pokrenuli glasilo Hrvatska sloga. Među njima su najistaknutiji bili odvjetnik dr. Rude Linić, veleposjednik i tvorničar Gjuro Ružić te trgovac Milan Gremer, dok je urednik bio Hinko Cuculić. List izlazi do 1899. godine, nakon čega mijenja ime u Novi list, a urednik postaje Frano Supilo. Ubrzo pod njegovim kormilom brod riječkog pravaštva zaplovljava politikom „novog kursa“ u smjeru Riječke rezolucije.

Ivan Ružić je iautor knjige „Srpska propaganda radi o zatoru hrvatskog naroda“

Među rijetkim primorskim Hrvatima koji nisu plovili ovim smjerom možemo istaknuti Sušačanina Ivana Ružića, poznatog hrvatskog odvjetnika, koji je bogato financirao gradnju Starčevićeva doma i dao jedan od najvećih poklona Strossmayerovoj galeriji. Primjećujemo ga i kao jednog od odvjetnika koji su branili Vladimira Vidrića i druge studente koji su spalili mađarsku zastavu u Zagrebu 1895. Iste godine  (ujedno godine raskola u Stranci prava) postaje vlasnik lista Hrvatska domovina. Ovaj list tada nastavlja rad glasila Hrvatska, nastalog 1886., dvije godine nakon što se u Zagreb prenijela sušačka Sloboda. Simbolički time zatvarajući krug predratnog riječkog pravaštva. Ivan Ružić je i autor knjige „Srpska propaganda radi o zatoru hrvatskog naroda“. Knjiga mi je putem riječkih knjižnica nedostupna, te ju još uvijek nisam konzultirao. No i sam naslov dovoljno je jaka indicija da shvatimo netrpeljivost koju prema njemu u pismima Šimi Mazzuri, iznosi njegov brat Gjuro Ružić.

Riječka je historiografija danas obogaćena brojnim radovima o osobama iz riječke povijesti. U zadnje vrijeme autonomaških lidera, kao što su  Riccardo Zanella, Andrea Ossoinack i Ruggero Gothardi. A kakvo je stanje obrađenosti riječkih Hrvata? Da o nekima od njih nije ponešto napisao Irvin Lukežić, žalosna bi bila činjenica da bi i dalje obitavali u gluhoj tišini riječke nepovijesti.

Željko Bistrović/Primorski Hrvat

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here